Romski
Anticiganizam, višestruka i dugotrajna diskriminacija, predrasude i pogrešni stavovi o Romima česta su pojava u Bosni i Hercegovini, što predstavlja glavni uzrok njihove socijalne isključenosti, dok visoka stopa nezaposlenosti, niska stopa upisa u školu i nizak stepen obrazovanja, te iznimno loši stambeni uslovi predstavljaju simptome položaja u kojem se Romi nalaze.
Ovo je ocjena iz najnovijeg izvještaja međunarodne organizacije Civil Right Defenders (CRD) o položaju Roma na Zapadnom Balkanu, koji je nedavno objavljen pod naslovom “Obruč anticiganizma”. Ako je za utjehu, CRD daje apsolutno identičnu generalnu ocjenu položaja Roma i u Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, Makedoniji i Kosovu. Međutim, kad se iz regionalne i opšte perspektive spustimo na bosanskohercegovačke okvire, malo je prostora za utjehu. Podaci iz izvještaja CRD-a svjedoče da su bosanskohercegovački Romi u višestruko težem položaju u odnosu na svoje sunarodnike koji žive u drugim zemljama Zapadnog Balkana.
Bazični statistički podatak – koliko tačno Roma živi u granicama BiH, Srbije, Kosova, Albanije, Makedonije i Crne Gore – podjednako je nepoznanica za institucije svih šest država Zapadnog Balkana. Zajednička im je i činjenica da većina Roma, bez obzira na to u kojoj državi žive, ne želi da otkrije svoje etničko porijeklo prilikom popisa stanovništva. Međutim, nespremnost Roma (zbog straha od diskriminacije?) da iskažu svoju nacionalnu pripadnost najviše je izražena u Bosni i Hercegovini.
Procjene broja Roma u BiH kreću se od 40.000 (UNDP) do 100.000 (Odbor za Rome), a na posljednjem popisu stanovništva 2013. godine kao Rom se izjasnilo samo 12.583 građana, što je 1,8 posto (ako su ove procjene uopšte tačne). Kao “Bosanski Rom”, “Ciganin”, “Muslimanski Rom” ili “Bijeli Rom” izjasnila su se 252 građanina, a 12 se izjasnilo kao Egipćani. Poređenja radi, statističi procentualno gledano, Romi u zemljama okruženja izražavaju svoju etničku pripadnost daleko slobodnije: u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji se pripadnikom romske populacije izjašnjava i do 25% Roma u odnosu na procjene međunarodnih organizacija i NVO sektora.
Najveći broj bosanskohercegovačkih Roma, oko 17.000, živi u Tuzlanskom kantonu, ali se ne navodi ko je izvor ovog podatka. Po brojnosti romske populacije slijede Kanton Sarajevo i Zeničko-Dobojski kanton. Za Republiku Srpsku se ne iznose nikakvi podaci, što pokazuje nedorečenost ovog izvještaja.
Obrazovanje: lakmus papir diskriminacije
Socijalna isključenost Roma u Bosni i Hercegovini, najočitije se oslikava kroz obrazovni sistem i tržište rada. Stopa pohađanja škole među romskom populacijom, posebno u predškolskom, srednjem i fakultetskom obrazovanju veoma je niska, kao i broj osoba koje završe neki obrazovni nivo. Imajući u vidu značaj predškolskog obrazovanja, naročito za djecu iz porodica koje su u ranjivom položaju, nevjerovatno je da samo 1,5% romske djece u BiH pohađa predškolsko. Tačno je i da ovaj procent treba staviti u širi kontekst opšte stope učešća u predškolskom obrazovanju, koja je u BiH jako niska i iznosi 13%. Međutim, u poređenju sa drugim državama Zapadnog Balkana, BiH ima čak deset puta nižu stopu uključenosti romskih mališana u vrtiće! Naime, stopa uključenosti romske djece u predškolsko obrazovanje u Srbiji iznosi 18% , u Crnoj Gori 11%, Makedoniji i Kosovu 16%, a u Albaniji 34%.
Statistika je nešto bolja kad je riječ o osnovnom obrazovanju – 69% romske djece u Bosni i Hercegovini pohađa osnovnu školu, ali je tek svaki drugi završi na vrijeme. Srednjoškolsko obrazovanje pohađa 22,6% romske populacije, što je više u odnosu na stepen uključenosti romskih srednjoškolaca u Crnoj Gori i Albaniji (13%), ali manje u odnosu na vršnjake iz Srbije (25%), Makedonije (27%), Kosova (53%).
“Nekoliko lokalnih projekata o pohađanju škole među romskom djecom polučilo je izvrsne rezultate. Međutim, za sistemske i održive promjene neophodno je da vlasti preuzmu odgovornost i krenu u sistematiziranje i institucionaliziranje mjera kao što je uvođenje romskog asistenta za nastavu, uvođenje principa inkluzivnog obrazovanja, uvođenje borbe protiv anticiganizma i diskriminacije u nastavne planove i programe pedagoških fakulteta ili uključivanje roditelja u borbu protiv anticiganizma ili diskriminacije” – ocjenjuje se u izvještaju CRD-a za BiH.
Još jedan diskriminatorni kuriozitet prisutan je u Bosni i Hercegovini. Obrazovni sistem ne prepoznaje romski jezik, identitet i kulturu u bilo kom zvaničnom, institucionalnom obliku. Pozivajući se na podatke iz Izvještaja Evropske komisije o napretku BiH za 2016. godinu, CRD u svom izvještaju konstatuje da romski jezik nije ponuđen kao izborni predmet u bilo kojoj školi u BiH, niti je ponuđen drugi način učenja ovog jezika. Sa jezičkim barijerama u pristupu obrazovnom sistemu, manje ili više suočavaju se i Romi u drugim zemljama Zapadnog Balkana, ali se ipak bilježe i značajni iskoraci.
U Makedoniji postoji mogućnost uvođenja romskog jezika i kulture kao izbornog predmeta. Prema podacima makedonskog ministarstva obrazovanja, časove romskog jezika pohađa oko 2.200 učenika u 12 škola. Ministarstvo obrazovanja Kosova izdalo je 2014. godine udžbenik romskog jezika.Nastava romskog jezika na Kosovu obuhvata i elemente romske kulture i istorije, a provodi se u četiri škole u Prizrenu. Uz podršku Savjeta Evrope, časovi na romskom jeziku biće uvedeni i u školama u još pet kosovskih gradova. Srbija je najdalje otišla u pogledu inkluzije romskog jezika u obrazovni sistem. Postignut je sporazum o standardizovanju romskog jezika, napravljen je nastavni
program, organizovana je obuka nastavnika i osnovan je Odsjek za romski jezik na Univerzitetu u Beogradu.
Isključenost sa tržišta rada
Ne postoje sveobuhvatni, aktuelni podaci o socio-ekonomskom položaju Roma u BiH. Različita istraživanja ukazuju na izuzetnu ranjivost romske populacije, ali čak ni ti podaci ne pružaju vjernu
sliku o razmjerama rasprostranjenosti diskriminacije i isključenosti Roma na tržištu rada i u svakodnevnom životu.
“Postojeći podaci o zaposlenosti među romskom populacijom ukazuju na jako loše stanje. U državi sa visokom stopom nezaposlenosti, sveopštom korupcijom i nepotizmom i široko rasprostranjenim neformalnim tržištem rada usljed visokih poreza i doprinosa za socijalno osiguranje, Romima je još teže dobiti posao ili pronaći legalne kanale za samozapošljavanje” – konstatuje se u izvještaju CRD-a “Obruč anticiganizma – Romi u Bosni i Hercegovini”.
Uporedni UNDP podaci (2011) o položaju Roma i većinskog stanovništva na tržištu rada u BiH ukazuju na visok stepen nezaposlenosti među romskom populacijom. Stopa zaposlenosti romske populacije starosti od 15-64 godine iznosi 19%, a neromske populacije 35%. Težina položaja Roma u BiH evidentna je i u poređenju sa sunarodnicima iz zemalja regiona. Sve zemlje Zapadnog Balkana imaju veću stopu zaposlenosti romske populacije od BiH: Srbija 26%, Crna Gora 27% Makedonija 23%, Albanija 29%.
Statistika je posebno poražavajuća kad je riječ o zapošljavanju Romkinja u BiH: stopa zaposlenosti Romkinja iznosila je samo 5%, naspram 25% zaposlene većinske ženske populacije u BiH.
Ne postoje pouzdani podaci o broju Roma zaposlenih u državnoj službi, a CRD u izvještaju konstatuje da je Romima jako teško naći posao u privatnom sektoru iz nekoliko razloga, prvenstveno diskriminacije i nedostatka stručnih kvalifikacija.
“Državne vlasti izdvajaju određenu sumu novca za zapošljavanje i obuku pripadnika ranjivih
grupa među kojima su i Romi. Taj novac se dodjeljuje zavodima za zapošljavanje u dva entiteta i Brčko distriktu. Ove tri institucije raspisuju javne konkurse za projekte samozapošljavanja i zapošljavanja Roma. Godišnje se za provedbu ovih mjera izdvaja 250.000 do 300.000 eura. Do sada je 475 osoba učestvovalo u projektima. Međutim, nisu dostupne informacije o rezultatima i održivosti ovih mjera.
Iako dijele većinu zajedničkih problema sa sunarodnicima iz zemalja okruženja, položaj Roma u BiH definišu i neke specifičnosti bh.društvenog i državnog konteksta u kom žive. Dodatno breme diskriminacije romske populacije u BiH ogleda se i kroz činjenicu da nisu prepoznati kao žrtve ratnih zločina ili kršenja ljudskih prava, da neposredno po završetku rata nisu imali
puni pristup programima obnove i rekonstrukcije koje je vodila međunarodna zajednica, te su mnogi pripadnici romske populacije i danas interno raseljeni u BiH.
