Bosanski
U strateškom promišljanju rješavanja romskih problema najveći propust čitavog pristupa je to što se uopće ne adresira segregacija Roma koja je njihov najveći problem, koja velikim djelom devalvira i sve ostale negativne učinke njihova društvenog položaja. I zato se i u europskim okvirima traže radikalnije promjene, da nacionalne vlasti ponude programe desegregacije kroz projekte socijalnog stanovanja ili posebnih poticaja za rješavanje stambenih pitanja izvan romskih naselja kako bi se otvorili i jačali procesi šire integracije i inkluzije Roma u društvo što je jedan od glavnih ciljeva romske politike. U tome, značajnu ulogu, osim struktura vlasti, treba igrati i romsko civilno društvo kojega treba ojačati, osposobiti, ali i pluralizirati kako ne bi bio pod političkom dominacijom romskih i neromskih struktura utjecaja i moći. O ovome razgovaramo sa Sinišom Senadom Musićem, potpredsjednik Romske organizacije mladih Hrvatske i koordinatorom alternativnog praćenja realizacije strateških nacionalnih dokumenata za Rome u Hrvatskoj i Sloveniji.
- Koordinator ste alternativnog praćenja realizacije strateških nacionalnih dokumenata za Rome u Hrvatskoj i Sloveniji kojega podupire Europska komisija. Šta pokazuju dosadašnje analize i ocjene, kako se realiziraju strateški dokumenti kada su u pitanju Romi ?
Naš završni izvještaj planiran je za 2025. godinu ali analize i izvještaji koji smo zasad napravili za Hrvatsku i Sloveniju govore o kvaliteti tih strateških dokumenta, načinu kako su napravljeni, njihovoj usklađenosti s preporukama EK. Kada je u pitanju Hrvatska usklađenost je značajna i velika. Što se tiče same izrade, naš Nacionalni plan također je dobar i pokriva sva područja te je baziran na velikom istraživanju Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Kada pričamo o Romima treba kazati da su predstavnici romskih organizacija, romskog civilnog društva bili nedovoljno uključeni ali i da se tu pokazala i slabost romskog civilnog društva, nerazvijenost romskih udruga i neprepoznavanje ključnih momenata koje bi sami Romi trebali iskoristiti za donošenje boljih strateških dokumenata. S jedne strane imamo podkapacitiranost, niski nivo obrazovanja, slabo civilno društvo, a onda s druge strane možemo pričati zašto je to tako i tu je onda problem na strani vladinih institucija, lokalnih vlasti itd. Cijele politike koja se vodi oko Roma pokazuje da je romsko civilno društvo stjerano u nekakav politički kontekst, u kojem je romsko civilno društvo i njegovi akteri pod političkom dominacijom određenih i romskih i ne romskih struktura umjesto da se sredstva disperziraju i da dobijemo više organizacija koje mogu kvalitetno djelovati i graditi svoje kapacitete .
- U čemu se uspjelo, u čemu se podbacilo ? Koja su najznačajnija postignuća, koji najveći promašaji ?
Značajno je reći da trenutno Nacionalni plan za uključivanje Roma predviđa vrlo široku i iscrpnu paletu različitih mjera koje bi Romima trebale pomoći. Međutim, sam Akcijski plan, plan njihove operacionalizacije ne održava taj cjelokupni pristup tako da u prvom redu mladi Romi, pa Romkinje, zatim romski pripadnici LGBTQ zajednice pa Romi u udomiteljskim porodicama ili ustanovama nisu posebno targetirani i to je jedan od propust koji se ponavlja. A najveći propust čitavog pristupa je to što se uopće ne adresira segregacija Roma koja je po meni i njihov najveći problem. Pri tome mislim u prvom radu na njihovu rezidencijalnu, odnosno prostornu i stambenu segregaciju. Neki drugi dokumenti trenutno osiguravaju nešto što je politika Vlade te romskih i lokalnih političara, a to je investiranje u romska naselja što može biti mjera stambenog zbrinjavanja, ali nije mjera koja vodi desegregaciji već ide upravo u suprotnom smjeru. Međutim, to nije samo problem Hrvatske već i drugih zemalja i radi se o sustavnom, krivom postavljanje tog problema unutar Europskog okvira za uključivanje Roma. Sukladno tome upravo se radi tematski izvještaji po zemljama, uključivo naravno i Hrvatsku, osobno sudjelujem u izradi generalnog tematskog izvještaja, o segregaciji Roma u europskim državama. Iz mnogih zemalja dolaze slične primjedbe i preporuke civilnog društva kada pričamo o segregaciji, a to je da se segregacija treba gledati kao jedno stjecište kroz sve teme, znači kroz sve sektore, a ne samo stambeni, da se u većini slučajeva desegregacija predstavlja kao ulaganje u romska naselja, a što ona nije te se traži od EK da u sljedećem razdoblju segregaciju izdvoji kao poseban problem i da se ispitaju svi negativni učinci segregacije. A oni su zaista široki od negativnog utjecaja u obrazovanju, slabiju zaposlivost s obzirom na prostornu izolaciju, razvijanje posebnih i dodatnih oblika siromaštva u romskim naseljima, zatim pojava određenih ovisnosti itd. Set javnih usluga kao socijalna i zdravstvena skrb te sigurnost je bitno lošija u takvim naseljima.
Također, razvija se kolektivna krivnja i administrativna diskriminacija prema ljudima iz tih naselja. I zato se traže radikalnije promjene, da nacionalne vlasti ponude programe desegregacije kroz projekte socijalnog stanovanja ili posebnih poticaja za rješavanje stambenih pitanja izvan romskih naselja. Bitno je da se naprave planovi desegregacije koji do sada faktički nisu ni postojali i da se što prije počne raditi na njihovoj implementaciji kako bi se otvorili procesi s jedne strane depopulacije Roma u romskim naseljima i onda s druge strane jače i šire integracije i inkluzije Roma u društvo što je jedan od glavnih ciljeva romske politike .
- Čini se da stvari stoje u mjestu. Pomaci su u pravilu mali i nedovoljni. Da li se i u čemu se griješi u tim pristupima i strategijama?
Kada pričamo o nekim ključnim pojavama, npr. suzbijanju diskriminacije nije realno očekivati da će te vi brzo imati društvo s nultom stopom diskriminacije već je to jedan kontinuiran, naporan, sustavan i dugoročan rad. Danas se susrećemo s novim izazovima diskriminacije, migranti , strani radnici, azilanti…, i to je jedna uporna, kontinuirana i mukotrpna borba za osvještavanje ljudi o tome kako prihvatiti i uključiti druge na način da se poštuju pravila ovoga društva, a istovremeno da se poštuju i njihova prava i njihova različitost. drugačiji život, drugačija uvjerenja itd. Kada mi pričamo o Romima, ne možemo reći da nemamo pomaka kao što su obrazovanje, obilježavanje Samudaripena, odnosno genocida nad Romima, i to ne samo kao zatvorena romska ceremonija nego nešto što prate i svi glavni mediji itd. Veća je svjesnost Roma i o Romima, međutim to je još uvije nedovoljno i diskriminacija je prisutna. Mi stalno držimo radionice i edukativne seminare po školama o Romima, ali upravo na tim seminarima vi možete vidjeti koliko su, ne samo učenici, već i nastavno osoblje često malo informirani o Romima i romskim problemima i to samo jača predrasude i stereotipe. Vi danas imate puno više Roma u obrazovnom procesu, ali opet, svega 30 posto Roma u dobi od 15 do 18 godina se školuje što je ogroman jaz u odnosu na većinsku populaciju. Međutim, treba imati i realnu svijet o promjenama jer se u dva desetljeća ne mogu riješiti stvari koje su se generirale stoljećima. Tek je trebalo postaviti određene programske politike, otvoriti i uhodati kanale rješavanja problema, educirati i osvijestiti i većinu, ali i same Rome jer problemi u kojima su se Romi našli ne može isključivo biti samo odgovornost većine i vlasti.
- Kako u tom kontekstu vidite odgovornost i romske zajednice, odnosno na koji način ona može doprinijeti rješavanju problema ?
I tu je opet, bar kod nas u Hrvatskoj, najveći problem razvoj civilnog društva. Evo npr. u borbi protiv segregacije u obrazovanju Ministarstvo znanosti otvara mogućnost da se financira prijevoz romske djece u dislocirane škole, ali tome se suprostavljaju upravo sami Romi koji traže da djeca pohađaju najbližu školu u kojoj onda Romi i dominiraju, a to nije pravo rješenje i to može negativno utjecati na njihovu djecu. Tu bi trebala biti puno veća uloga romskog civilnog društva i rad u lokalnoj sredini gdje treba promijeniti i ojačati svijest koja bi ukazivala na značaj obrazovanje i bolje rezultate koji se postižu ako se izađe iz izolacije romskog naselja. Na tome treba raditi. I ja bih rekao da u Hrvatskoj postoji puno mogućnosti za sudjelovanje Roma, za mijenjanje situacija, za financiranje određenih aktivnosti, ali jednostavno za to u romskoj zajednici ne postoji dovoljno znanja i interesa. Tome može pomoći civilni sektor ali on mora dobiti čvrste temelje, mogućnost da kroz njega dugoročno rade Romi i grade svoje karijere, ali je trenutno taj sektor vrlo nesiguran i bezperspektivan, bez razrađenog i sustavnog financiranja za što odgovornost snose i državne institucije jer svojim konceptom ne potiču i ne razvijaju decentralizirano i disperzirano civilno društvo manjinskih zajednica već se uglavnom koncentriraju na njihove krovne organizacije. To ograničava pluralizam, a samim tim i kvalitetu civilnog društva. Civilno društvo ostaje zarobljeno politikom i onda se nameću određeni politički interesi bez da se otvaraju i drugi pristupi rješavanju određenih problema. Trenutno država puno ulaže u romska naselja, u njihovu infrastrukturu ali da li time, osim što privremeno popravlja uvijete života, istovremeno jača segregaciju i izolaciju Roma. Dakle, nešto potpuno suprotno njihovoj punijoj integraciji i inkluziji u društvo i onda smo mi u začaranom krugu u kojem nema pravih rješenja. Poruka je zapravo, mi ćemo vam omogućiti da živite bolje ali i dalje odvojeni od ostataka društva!. A to onda znači da će ostati faktički svi problemi i prepreke s kojima su Romi i do sada bili suočeni. Ta ulaganja mogu biti privremena mjera da bi se osigurao dostojanstveniji život u tim romskim naseljima, ali takvim pristupom o stvarnim promjenama romske zajednice nećemo moći ništa bitno bolje reći ni za 50 godina.
OSPOSOBITI MLADE
- Na čelu ste Romske organizacije mladih. Kako mlade Rome uključiti u društvene i političke procese poboljšanja položaja Roma? Koje su prepreke pred njima, gdje su najveći otpori?
Mlade Rome je vrlo teško motivirati za aktivan društveni rad, angažman u civilnom ili čak političkom sektoru jer oni vrlo brzo shvate mnoga ograničenja i prepreke koje im stoje na putu. Ne samo one u širem društvu nego posebno i one u vlastitoj romskoj zajednici i okruženju. Nedostaju kapaciteti romskog civilnog društva, perspektiva, sigurnost, financiranje. Nedostaju obrazovni preduvjeti da se može kvalitetno raditi. Treba mijenjati temeljne pretpostavke i treba razvijati i ulagati u veći broj romskih organizacija koje bi onda mogle pružiti većem broju obrazovanih Roma i Romkinja neku profesionalnu sigurnost. Ne može se sve bazirati na volonterstvu. Al taj profesionalni rad u civilnom sektoru pomogao bi da se jedan broj mladih Roma osposobi za odgovorne poslove u lokalnoj upravi, u javnoj upravi i na drugim mjestima, odakle će moći utjecati i mijenjati situacije. Pitanje je hoće li se nametnuti i pobijediti neki politički osobni interesi ili želja za dobrobiti budućih romskih generacija. Imamo pretpostavke i dobar Ustavni zakon i institucije, npr. sustav vijeća i predstavnika, i to treba početi koristi na pravi način.
