Romski
Početkom ove sedmice BBC je objavio listu 100 najinspirativnijih žena u svijetu. Elena Gorolová, koja se već dugi niz godina bori za prava žena koje su prisilno sterilizovane, a i sama je kao mlada žena sterilisana, bez njene saglasnosti, ove godine se našla na ovoj listi.
BBC od 2013. godine redovno objavljuje listu na kojoj se nalaze žene svih starosnih kategorija iz različitih sfera života. Na listi se nalaze liderke, žene koje doprinose inovativnim pristupima u svojim poljima ekspertize, ali i heroine iz svakodnevnog života.
Elena Gorolovska je pre svega privukla pažnju BBC-a zbog njene neumorne borbe protiv prisilne sterilizacije, koja je prema njenim riječima, daleko od kraja, iako je dosta postignuto:
„Još uvijek se borimo, jer još nismo stigli do kraja, nismo dobile kompenzaciju, nismo postigli sve što smo namjeravale postići u početku, već smo samo dobile samo izvinjenje. Također smo postigle da više ne vrše sterilizacije na način na koji su ih izvodili do sada. Žene danas imaju priliku, oko mjesec dana, ili tri nedjelje prije operacije, da donesu odluku o takvoj proceduri, odlučujući zajedno sa svojom porodicom, sa svojim mužem. To je zato jer smo progovorile o problemu. Znali smo sve, ali nikada se javno nije govorilo o tome. Možda bi i dalje postojala ista praksa, da nismo progovorile. Po mom mišljenju, dosta urađenog posla stoji iza nas.“
Gorolová dolazi iz mjesta Ostrava iz Češke Republike. U dobi od 21 godine, nakon što je rodila svoje drugo dijete, nasilno je sterilisana.
Odbila je da prihvati svoju sudbinu i odlučila je da se tome suprotstavi, iako je na početku nailazila na nerazumijevanje:
„Moj suprug i ja smo otišli do vlasti i tamo nam je gospođa rekla: Izlazite! Nije htjela da razgovara sa mnom o tome, nije me uopšte htjela saslušati. Izbacila me je, a nakon toga nisam ni pokušala ići dalje, jer to me iskustvo dosta potreslo.“
Međutim, novu snagu da se bori sa ovim problemom, stekla je nakon što se sastala sa drugim Romkinjama koje su bile podvrgnute istoj intervenciji:
„Saznala sam da su se neke žene sastajale u Udruženju gdje su govorile o prisilnim sterilizacijama, tada sam rekla sebi: U redu, mogu i ja to … Otići ću tamo. Otišla sam u Udruženje Život zajedno, u njihov centar za savjetovanje. Čekala sam cijelog žiota na tu priliku da učinim nešto po pitanju nasilne sterilizacije.“
Gorolova je jedna od rijetkih žena koja je bila pogođena ovom intervencijom i koja se nije plašila da javno govori o svojoj traumi u javnosti, i kao rezultat toga, ona je postala predvodnica:
„Žene su kasnije govorile da bi voljele da budu kao ja, neko ko bi sazivao sastanke, ko bi komunicirao više sa medijima, sa televizijskim ekipama i slično. Ali žene su bile zabrinute, nisu željele da komuniciraju na taj način, ali ja sam željela da se odmah cijelom svijetu saopšti naša priča, jer je to jedini pravi način da uradimo nešto.“
Imala je sreću da je imala podršku svog supruga u njenoj borbi, uprkos početnom nepovjerenju:
„Bilo je trenutaka kada smo moj muž i ja imali problema, jer ako bi on nešta popio, onda bi on mene optuživao da sam željela sterilizaciju, prijetio mi je zbog toga, pre nego što je konačno shvatio o čemu se radi, jer i on je imao neprijatna iskustva – kad god je izašao negdje, momci su ga pitali o tome i šta bi on trebao reći? U zajednici se zbog toga osjećao omalovažavan. Ali on je govorio javno o tome: Uradili su to mojoj ženi. Međutim neki ljudi to nikada nisu shvatili. Kada sam se kasnije susrela s drugim ženama, saznala sam da su ih njihovi muževi napustili, jer su se sramili – htjeli su da imaju djecu, ali na svu sreću moj muž je kasnije sve prihvatio i pomogao mi je u ovoj borbi.“
Međutim, nije sve bilo uspješno – njen visok stepen posvećenosti tokom vremena ostavio je trag na njenom zdravlju:
„Tokom vremena koje sam provela u borbi, nije uvijek bilo povoljno za moje zdravlje, jer sam se nakon nekog vremena srušila. U tolikoj mjeri je sve uticalo na mene da sam pola godine provela u krevetu. U osnovi, moja porodica je morala da se brine o meni i našoj djeci šest mjeseci dok sam ležala u krevetu. Moja majka je morala svakodnevno doći da kuha za mene. Nisu znali šta se meni dešavalo, jer više nisam željela da živim, nisam željela ništa da radim, sve je izgubilo smisao. U suštini, to je bilo zato što sam previše odgovornosti preuzela na sebe. Vratila sam se u školu, radila sam, vodila domaćinstvo, bavila se medijima, televizijom, čak i subotom i nedjeljom, što je dovelo da moj organizam u jednom trenutku popusti.“
Uprkos svim poteškoćama sa kojima se Gorolová morala suočiti, ona i dalje ima dupli pogled na život:
„Ne mogu se žaliti, imam dobar život. Imam dobrog muža, moj život je dobar – djeca su dobra, poslušna , imam voljene roditelje. U suštini, sve što želim je ta djevojčica (koju neću moći imati), vidjet ćemo šta će biti u budućnosti. Strašno je teško svega se prisjećati. Imala sam 21 godinu i iznenada je sve bilo gotovo. Kada vidim da moj sin sa 29 godina još uvijek nema dijete, ja sebi kažem: Isuse, bila sam tako mlada, samo 21, i već sam imala dvoje djece. Stvarno je sve to bolno ali barem imam dvoje djece.“
(Preuzeto sa portala romea.cz)
