Romi u demografskom kolapsu Balkana

Balkanske zemlje, pa tako i Bosna i Hercegovina, suočavaju se u posljednjih dvadesetak godina sa zabrinjavajućim demografskim urušavanjem. Nakon talasa izbjeglica u vrijeme rata i krvavog raspada Jugoslavije, drugi talas masovnijeg odlaska iz Bosne i Hercegovine uslijedio je nakon što je naša zemlja dobila bezvizni režim, da bi se u posljednje dvije-tri godine dramatično povećao broj onih koji odlaze u inostranstvo. Vijest da je Bosnu i Hercegovinu u 2021. godini napustilo 170 hiljada ljudi bila bi alarm za institucije u svakoj zemlji, ali ovdje to nikoga nije zabrinulo. Niko u Bosni i Hercegovini nema pouzdanu studiju, niti bilo kakvo istraživanje kako se ovaj demografski kolaps odražava na romske zajednice i u kojoj mjeri i Romi, pogotovo mladi, slijede trend odlaska u zapadne ili skandinavske zemlje. Romski aktivisti naglašavaju brojne probleme s kojima se suočavaju oni koji odluče da napuste zemlju. Mnogi budu deportovani nazad u BiH.

U 2021. godini BiH ostala bez 170 hiljada stanovnika

Brojevi u Bosni i Hercegovini, pogotovo u statistikama kojima raspolažu u institucije, odavno ništa ne znače. Tako je i podatak da je u 2021. godini iz Bosne i Hercegovine otišlo čak 170 hiljada stanovnika prošao prilično nezapaženo, tek kao puki brojčani podatak nečega nebitnog, potpuno sporednog za ljude iz vlasti. Međutim, kad se taj broj preslika na stvarni život, postanu nam jasne zastrašujuće razmjere ovog pogubnog trenda. Bosnu i Hercegovinu je prošle godine napustio grad veličine Banjaluke ili tri puta više ljudi nego što ukupno ima, recimo, grad Bihać. Naša zemlja je brojčano siromašnija za čak tri prosječna bosanskohercegovačka grada!!! Za državu sa jedva dva miliona i koju stotinu hiljada stanovnika na svojoj teritoriji to je prava katastrofa.

Ni ovaj podatak nije došao iz institucija, nego iz Unije za održivi povratak i integracije BiH, nevladine organizacije koja, evo, trideset godina, prati proces povratka izbjeglica i raseljenih osoba u svoje sredine, ali se taj njen rad u posljednje vrijeme pretvorio u nešto drugo – u  statistike zabrinjavajućeg masovnog odlaska iz Bosne i Hercegovine. Predsjednica ove organizacije Mirhunisa Zukić upozorava da je ovo alarmantno povećanje broja ljudi koji odlaze iz zemlje opustošilo čitava sela i krajeve i svjedoči da su oni koji odlaze jednodušni – ne idu iz zemlje samo u potrazi za poslom i boljim uslovima, nego zbog sve izraženije besperspektivnosti u Bosni i Hercegovini.

“Zašto ljudi odlaze? Zbog situacije u Bosni i Hercegovini. Oni su izgubili i strpljenje i nadu da će nekad biti bolje u odnosu na one koji su cijelo vrijeme govorili da smo u reformama, da se približavamo Evropskoj Uniji, da je potrebno strpljenje građana. Zašto 170 hiljada? Imali smo, naravno, pandemiju koja je zahvatila cijeli svijet, ali u Bosni i Hercegovini su zbog toga ljudi ostali i bez zdravlja i bez radnih mjesta – oni koji su preživjeli. Razgovarali smo sa tim ljudima kako i na koji način vide budućnost u Bosni i Hercegovini i zašto sad oni odlaze. Vidjeli smo da nije sva sigurnost u novcu. Oni traže kompletnu sigurnost, za budućnost djece, za budućnost familija. Vidjeli smo da su to strpljenje i ta nada popustili. Evo, mi imamo, recimo situaciju u Odžaku. Mi smo tamo imali 10 i po hiljada povratnika. Međutim, mi sad nemamo ni 2 i po hiljade ljudi koji žive trenutno. To su sve stari ljudi, a sve što je moglo da ode, to se tako kaže – to je otišlo sa kompletnim porodicama”, upozorava Mirhunisa Zukić.

Zvuči doista nevjerovatno da u institucijama službeno niko nije ni delegirao taj problem, a kamoli da se o njemu raspravljalo. U ambijentu stalnih političkih blokada, prijetnje demografskim kolapsom nikoga ne uzbuđuju. Banjalučki demograf Aleksandar Čavić je, gostujući nedavno pred kamerama Televizije Bosne i Hercegovine, pored zabrinjavajućih brojki, naglasio još pogubniju dimenziju ovog trenda.

“Ne odlaze bake i deke, odlazi ono što je radna, intelektuala obrazovna i reproduktivna baza svake zemlje, a to je mlađe i sredovječno stanovništvo mahom i oni koji spadaju u starije srednjovječno, ali oni koji se vrte oko 40 godina. Dakle, mi ćemo praktično ostati zemlja staraca”, pojašnjava Čavić.

Odlaze čitave familije, čak i materijalno situirane

Za razliku od pokazatelja od prije nekoliko godina, koji su ukazivali na to da građani Bosne i Hercegovine u zemlje zapadne Evrope i Skandinavije odlaze uglavnom uz potrazi za poslom i da je riječ o ljudima koji ne mogu naći zaposlenje u svojoj domovini, u posljednje tri godine događa se nešto sasvim drugo. Iz zemlje odlaze čitave porodice, čak i one čiji su članovi imali zaposlenje, kuće ili stanove i koji su, bar statistički, imali sve uslove za normalan  život za prilike u Bosni i Hercegovini. To znači, kažu stručnjaci, da ljudi ne bježe samo od straha za golu egzistenciju, nego žele život u kojem će imati političku, pravnu, egzistencijalnu i svaku drugu sigurnost. Žele život u kojem se neće svakog jutra buditi s porukama kako je zemlja u nekoj vrsti predratnog stanja, koje stalno nameću pojedine političke snage u zemlji, od uobičajenih predizbornih igara do opasnih političkih poteza, koje posljednjih mjeseci provodi član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik. Traže zemlje u kojima će biti jednaki pred zakonom, u kojima neće biti diskriminisani, čak i ustavnim odredbama, i u kojima će im institucije garantovati poštivanje ljudskih prava. Na kraju krajeva, traže sredine u kojima će biti adekvatno vrednovani i plaćeni njihovo znanje i rad.

Poražavajuće brojke ovog sve izvjesnijeg demografskog kolapsa u stvarnosti izgledaju još mučnije. Čitava sela i naselja su prazna. Od prijeratnih nekoliko stotina stanovnika ostale su po dvije-tri kuće staraca. Bosansko Grahovo, Livno i njegova okolina, mnoga područja u istočnoj Hercegovini, a posebno Posavina, praktično su pusti, obrasli u korov. Postoji i drugo lice ovog trenda, ali sa sličnim posljedicama – čitava naselja bogatih kuća, pravih vila, koje su po cijelu godinu prazne. Ožive samo desetak – petnaest dana u godini, kad njihovi vlasnici dođu na godišnji odmor u domovinu, da bi odmah zatim opet zatvorila svoja vrata i prozore, sve do sljedećeg ljeta i novih godišnjih odmora. Televizija Federacije nedavno je prikazala sumornu priču o travničkom selu Hamamdžići, gdje su donedavno odjekivali glasovi mnoštva djece, a danas učiteljica Lutvija Keronjić Bahtić svaki dan putuje iz Travnika u to selo da bi učila jednog jedinog učenika u područnoj školi.

“Ovdje je prije tri-četiri godine, odjeljenje brojalo 14 đaka. Međutim, sada, ove godine upisan nam je samo jedan učenik.”

Odliv stanovništva teško pogađa i romske zajednice

U nepouzdanim i magovitim statistikama odlaska, koje opet ne rade institucije, nego međunarodne i neke druge organizacije, poput Unije za održivi povratak, nigdje ne postoji bilo kakav podatak kako se ovo demografsko urušavanje odražava na romske zajednice. Niko ne nudi pouzdane podatke koliko je Roma, pogotovo mladih, u brojkama koje govore o napuštanju Bosne i Hercegovine.  Istaknuti aktivista, dugogodišnji predsjednik Saveza Roma u BiH i predstavnik u Vijeću nacionalnih manjina pri Vijeću ministara BiH, predsjednik Udruženja Kali Sara Dervo Sejdić je više puta upozoravao da ljudi odlaze u nepoznato jer im je, nažalost, i to nepoznato sigurnije nego današnja Bosna i Hercegovina.

“Kad su u pitanju migracije, odlasci, napuštanja Bosne i Hercegovine, ja ću reći da je od liberalizacije viznog režima za BiH sigurno negdje oko dvije trećine romske populacije napustilo Bosnu i Hercegovinu. Osnovni razlog napuštanja Bosne i Hercegovine je socijalna situacija – nezaposlenost, neredovna, ustvari nikakva sigurna primanja za ishranu i održavanje porodice, rekao bih i u dobroj mjeri diskriminacija. Naravno, ljudi idu put zemalja zapadne Evrope, ostavljaju za sobom mnogo štošta, a neki su, nažalost, i objekte, koje su dobili kroz donaciju, dakle, pričamo o stambenim objektima, o kućama, o stanovima, prodavali da bi svoju mnogočlanu porodicu izvukli vani. Ono što brine jeste to da je većina njih u Njemačkoj i da se većina njih, evo, upravo i vraća. Vraća se jer gostoprimstvo u Njemačkoj nisu ostvarili, nisu dobili, nisu dobro primljeni u smislu da im se kao migrantima ili drugim izbjeglicama s područja bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, omogući taj socijalni status, odgovarajući stambeni prostor i socijalna zaštita. Zbog čega je to tako ne znam u ovom momentu, ali je činjenica da je, recimo, iz moje mahale u zadnjih dva-tri mjeseca otišlo desetak porodica. Prije par dana stigla je prva, a kako čujem, još četiri-pet porodica će se vratiti jer moraju da se vrate. Deportuju ih”, pojašnjava Dervo Sejdić.

Prodaju imovinu, pa budu deportovani u BiH

Ovo svjedočenje otvara jedan novi problem, ne samo za pripadnike romske populacije, nego i  svih drugih kategorija bosanskohercegovačkih građana – deportacije, odnosno ispunjavanje obaveza koje je Bosna i Hercegovina preuzela potpisujući sporazume o readmisiji. Poseban problem za pripadnike romske populacije je činjenica da su mnogi od njih, zbog teškog materijalnog stanja, da bi uopšte mogli poći s porodicama u zemlje zapadne Evrope, bili primorani da prodaju svoju imovinu i stambene objekte. Neki od njih bili su izgrađeni donacijama, što znatno otežava poziciju Roma koji se vrate u Bosnu i Hercegovinu jer drugu donaciju ili sličan vid pomoći teško mogu dobiti. I Unija za održivi povratak i integracije BiH dobro je upoznata sa oba problema, i sa problemom deportacije i sa problemom prodaje stambenih objekata, kaže predsjednica te organizacije Mirhunisa Zukić.

“Mi smo jako puno radili na lobiranju sredstava za izgradnju stambenih objekata Roma, naročito u Kaknju, Donjem Vakufu, Mostaru i drugim mjestima, gdje smo imali organizovane skupine ljudi koji su živjeli u tim područjima, vrlo neuslovnim. Znamo kako je naša briga za Rome bila vrlo loša, ne samo krov nad glavom, nego i sve ostalo… Vidjeli smo u tom periodu kada smo pomogli da međunarodna zajednica kroz Dekadu Roma izdvoji velika sredstva i naše Ministarstvo za ljudska prava povuklo je ta sredstva za gradnju njihovih domova, posebno u Kaknju, ali evidentno je da i ti ljudi odlaze. Ono što  je indikativno je što se ti objekti, koji su izgrađeni donatorskim sredstvima, prodaju. Vjerujte, dođu kupci, možda po dva-tri puta se to prodaje, kupe prvi, pa prodaju drugima. Imamo raznih kombinacija.“, kaže za UDAR Zukić.

Navodi i da ima zanimljivih primjera podrške situiranih Roma iz inostranstva onima koji su zapali u probleme.

„Ja sam nedavno boravila u Visokom gdje smo imali Rome koji su u inostranstvu, rade, žive, a imaju jako dobre kuće. Čak su povratnicima besplatno ustupili da žive u njihovim kućama. Vidjeli smo da oni već najavljuju svoj povratak u Bosnu i Hercegovinu”, navodi.

Mirhunisa Zukić ističe da zemlje zapadne Evrope deportuju građane koji nisu uspjeli riješiti papire.

“Mi smo kao Unija za održivi povratak i integracije Bosne i Hercegovine radili na jednom dokumentu vraćanja naših građana, koji prisilno moraju napustiti zemlje koje ih deportuju u Bosnu i Hercegovinu. Međutim, oni to ne smatraju deportovanjem, oni to smatraju sporazumom, koji je Bosna i Hercegovina potpisala, gdje se svi građani iz BiH, koji nisu mogli dobiti, kako mi kažemo, papire u tim zemljama, organizovano vraćaju. Njihova ministarstva izvještavaju naše Ministarstvo sigurnosti, Ministarstvo sigurnosti obavještava Ministarstvo za ljudska prava i prihvat tih ljudi je vrlo, da kažemo, human. Prethodno, prije nego što dođu, stranci, posebno Vlada Švicarske, izdvaja velika sredstva i imamo više od 60 lokalnih zajednica, opština i gradova, koje su potpisale taj sporazum da žele prihvatiti te ljude. A zašto žele? Zato što se prilikom njihovog dolaska u BiH omogućava jedan normalan i dostojanstven život. Dobijaju krov nad glavom i, ako su mlađa populacija, radi se na ekonomskoj podršci kako da se uključe u društvo i da se pronađu kao aktivni građani Bosne i Hercegovine”, pojašnjava Mirhunisa Zukić.

Bosna i Hercegovina uz sve svoje institucionalne nedostatke i pukotine, nije izuzetak na Balkanu. I druge zemlje ovog dijela Evrope bilježe dramatične populacijske promjene. Talas migracija, posebno sa juga Srbije doveo je do odumiranja čitavih područja, a odvija se u dvije dimenzije – prema Beogradu, kao najvećem centru Srbije, gdje ljudi pokušavaju pronaći bolji život, i prema zapadnoj Evropi.

I Hrvatska, bez obzira što je članica Evropske Unije, suočava se sa posljedicama demografskog urušavanja. Nedavno objavljeni rezultati posljednjeg popisa stanovništva, provedenog prošle jeseni, pokazali su da je ta zemlja za deset godina izgubila gotovo 10 posto stanovništva i da je pala na manje od četiri miliona stanovnika. Čak petina stanovništva Vukovarsko-srijemske županije napustila je zemlju od 2011. godine. Uz još jednu pogubnu populacijsku dimenziju – daleko manji broj rođenih od broja umrlih u svim balkanskim zemljama (u BiH je ta razlika čak 20 hiljada u prošloj godini) – Balkan polako, ali nezaustavljivo, postaje podneblje staraca.