Romski
Kom Bogu se Romi mole?! Možda je to sažetak svih pitanja koja smo postavili, pokušavajući da saznamo šta spaja Rome širom svijeta i čini da se oni prilagode svuda i svakome – a sami i dalje ostaju neshvaćeni i neprihvaćeni.
Nišlija Kariman Alijević – Manča potiče iz ugledne romske porodice. On je profesor muzike i dugogodišnji aktivista, trenutno je dio i organizacije FROS – Federacije Roma osnovaca, srednjoškolaca i studenata. Kariman se izjašnjava kao ateista. I sam je odrastao u takvoj porodici. Ali, baš na primjeru svojih najbližih objašnjava i delikatno pitanje religije Roma u Srbiji. Iako je prije pola veka ateizam bio društveno poželjan, na stolu u njihovom domu uvek se nalazila svijeća. Njegova majka sahranjena na na romskom groblju uz prisutvo hodže.
On živi u mještovitom braku. Žena mu je Srpkinja, a sinovi koji su odrasli i uspješni ljudi, planiraju da se krste u Pravoslavnoj crkvi. U svom domu nema ikona i vjerskih obilježja, ali se praznuje Đurđevdan. Malo po romskim, malo po pravoslavnim običajima. Kombinovano, baš kao i kod najvećeg broj Roma danas.
Religiju kod Roma u Srbiji se dijeli na dvije etape, period prije rata i nakon rata na Kosovu. Poimanje religije ove nacionalne manjine objašnjava na primjeru onih koji žive u Nišu.
–Romi u Nišu i velikom delu Srbije, ma kako se izjašnjavali nemaju religiju. Za života slave pravoslavne praznike i svece, idu u pravoslavnu ili katoličku crkvu – a na kraju, najveći broj bude sahranjen na romskom groblju uz prisutvo hodže – obašnjava Alijević.
Taj mulitkulturazam u religiji nemoguće je objasniti, kaže on.
–Nakon 1999. godine veliki broj izbeglica sa Kosova dolazi u Srbiju. Dolaze i Romi koji koji se uglavnom izjašnjavaju kao članovi islamske zajednice – kaže Kariman.
Smatra da će religijsko pitanje biti mnogo bolje definisano onda kada se kod Roma postignu bolji ekonomski uslovi i podigne nivo obrazovanja. To su uostalom i vrednosti za koje se FROS zalaže, zaključuje Alijević.
Alija Saćipović je jedan od najstarih romskih aktivista u Srbiji, novinar i odličan poznavalac religije i običaja romskog naroda. Kaže da su Romi izuzetno religiozni.
–Oni su u Delhiju imali bogomolju i svog boga. Krenuvši iz Indije, krenuli su ka Turskoj, odakle su stigli i na naše podneblje. Zato su mnogi prihvatili islam, ali ne kompletno, već je iz te religije uglavnom sačuvana kultura sahranjivanja – priča Saćipović.
Slave praznike svih religija kroz čije su podneblje prošli, ali prilagodili su ih svojim običajima. Kojoj god vjeri pripadali, poštuju se međusobno. Veliki broj u Srbiji slave Bibiju, Đurdjevdan i Vasilicu, ali su praznovanja malo drugačija.
–Tetka Bibija se izuzetno praznuje u romskom narodu, uglavnom je slave Romi iz Beograda i istočne Srbije. Proslavlja se pored nekog drveta, često pored kruške koja služi za te mitološko-magijske rituale koji se obavljaju – objašnjava Saćipović.
Kao primjer, Alija navodi praznovanje Đurđevdana kod Roma. U pravoslavnom obilježavanju nema prinošenja žrtve, dok je kod romskog naroda obavezno žrtvovanje ovce, kao i za Svetog Vasija kada se kolje kokoš.
Kroz međusobno poštovanje, bez obzira na svece i ikone kojima se mole, ovaj narod pokazuje svoj kosmopolitski duh i toleranciju.
Veliki broj Roma u Srbiji posljednjih godina priključuje se protestantima i Jehovinim svedocima. Od oko četiri hiljade pripadnika koji se izjašnjavaju kao Jehovini svedoci, oko 20 odsto su Romi. U gradovima širom Srbije oni prate službu na svom jeziku.
Stevan Nađ, jedan od predstavnika ove vjerske zajednice u Srbiji, kaže za naš portal da je na službama širom zemlje sve veći broj Roma:
“Za poslednjih godinu dana u Srbiji nam se zvanično priključilo 50 članova, ali broj onih koji prisustvuju službama je i nekoliko puta veći.”
–Pošto ne pravimo razlike na nacionalnoj osnovi, teško možemo proceniti koliko u Srbiji tačno ima Jehovinih svedoka koji su romske nacionalnosti. Naše lokalne zajednice većinski sačinjavaju romski vernici, uz nekolicinu osoba iz naše ili iz drugih država koje su naučile romski jezik. Osim u tim skupštinama, u kojima se verska služba iznosi na romskom jeziku, Roma ima i u drugim skupštinama koje su mešovitog sastava – kaže Nađ.
Sastanke na romskom jeziku održavaju u Subotici, Novom Sadu, Beogradu, Smederevu, Kostolcu, Nišu, Leskovcu, Vranju i Bujanovcu.
Sociolog religije, Dragan Todorović, objašnjava da prema Jehovinim svjedocima, nije važno da li si Rom, Srbin ili Portorikanac, važno je samo da li si vjernik. Jehovini svjedoci zaista gledaju jednako na svakog svog člana. Ali ako Jehovin svjedok želi da se oženi ili uda, kako oni kažu, za nekog iz sveta, onda dolazi do problema.
–U svom istraživanju sam upoznao porodicu koja se odrekla najstarije ćerke jer se udala za čoveka koji nije Jehovin svedok – priča Todorović.
Borac za prava Roma Osman Balić objašnjava da iako Romima nije važna religija, važno im je prihvatanje. Jehovini svjedoci daju materijalnu sigurnost i to Balić vidi kao prvi razlog pristupanja.
–Prilagođavaju se oduvek, a u ovom siromaštvu Romima je to možda utočište od stanja u kojem se nalaze. Tu mislim i na stanje prezira, ne bih rekao diskriminacije, dakle prezira segregiranog društva. Svuda u Evropi vlada anticiganizam, na Balkanu posebno, to Romi osećaju. A očigledno im Jehovini svedoci nude tačno ono što im treba – objašnjava Balić.
Jehovini svjedoci od svojih sljedbenika zahtijevaju elitističko ponašanje što je kod romske nacionalne manjine napredak, saglasni su Balić i sociolog Todorović. Oni moraju biti pismeni, kulturni, moraju izgledati lijepo, biti uvijek nasmijani, ljubazni i blagi. Ipak, i dalje su odbačeni od većinskog stanovništva.
Razgovarajući sa Romima iz Leskovačkog kraja koji su masovno otišli u protestantizam, saznao je da je njihov glavni razlog za tu religiju bio osjećaj poštovanja koje su osetili.
Ne možemo da govorimo o religiji romskog naroda, a da zaobiđemo svetilište “Zajde Bašče”, koje se nalazi u Nišu. Zanimljivo je jer služi kao primjer više “narodnog” nego formalnog kultnog mjesta. Nalazi se između Tvrđave i Cvetne pijace, posjećuju ga Romi iz cijele Srbije i regiona, bez obzira kojoj vjeri pripadali.
–Zajde Bašče je legenda o jednoj turskoj devojčici koja je živela u 16. veku, a koja je pod nesrećnim okolnostima izgubila život. Ona je radnicima donosila hranu. Na mestu gde je nestala ostale su tepsija i papuča. Romi veruju da je ona bila pripadnica njihovog naroda i za to mesto veruju da je sveto – priča Alija Saćipović.
Ovo mjesto je prije petnaestak godina uređeno. Vjernici ga posjećuju uglavnom četvrtkom, kada pale bijele svijeće za zdravlje, ili kada žele da zamole Zajde Bašče da im ispuni neku želju.
Legendu o Zajde Bašče prvi put je zabilježio istoričar Milan Milićević 1878. godine. Postoji više verzija legende, pa se čak i danas od vjernika koji posjećuju ovo kultno mjesto, mogu čuti razne verzije legende, u zavisnosti od toga kako su im njihovi stariji priču prenosili.
–Romi su zajednica koja se vekovima prilagođava svuda. Gde kod bili, ili su na društvenim marginama ili van njih – kaže sociolog Đokica Jovanović.
Romima religija nije suštinska odrednica, već način da se adaptiraju i budu prihvaćeni objašnjava on. Mnogi Romi se prilikom popisa izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati, u zavisnosti gde žive.
–Iako deluje da im identitet nije važan, oni odlično znaju ko su i kako se osećaju. Ne žele da se ističu,već im je bitan oseća prijateljstva i pripadanja društvu – zaključuje Jovanović.
(portal-udar.net)
