Bosanski
Dok Dodik u Vašingtonu potpisuje ugovore, Sarajevo očekuje novu sadaku. Dok Giuliani nosi šiltericu „Make Srpska Great Again“, naši političari nose mentalnu kapu nevidljivosti, ne vide, ne čuju, ne reaguju.
Svijet se promijenio: moć više ne živi u rezolucijama, nego u narativima. Lobiranje je postalo novo oružje, a komunikacija nova diplomatija.
Dodik to zna.
Sarajevo, očito ne zna jer Sarajevo više ni ne sluša, niti želi da čuje da su promjene u svijetu radikalne i trajne i da će rezovi biti bolni.
Dok Sarajevo monologizira samo sa sobom u zatvorenom krugu zvaničnika koji se nadaju da su društvene mreže i dalje vanjskopolitički instrument, a saopštenje za javnost oblik strategije, sve se polako ruši.
U trenutku kad RS ulazi u američke medije kao ozbiljan igrač globalnog populističkog lobiranja, Sarajevo je opet u svojoj omiljenoj pozi, posvađano, samodopadno i umišljeno a suštinski nevažno na geopolitičkoj mapi svijeta.
Sve se čini mogućim a subjektivan osjećaj je da se zemlja ne raspada, nego tek čeka da neko drugi popravi ono što su „naši“ pokvarili.
Dok RS investira stotine hiljada dolara mjesečno u lobističku mašineriju, od izraelskih advokata do Trumpovih savjetnika, državni kadar iz Sarajeva pokušava angažovati ljude koji mogu promijeniti stvari, pokušava lobirati i uložiti neki novac ali rezultati izostaju, barem za sad.
BiH u 21. vijeku pokušava „lobirati“ preko majstora za ventilaciju. Ako to nije poetska pravda, onda je tragikomedija administrativnog tipa.
U isto vrijeme, Schmidt, visoki predstavnik koji je mandat počeo kao branilac državne imovine završava ga kao notar njene erozije.
Njegovo „omekšavanje odluka“ je kao kad doktor kaže da će „omekšati“ terapiju dok pacijent već gubi svijest. Schmidt je, u suštini, najavio relaksaciju države kroz formalno opravdanje nefunkcionalnosti. Kao da se pravna država može popraviti laganim pritiskom na dugme „mute“.
U međuvremenu, Dodik ide dalje. On je shvatio da međunarodni sistem više ne prepoznaje male države po njihovim ustavima, već po njihovim narativima. On lobira, troši novac svojih glasača za sebe i čini se da jezik tog novca strani donosioci odluka itekako čuju. I dok stvara priču o „ugroženom narodu“, o „nefunkcionalnoj državi“, o „samoopredjeljenju“, Dodik sve pakuje u američki politički marketing.
Sarajevo u međuvremenu još uvijek raspravlja o tome ko je koga prevario na tenderu.
Paradoks je jasan:
Sve više se čini da Dodik razumije najnoviji jezik zapadnijeg divljeg Zapada, mnogo više od onih koji se kunu u njega. Jasno je da sada koristi sve američke alate, lobiste, narative, komunikaciju s ciljem da sruši stare američke vrijednosti u BiH.
A Sarajevo koristi balkanske alate, rodbinu, prepiske, noćne rasprave na društvenim mrežama, čisto da održi privid da ipak nešto „radi“.
Kad Blagojevich, bivši guverner i bivši osuđenik, piše tekst za Washington Post o „trećem entitetu“, to nije slučajnost. To je planirana scenografija.
A dok on to radi, politički establišment u Sarajevu ne može čak ni osmisliti reakciju, ni rečenicu više a ni manje.
Tišina postaje politika.
A šutnja saučesnik.
BiH danas nije taoc svojih neprijatelja, nego odsustva svojih prijatelja u vlastitoj kući. Nema plana. Nema vizije. Nema nikoga ko razumije da se država ne brani samo teritorijom, nego i narativom.
Schmidt odlazi, Dodik ostaje, a Sarajevo na žalost i dalje spava.
U međuvremenu, pišu se prepiske, lokalne političke svađe traju, i sve funkcioniše.
Samo što su te mogućnosti sve manje, a država i dalje tiho tapka u mjestu.
