Romski
Shehrije Balaj, prva žena koja je svjedočila u Beogradu protiv srpskih boraca koji su je silovali tokom rata na Kosovu, napuštena je od kosovskih i srpskih vlasti nakon toga i ostavljena da pati, rekao je njen sin za BIRN.
Haxhi Balaj se sjeća sunčanog petog maja 1999. godine kada je njegova majka Shehrije pokušavala pronaći svojoj porodici nešto za ručak.
Nestalo im je brašna, pored mnogih drugih stvari koje nisu imali u tim teškim ratnim danima na Kosovu.
Njegova majka, Romkinja, bila je u njihovoj kući u selu Bllagaje, u općini Peć u zapadnom dijelu Kosova, kada su se čuli pucnji. Rekla je svojoj djeci da ostanu u kući i da ne izlaze vani.
Nešto kasnije automobil srpske policije ušao je u njihovo dvorište, a četvorica uniformisanih policajaca su je odvela u nepoznatom pravcu. Navečer se vratila, krvava i sa modricma po cijelom tijelu.
Shehrije Balaj je 2013. godine postala prva žena-svjedokinja s Kosova koja je svjedočila o tome kako je silovana, na suđenju bivšem komandantu Vojske Jugoslavije Toplici Miladinoviću i još 10 osoba u Beogradu za ratne zločine počinjene u selima Cuska, Pavlan , Zahaq i Lubeniq u blizini grada Peći, gdje je u aprilu i maju 1999. ubijeno najmanje 100 civila.
Počinioci su bili pripadnici 177. vojno-teritorijalnog odreda Vojske Jugoslavije, poznati kao Šakali, kojim je komandovao Nebosoja Minić, zvani ‘Mrtvi.’ Šakali nisu stvoreni tokom rata na Kosovu – oni su već počinili masakre u Bosni i Hrvatskoj.
Shehrije je na sudu identifikovala trojicu – Srećka Popovića, Bobana Bogićevića i Dejana Bulatovića. Grupa pripadnika Šakala prvobitno je osuđena u Beogradu 2014. godine na ukupno 106 godina zatvora, ali je Apelacioni sud u Srbiji ukinuo presudu i slučaj je ponovo pokrenut.
U međuvremenu, Shehrije Balaj je umrla u siromaštvu u septembru 2018. godine, nakon što je dugi niz godina patila od raznih bolesti.
Sud u Beogradu nije pružio nikakve zaštitne mjere za žrtve i svjedoke na suđenju Šakalima, niti im je omogućio bilo kakvo savjetovanje ili podršku, rekao je njen sin.
Ni na Kosovu njegovoj majci nije bila pružena nikakva pomoć niti ekonomska podrška. Njeno svjedočenje o silovanju nije privuklo nikakvu pažnju u njenoj domovini, a ona nikada nije dodana na liste nijedne kosovske nevladine organizacije koja pruža pomoć žrtvama silovanja u ratu.
Nije uspjela steći ni status žrtve seksualnog nasilja, kojim bi putem sheme kosovske vlade imala pravo na 230 eura mjesečne penzije.
Podnijela je zahtjev, ali vladina Komisija za priznavanje i verifikaciju statusa žrtava seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu odbila je potvrditi za BIRN da li je zahtjev razmatran ili nije.
Kosovski zakon nudi status preživjelih onima koji su bili seksualno napadnuti od početka rata 27. februara 1998. do 20. juna 1999., kada su se srpske snage povukle s Kosova nakon NATO bombardovanja.
No zakon ne uključuje penzije za porodice žrtava koje su umrle tokom postupka verifikacije ili za rodbinu onih koji su umrli od posljedica napada.
“Kad žrtve umre, umre i njeno pravo na status”, rekla je za BIRN Mirlinda Sada, šefica Medica Gjakova, nevladine organizacije koja pruža zdravstvenu i ekonomsku podršku žrtvama seksualnog nasilja u ratu na Kosovu 1998.-1999.
Sada je rekla da bi se zakon mogao izmijeniti kako bi se uključili oni koji su već umrli, ali i produžio petogodišnji rok za apliciranje.
Ona je dva puta postavila pitanje ljudi koji su postali žrtve seksualnog nasilja dva puta – kosovskih Albanaca i Roma, koje su Srbi silovali tokom rata, i Albanci odmah nakon rata.
“Imamo slučajeva žrtava koje su silovale dvije strane – srpske oružane snage i Albanci. Imamo i slučajeva u kojima žrtve kažu da su ih Srbi silovali, ali se plaše reći da su im to isto uradili Albanci“, rekla je.
“Trauma rata još je bila s njom”
Ardiana Shala, istraživač socijalne psihologije s akcentom na ratnoj traumi i silovanju, rekla je da podnositelji zahtjeva za verifikovani status moraju dugo čekati na razmatranje prijave i odluku.
Također je rekla da priznavanjem samo onih koji su bili izloženi seksualnom nasilju prije 20. juna 1999. godine, vlasti ignoriraju patnju nekih žrtava.
“Pretpostavlja se da većina žrtava silovanja u ratu nakon 20. juna mogu pripadati manjinskim (ne-etničkim Albancima) etničkim skupinama, te bi se trebali promijeniti vremenski okviri”, tvrdila je.
Salih Nikci, koji je bio svjedok na istom suđenju Šakalima kao i Shehrije Balaj, i dva puta svjedočio na beogradskom sudu o ubistvu svojih roditelja i desecima drugih civila u selima Pavlan, Cuska, Zahaq i Lubeniq, smatra da njegovo svjedočenje nije bilo potpuno jer nije govorio o počinjenim silovanjima.
„Najteži dio za muškarca bio je razgovarati o silovanju žena. Svi mi koji smo svjedočili znali smo za ove slučajeve, ali nismo ih mogli sve pokazati, iako smo imali priliku govoriti o njima”, rekao je Nikci.
No, dvije Albanke koje su svjedočile na suđenju stekle su status žrtve seksualnog nasilja u rata.
Halit Gashi, još jedan svjedok u slučaju protiv Šakala, čija je rodbina ubijena u Pavlanu, rekao je da Romkinje koje su u ratu bile žrtve silovanja, poput Shehrije Haxhi, nisu dobile odgovarajuću pažnju „zbog svoje etničke pripadnosti“.
“Znam za njen slučaj. Tužno je to što joj se dogodilo za vrijeme rata i poslije”, kaže Gashi.
Haxhi kaže da beogradski sud nije pružio nikakve mjere zaštite za žrtve i svjedoke, niti im je pružio bilo kakvo savjetovanje ili podršku.
Nakon njenog svjedočenja u Beogradu, prisjetio se kako se zdravlje njegove majke pogoršavalo.
„Imala je mnogo zdravstvenih problema; trauma rata još je bila s njom. Dvaput je svjedočila i bilo joj je vrlo teško”, objašnjava Haxhi.
„Dvaput je putovala [u Beograd na svjedočenje] i to je bilo iscrpljujuće za nju. Jednom se srušila na sudu i odvedena je u bolnicu. Suočavanje s onima koji su je silovali i ponovno preživljavanje priče u sudnici bilo je za nju nepodnošljivo”, dodao je.
Porodici je i dalje teško sjećati se majčine patnje, dodao je.
“Umrla je u očaju, jer je niko nije priznao ili podržao, iako je svjedočila na sudu o silovanju”, rekao je, prenosi Balkaninsight.
(Tekst je preuzet sa balkaninsight.com)
