Romski
Romani Rose dolazi iz ugledne Sintske obitelji iz Njemačke. Tijekom Drugog svjetskog rata, 13 članova njegove obitelji umrlo je u koncentracionim logorima, a drugi su preživjeli prisilni rad, zatvor, život pun patnje, iskorištavanja za medicinske eksperimente.
Od 1982. godine g. Rose je predsjedavao Centralnim vijećem njemačkih Roma i Sinta.
Ove godine je imao priliko po prvi put posjetiti Svjetski romski festival KHAMORO u Pragu, gdje je otvorio putujuću izložbu Dokumentacijskog i kulturnog centra Sinti i Roma u Heidelbergu pod nazivom “Rasna dijagnoza: Cigani”.
Rose je vodeći europski aktivist za građanska prava koji je odigrao ključnu ulogu u postizanju priznjanja da si i Romi i Sinti bili žrtve holokausta. Rođen je 1946. godine, iste godine kada su njegov otac Oskar Rose i njegov stric Vinzenz Rose zatražili da počinitelji ovih zločina budu kažnjeni.
Obitelj Rose, angažirala je privatnog detektiva koji je 1947. godine pronašao mjesto skrivanja Robert Rittera, nacističkog rasnog teoretičara čiji su radovi imali ogroman uticaj na sprovođenje holokausta. Godine 2017. za svoja djela aktivizma, Romani Rose je nagrađen najvišim državnom činom Njemačke od strane njemačkog predsjednika Frank-Walter Steinmeiera.
U Češku ste došli u histoijskom trenutku, Češka država je napokon kupila industrijsko svinjsko imanje koje je sagrađeno na mjestu bivšeg logora u Lety u Písku…
–Da, u slučaju Lety, konačno je došlo do pozitivne odluke i srušila se industrijska farma svinja. To je sigurno. Farma je izgrađena na mjestu gdje su žene, djeca i muškarci ubijeni u logoru od strane čeških čuvara. Monstruozni proces sagrađivanja farme svinja na mjestu gdje su ljudi umrli pod takvim strašnim okolnostima… Teško mi je čak i govoriti o tome. Ovo nije samo poniženje za žrtve, sramno je i za čitavu naciju. S obzirom na tvrdnje Čeha protiv Njemačke za ono što su Nijemci učinili s njima, bilo je sramotno da su Česi na takav način postupali sa svojim žrtvama, na jedan tako ponižavajući način, uskraćujući im dostojanstvo. Vrlo mi je drago što je prethodna uprava dovela do toga da farma bude zatvorena i da novi memorijalni spomenik bude sagrađen. Na taj način, Češka je zadobila dio vlastitog dostojanstva.
Koju će ulogu, prema vašem mišljenju, imati novi spomenik?
–Prije svega, ta bi lokacija trebala služiti – naravno, nakon nužne rehabilitacije, kao mjesto za obilježavanja i sjećanja na one koji su izgubili život u logoru. Za nas takva spomen mjesta, uključujući bivše koncentracione logore istrebljenja, prvo su i prije svega ogromna groblja.
To su najveća groblja članova naše manjine u Evropi. Njihov glavni zadatak trebao bi biti dokumentiranje genocida koji je počinjen tamo. Trebamo ta mjesta kao povod za obrazovanje. U Njemačkoj postoji spomenik u Berlinu koji dokumentira kronologiju nacističkih mjera koje su dovele do “konačnog rješenja”. Sada želimo proširiti spomen na uključivanje biografija dotičnih ljudi, jer kroz životne priče drugih ljudskih bića, moguće je javnosti prenijeti velike povijesne događaje. Koristeći životnu priču pojedinca, možemo pokazati kako su oni koji su uključeni već bili dio 600-godišnje povijesti zahvaljujući čemu su se vidjeli kao Česi i imali su isti patriotski odnos prema svojoj zemlji kao i drugi koji su tako identificirali.
Pitanje “većine” i “manjine” nije bilo ni podignuto u one dane. Prije svega, svi su imali nacionalnost s kojom su identificirali, govorili svoj vlastiti jezik, imali vlastitu kulturu – ali to nije bilo ograničeno ni na koji način, naprotiv, ljudi su također identificirani s kulturnim razvojem češke (ili, čehoslovačke) države. Naprimjer, Romi koji su se bavili sportom, te postigli velike uspjehe kao sportaši uvijek su nosili boje svoje države, javnost se mora podsjetiti na sve ovo, moramo ponuditi priče o određenim ljudima, herojima s kojima će moći suosjećati i povezati se.
Postoji li takva priča, o heroju, u vašem sjećanju?
–U Njemačkoj je postojao, na primjer, policajac koji je spasio živote nekoliko Sinti obitelji, izvlačeći ih iz okvira države i skrivajući ih u svom stanu. Priču mi je ispričala jedna vrlo poznata obitelj glazbenika, obitelj Weiß, a tada je taj policijski službenik još bio živ. Odmah sam započeo proces njegovog imenovanja za najvišu počasnu medalju od strane države.
Nije bio među policijskim službenicima koji su pucali i ubijali nedužne – naprotiv, on je spasio ljudske živote. Nakon što mu je uručena medalja časti, u svom bivšem uredu gdje je obavljao dužnost, postavljena mu je i spomen ploča.
Ta osoba je za mene predstavljala istinskog heroja.
Kako su ljudi u Njemačkoj prihvatili činjenicu da je nad Romima zapravo počinjen genocid ?
–Obrada historije genocida nad Romima, nije započela u Njemačkoj sve do osnivanja Pokreta za građanska prava. Iskra koja je započela čitavu priču jeste strajk glađu 17 Roma i Sinta, koji su tokom Drugog svjetskog rata bili u koncentracijskim logorima, uključujući i Aušvic. Uloga medija je odigrala ogromnu ulogu kako bi se došlo do cilja, kako je čitav događaj bio popraćen u internacionalnim medijima uključujući New York Times. Kako je ova vijest i motiv došao do tadašnjeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla i do ostatka građana, inicijative istih dovele su do promjene u razmišljanju, barem na političkom i birokratskom nivou.
Da li ste predspostavljali da je aktivizam mogao doprinjeti ovakvoj promjeni?
-Danas se možemo osvrnuti na 45 godina postojanja građanskih prava i uspjeha koje u prošlosti ne bismo smatrali mogućim. Danas u Njemačkoj imamo krovnu organizaciju Centralnog savjeta njemačkih Sinta i Roma, koja u svakoj državi ima regionalne organizacije koje zaključuju sporazume o pravima manjina na državnoj razini s predstavnicima tih država kao ravnopravni partneri.
Osim Centralnog vijeća imamo i Centar za dokumentaciju i kulturu koji je profesionalno radno mjesto usmjereno na istraživanje historijskih i kulturnih dostignuća naše manjine u umjetnosti – glazbi, slikarstvu, poeziji i svim drugim područjima. Imamo 25 uposlenih.
Spomenik Sinti i Romi Žrtve holokausta u Njemačkoj, napravljen je u Berlinu 2012. godine nakon višegodišnjih pregovora. Zašto je potrajalo toliko dugo?
Mislim da je spomen na židovske žrtve u Berlinu čekao 15 godina prije nego što je instaliran. U našem slučaju trebalo nam je 20 godina da to vidimo ostvareno u konačnom obliku. Međutim, neophodno je priznati da su Njemački političkii predstavnici, odobravajući taj spomenik stvorili vrlo vidljivo priznanje i prihvatanje krivice kada se govori o ovom poglavlju njemačke povijesti. Spomenik se ne nalazi na periferiji, već u središtu Berlina, neposredno ispred njemačkog parlamenta i u neposrednoj blizini simbola njemačke glavne kapije Brandenburg. Na hiljade posjetitelja prolaze svakodnevno pored spomenika. Njemački političari podsjećaju se na to svaki dan na putu do posla, a oni također izražavaju osjećaj odgovornosti prema našoj manjini u drugim državama.
Na temelju tih povijesnih događaja njemački politički predstavnici poštuju izuzetnu obavezu prema židovskom narodu. Ta predanost također postoji i prema našoj manjini (Romima), posebno u odnosu na države članice Europske unije koje su sve prihvatile iste vrijednosti i usidrile neke od njih kao integralne sastavnice njihovih ustava i zakona. Potpisani su međunarodni ugovori koji proizlaze iz zajedničkog iskustva naše europske povijesti. Ovdje razmišljam prvenstveno o pravima manjina, pravu na slobodu, slobodu govora, ideju da niko ne može biti u nepovoljnom položaju zbog svojih vjerskih uvjerenja, ili njihovih političkih mišljenja, ili boje kože, ili njihovog porijekla. To su sva prava koja su osnovna u našem pravnom sustavu i preuzeta od strane mnogih država članica. U odnosu na prava manjina, ratificirana je i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda, uključujući i Republiku Češku u odnosu na vlastite nacionalne manjine. Međutim, još uvijek je potrebno da njemački politički predstavnici imaju intenzivniju ulogu i privuku pozornost na manjkavu situaciju u nekim državama članicama.
Možete li nam ilustrirati kako su Romi u vrijeme rata bili integrirani u njemačko društvo?
Veze s državom odražavale su se, na primjer, u činjenici da su naši ljudi služili kao vojnici u carskoj njemačkoj vojsci (tijekom Prvog svjetskog rata) i bili su često odlikovani od strane države. Budući da su svi živjeli na integrirani način, bilo kao radnici, zaposlenici, akademici ili umjetnici, kada su nacisti došli na vlast, bilo je teško imenovati ko je ko. Židovi su se lakše identificirali zbog svoje religije. Nacisti su tada počeli istraživati genetičke zapise koji sežu u 16. stoljeće. Na temelju tih zapisa ustanovili su rasne procjene koje su pokazale ono što su smatrale stupnjem “miješanja”. Na primjer, čak i netko tko je identificiran kao samo jednu desetinu “Cigan” smatrao se inferiornim i zato je bio određen za sudbinu koja mu je bivana odlučena od strane nacist. Za naše ljude, sve to bilo je apsolutno nezamislivo, s obzirom na činjenicu da su uvijek bili sastavni dio njemačkog društva. Ako pogledamo fotografije snimljene tijekom deportacije čitavih obitelji (1940.), vidimo da ljudi nose najbolju odjeću. Oni su bili prevareni, rečeno im je da ih vode u Poljsku da rade, da će raditi u poljoprivredi, da će posjedovati vlastite poljoprivredne tvrtke.
Koja je Vaša perspektiva o konceptu Porajmos (predloženi romanski naziv za holokaust Roma)?
Ja to odbijam. To činim iz jednog jednostavnog razloga: Koncept Porajmos ne objašnjava istrebljenje u smislu nacističke prakse, tj. na temelju onoga što se smatra biološkom činjenicom postojanja. Ono što je mnogo važnije i ono što ljudi koji koriste taj koncept moraju shvatiti, da je taj pojam ponižavajući.
Taj koncept ne koriste niti ga razumiju političari na visokim pozicijama na međunarodnoj razini. Ono što ovdje imamo i ono što svi razumiju jeste „Holokaust“, e tek tada imamo upotpunjenu viziju u svim sferama, to jeste, svi nas razumijemo o čemu govorimo.
Da li je anticiganizam još uvijek prisutan u njemačkom društvu?
Veliko odbijanje Roma još uvijek se može osjetiti u njemačkom društvu. Unatoč tome, na političkoj razini, mnoge nezamislivo pozitivne stvari uspjele su se postići. Ovo je sve dugotrajan proces. Uzmite, na primjer, činjenicu da između 20 i 25 posto ljudi u Njemačkoj podržava antisematizam, iako postoje pravne posljedice za javno izražavanje antisemitizma. Stoga ne čudi što su predrasude prema Romima široko rasprostranjene, s obzirom da je anticiganizam toleriran u javnoj sferi društva . Ako pripadnik naše manjine kritizira vlasti, onda se njegovo, ili njezino etničko podrijetlo, odmah podiže kao razlog svemu.
To isto spominjanje etničke pripadnosti neće se spominjati ako je kritičar njemački, češki ili slovački, ali ako je u pitanju manjina, e onda sve se analizira na drugačijoj razini.
Što su njemačke vlasti radile u borbi protiv ovoga?
Na njemačkom parlamentu treba osnovati komisiju koja bi trebala istražiti anticiganizam, procijeniti njegov stepen u društvu i davati posebne preporuke ka Vladi prilikom usvajanja, ili izmjena zakona. Tada, ja smatram možemo doći do pozitivnog pomaka. Međutim, znate da ako ja, kao član manjine, kritiziram anticiganizam, to ipak i nema neke svrhe. To mora biti zadatak cijelog društva. Problem je, ipak, slika kako je naša manjina zamišljena, kao što je problem sa stigmom protiv Židova koje ljudi imaju u glavi – nismo stvorili ovu sliku, a Židovi nisu stvorili stigmu povezanu s njima – društvo ih je stvorilo tijekom stoljeća i odgovorno je za njihovo postojanje, te jedino to isto društvo kao cijelina može donijeti promjenu.
(Intervju smo preuzeli sa stranice www.romea.cz)
