Romski
„Daj čovjeku jednu ribu, nahranićeš ga jedan dan. Nauči ga da peca, nahranićeš ga za čitav život“, rekao je prije više od 2500 godina kineski filozof Konfučije. Ova drevna mudrost je utkana u osnove obrazovnih sistema svih društva i kultura, ali i u osnove porodice, jer je glavni cilj podići i osposobiti njene najmlađe članove za samostalni život.
Industrijalizacijom društva razvija se potrošačka kultura kojom se potencira kvalitet života. Daljim tehnološkim razvojem situacija se mijenja i u području rada što dovodi do promjene u definisanju zanimanja i znanja koje oni treba da sadrže, te se akcenat sa „jednom usvojenim“ premješta na stalno usavršavanje, jer tehnologija napreduje brzinom koja daleko prevazilazi prosječan radni vijek zaposlenog.
Ranije su se tehnološke promjene koje značajnije mijenjaju zahtjeve radnog mjesta dešavale jednom u toku radnog vijeka pojedinca, danas se one dešavaju svakih par godina. Cjeloživotno učenje, permanentno usavršavanje postaje obaveza ukoliko se želi sačuvati radna konkurentnost.
SUROVI PODACI
I gdje su Romi u ovoj priči? Kako postići radnu konkuretnost kada podaci o obrazovanju Roma pokazuju da i dalje značajan broj romske djece ne pohađa redovno osnovno obrazovanje, da ih je još manje u srednjem, dok su u visokom obrazovanju skoro na nivou kurioziteta. Različite analize u Bosni i Hercegovini pokazuju da oko 95 posto Roma nema prihode iz stalnog zaposlenju, a i kada su zaposleni, to su uglavnom poslovi manje kompleksnosti. Rijetko imaju mogućnost napredovanja u poslovnoj hijerarhijskoj strukturi. Dobija se utisak da savremeni poslovni kontekst još više udaljava Rome od stalnog zaposlenja, pogotovo u bolje plaćenim kompleksnijim poslovima, a koji zahtijevaju stalna ulaganja u sebe kroz dodatne edukacije.
Navedeno pogotovo postaje upadljivo ako ove zahtjeve posmatramo u kontekstu postignutih nivoa obuhvaćenih obrazovanjem pripadnika romske zajednice. Kako prekinuti ovaj začarani krug i učiniti pripadnike romske zajednice konkurentnim na tržištu rada, a da pri tome nisu upućeni samo na manje kompleksne poslove koji su i najslabije plaćeni?
Da bi dobili odgovore na ova pitanja, potrebno je vratiti se par koraka unazad i dotaći se pitanja motivacije pojedinca, a koje je povezano sa uvjerenjima i stavovima pojedinca o vlastitim sposobnostima, mogućnostima, vještinama, zatim sa uvjerenjima o mogućnosti učenja, zaposlenja, napredovanja, pripadanja, otvorenosti društva u kojem se živi, odnosno na unutrašnje i spoljašnje faktore motivacije.
ROMI NEPOŽELJNE KOMŠIJE, KOLEGE…
Kada govorimo o spoljašnjim faktorima oni nas dovode do pitanja socijalne distance između većinskih naroda i Roma i doživljaja ove distance od strane Roma. Prema rezultatima sprovedenih istraživanja na ovu temu, u Bosni i Hercegovini izražena je socijalna distanca prema Romima, odnosno najmanje je poželjno zbližavanje članova većinske zajednice sa pripadnicima romske manjine. Romi najčešće nisu poželjni kao komšije, radne kolege, prijatelji, a pogotovo nije poželjno orođivanje sa njima kroz brak. Razlozi ovome su brojne predrasude i stereotipi koji su vezani za njih, a odnose se na higijenu, radne navike, etiku, moralnost, stil života… Iako se najčešće nivo socijalne distance smanjuje kroz međusobnu blizinu i kontakte pojedinaca različitih zajednica, podaci pokazuju da je ova distanca u odnosu na ovu varijablu poprilično stabilna i da se ona održava bez obzira na blizinu i kontakt.
Koliko su Romi svjesni snage predrasuda i stereotipa koji utiču na socijalnu distancu prema njima pokazuju činjenice da neki uspješni članovi romske zajednice ne ističu svoje porijeklo ili ga negiraju, smatrajući da bi time umanjili nivo svoje prihvaćenosti u socijalnom okruženju kao i mogućnost napredovanja u školskom, poslovnom životu.
UNUTRAŠNJA MOTIVACIJA
Shodno navedenom, iako se predrasudama i stereotipima kojima je u osnovi generalizacija, najefikasnije suprostavlja individualizacijom i isticanjem pozitivnih primjera, izbjegavanje prikazivanje etničke pripadnosti govori o svijesti da je zapošljavanje i napredovanje posmatrano kroz ovu prizmu otežano bez obzira koliko neko imao znanja i vještina. Ako ovako reaguju pojedini uspješni pojedinci, pretpostavka je da postoje slična razmišljanja i kod ostalih pripadnika romske zajednice što je ponekad vidljivo i kroz njihove izjave kojim se oslikava doživljaj vlastite perspektivnosti u postojećem okruženju.
Sve gore navedeno najčešće utiče negativno na motivaciju za učenje i rad zbog uvjerenja da koliko god da si vrijedan, posjeduješ kvalifikacije, sposobnosti, vjerovatnoća da se zaposliš opada činjenicom da pripadaš romskoj etničkoj zajednici. Navedeno postaje izraženije u društvima u kojima je zapošljavanje već otežano različitim ekonomskim ali i neekonomskim faktorima. Ostaje pitanje unutrašnjih faktora motivacije koji su najčešće zasnovani na prepoznavanju i pozitivnom vrednovanju svojih znanja, vještina, sposobnosti, osobina ličnosti ali i pripadnosti etničkoj zajednici.
Šta bi ovo značilo u kontekstu radnog osposobljavanja i cjeloživotnog učenja? Edukativni programi koji imaju za cilj radno osposobljavanje pripadnika romske zajednice u cilju podizanja njihove tržišne konkurentnosti pored usvajanja praktičnih znanja trebalo bi da uključuju i psihološke programe /treninge kojima bi bio cilj prepoznavanje, osvještavanje pozitivnih strana pojedinca i njihovo jačanje, odnosno podizanje nivoa samopouzdanja i samopoštovanja. Takođe značajne teme ovih programa bi bile i pripadnost etničkoj zajednici kao i stereotipi i predrasude koji ih prate, a u cilju razvijanja socijalnih i komunikacionih vještina kojima bi se adekvatno odgovorilo na njih. Razvoj novih vještina bi podiglo nivo vjere u sebe i mogućnosti uticaja na druge, razvilo toleranciju na odbacivanje i zadržalo usmjerenost ka cilju.
POTREBNA STALNA PODRŠKA
Realizacija ovih programa bi svakako bila zadatak stručnog osoblja koje je angažovano u romskim udruženjima, a koje je već poznato korisnicima, dok bi njihovo edukovanje za pripremu i kontinuirano sprovođenje ovih aktivnosti bilo značajno za populaciju sa kojom rade. Razlog ovome su iskustva koja pokazuju da vjerovatnoća uspješnosti u primjeni ovih programa/treninga raste sa nivoom povjerenja i kvalitetom odnosa koji se uspostavlja sa edukatorima. Navedeno je pogotovo značajno u zatvorenim zajednicama kao što je romska. Edukator koji razumije, prihvata, poznaje problematiku, koristi prilagođenu terminologiju, a pri tome jasno drži granice je edukator koji motiviše na prihvatanje novog i promjenu. Takođe dostupnost edukatora i nakon završetka programa/treninga, te njegovo praćenje procesa primjene usvojenog znanja i vještina i podrška u značajnim trenucima korisnicima, dodatno podižu vjerovatnoću uspješnosti programa/treninga i utvrđivanja usvojenih vještina i znanja.
Shodno navedenom, da bi se postigla i održala radna konkurentnost danas više nije dovoljno imati praktična znanja već je neophodno imati socijalne i komunikacione vještine koje pojedinca (romske zajednice) mogu u kratkom vremenu pozitivno predstaviti i pored postojećih predrasuda i stereotipa. Prvi utisak o nekome se donosi u prvih par sekundi kontakta, a da bi se prevazišao potrebno je pet do šest novih susreta. Poznavanjem ovih činjenica ukazuje na značaj usvajanja ovih vještina kao značajnog segmenta programa radnog osposobljavanja Roma i motivisanja za kontinuirani rad. Raduje činjenica da su određena udruženja prepoznala navedeno i da u svom radu praktikuju njihovu primjenu.
I da se vratimo na misao Konfučija sa početka teksta i da je dopunimo, jer danas više nije dovoljno „naučiti nekoga da peca“ već je potrebno ga naučiti kako da tu vještinu predstavi na optimalan način i kako da je vremenom usavršava i poboljšava.
(portal-udar.net)
