Romkinja je borbena, snažna i sposobna – zbog toga zaslužuje posao

Suada Muheljić iz Donjeg Vakufa je odrasla u porodici učeći kako su muškarci „glava porodice“ i da su za porodicu oni najbitniji. S druge strane, ova Romkinja ne krije želju da bi rado htjela da se zaposli i bude ravnopravnija, radeći nešto drugo, osim čuvanja djece.

Njen suprug je, kaže nam, otišao da radi, dok ona brine o domaćinstvu i djeci. Predala je prijavu da se zaposli u lokalnoj fabrici u Donjem Vakufu i očekuje da bi uskoro mogla početi da radi. Prema onome što nam je rekla u razgovoru, Suada je, vjerovatno nesvjesno, riješila decenijsko pitanje siromaštva Roma.

U ovoj priči, dolazimo do jedne nove ideje i pristupa u rješavanju problema, ne samo Romkinja, već čitave porodice.

Problematiziranje osnaživanja

Osnaživanje Romkinja je tema na koju se troši puno para u Bosni i Hercegovini. Sem što se o tome puno govori, suštinski, problemi koji su davno prepoznati nikada nisu (ni blizu) riješeni, a nema  ni značajnijih pomaka. Ona je i dalje ponižena, u drugom planu, diskriminisana sa svih strana, a opet najvažniji član porodice!

Patrijarhat je duboko usađen u veliki broj porodica, ne samo romskih, jer postoje vidljive podjele. Međutim, šta ako romsku prosječnu porodicu posmatramo iz ugla matrijarhata, a patrijarhat uzmemo samo kao neformalni oblik upravljanja?

Sadet Mlinarić iz Udruženja Anima iz D. Vakufa, gotovo 20 godina radi u ovom udruženju. Svakodnevno se susreće sa problemima žena i kako kaže, ne dijeli ih po nacionalnosti i vjeroispovjesti, već po tome da li je neka od njih u socijalnoj potrebi, ili ne.

„Danas sam na neki način prisiljena da govorim posebno o Romima, u ovom slučaju o Romkinjama, mada to ne volim… Ja tvrdim, na osnovu iskustva od 20 godina i mog ličnog iskustva, da je Romkinja, socijalno ugrožena žena, vrlo sposobna! Prvo, sposobna je roditi dijete, imati porodicu, kuhati, održavati cijelo domaćinstvo… Kada je pomoć u pitanju, žena otvori sva moguća vrata, dok muž sjedi kući“, govori Sadeta.

Sadeta ne krije svoju ogorčenost i ljutnju prema takvom stavu ne samo Romkinja, nego svih žena! Podsjeća da su žene mnogo veći borci i da čitava porodica zapravo zavisi od nje. Treba ohrabriti majku, treba njoj pomoći, jer tako, kaže ona, direktno pomažemo djeci.

„Nije rješenje ako nekom djeteteu date knjigu, olovku, ili užinu. To dijete treba da neko prati“, govori ona.

Novi pogledi

Za razliku od prethodne generacije, mlade aktivistkinje otvoreno govore o jednakopravnosti muškaraca i žena na svim poljima. Ohrabrene da javno govore o tome, sada to i pokazuju, postižući bolje rezultate, zauzimanjem pozicija koje su po nekom nepisanom pravilu, bile „namjenjene“ samo muškarcima.

Adna Jusić, aktivistica Ženske romske mreže, učenica četvrtoga razreda gimnazije. Ona kaže da mladim Romkinjama treba stalno pokazivati pozitivne primjere, jer se uglavnom boje da naprave iskorak, gledajući primjere iz kuće.

Čak i ako krenu u školu, a imaju loš primjer gdje je majka prije svega ekonomski zavisna od supruga, ili trpi nasilje, velika je vjerovatnoća da će se školovanje vrlo rano prekinuti.

Porodica Adne Jusić, oduvijek je cijenila obrazovanje, jer su shvatili njegov značaj. Upravo je to bio razlog da se ona uključi u rad Mreže, jer ga smatra jedinim rješenjem, prije svega za mlade Romkinje.

Kaže da poznaje dosta svojih vršnjakinja, čak i daleko mlađih koje su kući i „čekaju udaju“.

„Ja nisam Romkinja, ali to uopšte nije poenta! I mene je na početku bilo strah svega… I sada se plašim, ali nije poenta živjeti u strahu i sjedeti kući plašeći se nečega. Treba nešto pokušati“, govori Adna.

Ona jasno poručuje da su muškarci i žene jednaki i da u životu treba ponekad rizikovati, a ne čitav život čekati šta će reći suprug, otac, ili brat!

„Trebamo se boriti! Na istom smo stepenu kao i oni, pametne smo, zdrave i uopšte se ne razlikujemo od muškaraca, a to što nismo muškarci, to nam ne treba smanjivati vrijednost“, rekla je ona.

Sistem

Ova priča, koliko god motivišuća bila, uključivanjem zakona, sistema i države, odmah izgubi na vrijednosti. Jer, problemi Roma nisu nikako izolovani od problema ostalih stanovnika BiH, ali su daleko izraženiji.

Na primjeru Donjeg Vakufa, možemo sa sigurnošću pronaći zajedničke probleme većine Roma u BiH, za razliku od specifičnih problema većinskog stanovništva. Ono što je možda specifično samo za Rome, jeste njihov identitet, odnosno izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti.

Aida Dugonja iz Centra za socijalni rad u Donjem Vakufu, kaže da Centar za socijalni rad nije uspio da pronađe adekvatno riješenje za sve probleme koji su prepoznati u ovoj zajednici. Prema njenim riječima, riješenje, ono dugoročno, leži u promjeni zakona o socijalnoj zaštiti. Takođe, smatra Aida, institucije bi trebale zapošljavati Rome, bez ikakve degradacije, navevši promjer osoba sa invaliditetom koji takođe imaju ogroman problem sa zapošljavanjem.

„Ja ne kažem da bi promjena zakona doprinjela nečem boljem, ali bi vjerovatno oni Romi koji se školuju, vjerovatno puno pomogao“, govori Dugonja.

Ona govori da u D.Vakufu postoji određen broj Roma koji se obrazuju, ali isto tako je i veliki broj onih kojima obrazovanje nije prioritet, pravdajući ga degradacijom zbog onih koji su, iako školovani, a opet bez posla zbog diskriminacije.

U konkretnim primjerima, sa kojima se susreće, Aida govori da za većinu stvari, u Centar za socijalni rad, dolaze isključivo Romkinje, boreći se tako za čitavu porodicu, što ruši onu paradigmu o ocu kao „stubu kuće“.

Aida govori da je majka Romkinja u jako teškoj situaciji i da u Donjem Vakufu njena situacija se ne može puno popraviti, posebno ne u porodici, jer ima supruga koji joj je, kako kaže, vjerovatno najveći problem. Sav teret opstanka porodice, zavisi od nje i od toga da li će otići u Centar za socijalni rad, ili se snaći na drugi način.

Zbog svega toga, Aida se pita koliko smo svi u mogućnosti da pomognemo, prije svega medijski, da takvu Romkinju stavimo u prvi plan i stvorimo priliku da se zaposli.

I zaista, ako je ona zapravo „stub kuće“ i ako od nje zavisi hoće li porodica preživjeti današnji dan, zašto onda njoj, umjesto ocu, koji je vrlo često i zlostavljač u porodici, ne pružimo priliku da se zaposli?

Ako svako od nas učini nešto, zaključno sa sistemom koji bi radio na tome pružajući priliku Romkinji, vjerovatno bi se položaj čitave porodice promjenio.

Posao za Romkinje kao rješenje

Suada s početka naše priče, u ovom momentu još uvijek čeka posao. Ona je završila srednju školu i s velikom nadom očekuje poziv iz lokalne firme. I ona govori da je obrazovanje razlog zašto tek nekoliko Romkinja rade u jednoj od lokalnih firmi.

Suada tvrdi da bi svi problemi nestali zapošljavanje majki. Prije svega prosjačenje i obrazovanje djece, jer kao što znamo, u velikom broju slučajeva, Romkinje u prosjačenje povedu i djecu.

„Zapošljavajte majke da negdje rade i biće dobro… Zašto bi samo muškarci radili? Pa i mi žene smo sposobne i možemo doprinjeti društvu kao muškarci“, poručila je Suada.

Ona je na kraju poručila da bi željela da u budućnosti ima što manje problema, da sve porodice budu uvijek na okupu i da se iskorijeni prosjačenje.

(portal-udar.net)