Romi u Aušvicu: Genocid koji nije priznat, zločin koji nije kažnjen

Aušvic je preživjela samo nekolicina Roma odabrana za prisilni rad u drugim logorima. Procjenjuje se da je preživjelo možda 1.000 do 2.000 logoraša. Stopa smrtnosti bila je posebno visoka među djecom

1370
Spomenik romskim žrtvama nacizma u Berlinu/ (Fototo: Udar arhiva)

U noći između 2. i 3. avgusta 1944. godine raspušten je takozvani “ciganski logor” u koncentracionom logoru Aušvic-Birkenau. Posljednji zatvorenici – oko 4.300 muškaraca, žena i djece odvedeno je u gasne komore i ubijeno.

Kako za Deutsche Welle kaže istoričarka Karola Fings, odlučujući faktor bio je što je ovaj dIo logora trebalo osloboditi za Jevreje deportovane iz Mađarske.

Uslovi u ovom dijelu logora u Aušvicu bili su doslovno pogubni. Od februara 1943. tamo je deportovano oko 22.700 muškaraca, žena i dJece iz njemačkog Rajha, ali i iz pripojene Austrije, Češke, Poljske, okupirane Holandije i Belgije. Bilo je skučeno, malo hrane… Zatvorenici su se svakodnevno borili da prežive – kazala je Fings.

Do kraja 1943. godine 75 posto je umrlo od gladi ili zaraznih bolesti. Selektivno su birani za ubistvo u gasnim komorama. Bio je to porodični logor s nevjerovatno visokim brojem djece mlađe od 14 godina, njih oko 7.000.

Bilo je užasno gledati kako djeca, roditelji, braća i sestre umiru. Specifični su bili medicinski eksperimenti, koje je izvodio ozloglašeni SS ljekar Jozef Mengele i to prije svega sa djecom blizancima.

Na pitanje zašto su Sinti i Romi zatvarani kao porodice, ona kaže da to ima veze sa iskustvima nacističkog režima tokom progona Sinta i Roma.

Kada su 1938. godine prvi mladići deportovani u koncentracione logore na prisilni rad, dogodio se ogroman otpor. Bližnji su pisali peticije čak i Hitleru. Odlazili su u Berlin pokušavajući da izdejstvuju oslobađanje svojih sinova, braće ili očeva.

Znalo se da Sinti i Romi njeguju jake porodične veze. Vjerovatno je to bila strategija vlasti – bolje da ih pustimo zajedno, u protivnom, bit će previše protesta.

Aušvic je preživjela samo nekolicina Roma odabrana za prisilni rad u drugim logorima. Procjenjuje se da je preživjelo možda 1.000 do 2.000 logoraša. Stopa smrtnosti bila je posebno visoka među djecom.

Aušvic-Birkenau

Kako kaže ova istoričarka, nad Romima je izvršen genocid koji se negirao.

Protiv zločinaca gotovo nisu vođeni procesi. Čak i ako jesu, završavali su se oslobađajućom presudom, jer su Sinti i Romi stigmatizovani kao nepouzdani. Vladalo je rasprostranjeno mišljenje da oni nisu priznati kao ravnopravni njemački građani. Ljudi koji su zahtijevali prisilnu sterilizaciju ili deportaciju Sinta i Roma mogli su ponovo da budu na javnim funkcijama, neki su bili savjetnici Savezne vlade – kaže Fings.

Iz današnje perspektive, dodaje, to je nevjerovatno i skandalozno: Žena, koja se jedva uspjela spasiti iz logora, koja je vidjela sve svoje bliske kako umiru, vraća se u svoj rodni grad, ponovo biva etiketirana kao „ciganka”, gurnuta na marginu, bez odštete ili priznanja zločina.

Znamo da se traume mogu prebroditi samo ako društvo prizna da se zločin dogodio.  U slučaju Sinta i Roma, to nažalost nije uspjelo – ističe ova istoričarka.

(portal-udar.net/DW)