Romski jezik u BiH: Kako država efektivno ignoriše vlastite obaveze

Postavlja se pitanje šta koči Bosnu i Hercegovinu da pruži svojim manjinama isti tretman koji je pružen manjinama u regionu?

2664
Foto: diskriminacija.ba

Kada govorimo o pravu na jezik, ono podrazumijeva pravo osobe da u privatnom i javnom životu koristi svoj maternji jezik i da isti bude priznat. Tako definisan, spada u područje manjinskih prava budući da taj isti jezik, mora biti službeno priznat kao upotrebljiv u javnoj sferi.

Konstruisan i postavljen na ovakav način, predstavlja veliki izazov za manjinska prava i generalno pravo na jezik zbog smjera razvoja ljudskih prava u prošlom stoljeću. Naime, pravo na jezik kao direktno i neotuđivo pravo ne postoji u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima (EKLJP), niti postoje manjinska prava u usko definisanom obliku.

Koncept manjinskih prava u Evropi kao posebnih prava je napušten nakon Drugog svjetskog rata zbog univerzalnog i jednakog pristupa pravima za sve. Isto tako je postojala stigma vezana za manjinska prava koja su bila strogo branjena i definisana poslije Prvog svjetskog rata i tadašnje Lige naroda. Opsežni sistem bilateralnih sporazuma i obaveza je bio na snazi kako bi se manjine posebno zaštitile.

Pravni okvir

Zbog raspada Lige naroda i izgovora branjenja manjina od strane nacističke Njemačke, prava manjina se nisu našla ni u kakvom obliku u EKLJP, koja je napisana par godina poslije završetka istog.

Iako pravo na jezik u Evropskom sistemu i nema svoje direktno mjesto poput prava na sigurnost i slobodu, ili privatni život, ono se može pronaći u tragovima, pa tako (u članu pet, paragrafu tri) pronalazimo da osobe koje su optužene za krivično djelo, moraju o tome biti obaviješteni na jeziku kojeg razumiju.

Isto tako, imaju i pravo na prevodioca tokom suđenja što je pokriveno članom šest. Član četrnaest također navodi da je diskriminacija na osnovu jezika zabranjena. Jedini spomen prava na jezik se nalazi u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima u članu 27. Taj član stoji kao jedini direktni član koij se bavi pravom na jezik u međunarodnom sistemu ljudskih prava koji može biti osnov žalbe protiv države.

Druga šansa

Manjinska prava, a i pravo na jezik, imali su drugu šansu devedesetih godina prošlog stoljeća kada se pojavio prijedlog da se ista uvrste kao dodatni protokol u EKLJP. Zbog manjka volje da se ova prava uvrste u konvenciju direktno, Vijeće Evrope se odlučilo na drugačiji pristup.

Tada tokom devedesetih, stupaju na snagu Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (OKZNM) i Evropska Povelja o regionalnim jezicima i jezicima manjina (EPRJJM). Ovaj, takozvani mekši pristup, podrazumijeva da države pristupanjem ovim instrumentima pristaju na obavezu da se progresivno kreću ka većoj zaštiti manjina i njihovih jezika.

Države tako same definišu manjine i na koji način ih planiraju zaštiti. Te progresivne mjere se svakih par godina gledaju kroz izvještaje koje država mora podnijeti. One su predmet kritika od strane savjetodavnog tijela eksperata, gdje se gleda napredak i ponašanje države. Zbog mekšeg pristupa, države imaju veću slobodu da regulišu prava manjina, ili u nekim slučajevima dozvoljava  im se kršenje prava istih, jer nema mehanizma koji bi to regulisao.

Odsustvo romskog jezika na javnim servisima

Pristupanjem ovim instrumentima Vijeća Evrope, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da štiti manjine i manjinske jezike. Gledano kroz prizmu Roma i položaj romskog jezika u odnosu na obaveze države, nailazimo na mnoge probleme što se tiče zaštite i implementacije obaveza.

Ako pogledamo mišljenje Savjetodavnog tijela eksperata OKZNM iz 2014. godine, možemo pronaći brojne kritike na odnos države prema Romima i njihovom jeziku. Zbog samog kompleksnog uređenja i koncepta Ostalih, njihova vidljivost i mogućnost učestvovanja u dnevnom političkom životu je umanjena, a samim time je umanjena i mogućnost da se izbore za svoja prava.

Gledano kroz javne medije u Bosni i Hercegovini, u sklopu Javnih servisa ne postoje programi, ili emisije koje se vode na romskom, ili drugim manjinskim jezicima, što je uobičajena praksa u drugim državama i koja je navedena kao obaveza u već navedenim instrumentima. Romski jezik je tako marginalizovan i van bilo kakve javne sfere i jedino svoje mjesto može pronaći u manifestacijama kulturnih društava, koje u nekim slučajevima dobijaju podršku lokalnih vlasti za svoje aktivnosti. No, to ostaje jedini oblik na koji se romski može čuti i povezati sa podrškom vlasti.

Pravo na obrazovanje

Obrazovanje je također veliko polje kroz koju se gleda zaštita manjinskih jezika. Posmatrano kroz komentar na izvještaj Bosne i Hercegovine iz 2015. Savjetodavnog tijela EPRJJM, eksperti kritikuju previsoka obećanja države i neimplementaciju usvojenih zakona. Time država efektivno ignoriše vlastite zakone, obaveze koje je sama sebi odredila i prava manjina na jezik.

Pod manjinskim pravima obrazovanja, smatra se pravo na učenje maternjeg jezika manjine u nekom segmentu obrazovanja. Bilo to predškolsko, osnovno, srednje ili više, država može u sklopu ovog instrumenta da izabere kako i na koji će način ovo i realizovati. No, uzimajući u obzir zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, manjine imaju pravo na obrazovanje na svom jeziku, tamo gdje su barem jedna trećina.

U praksi je ovo ogromna prepreka zbog ovako visokog praga, gdje je skoro pa nemoguće osigurati da manjine imaju obrazovanje na svom jeziku. Tako i romski postaje žrtva zakonodavstva države i nedostatka želje iste da išta poduzme, ili promijeni povodom toga. Eksperti navode da Bosna i Hercegovina uopće ne posjeduje infrastrukturu da ispuni uvjete i zadatke Povelje.

Nedostatak nastavnih materijala, nastavnog osoblja i finansijskih sredstava su također prepreka u manjinskom obrazovanju. Vezano sa tim, nije iznenađenje da isti eksperti navode da je pristup sudovima na manjinskom jeziku neviđen u praksi, te da propisi koji ovo regulišu nisu u saglasnosti sa Poveljom.

Kaskanje za regionom

Region je dosta ispred Bosne i Hercegovine što se tiče zaštite manjina i jezika manjina. Pogotovo kada je u pitanju romski jezik koji se može učiti u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji kao izborni predmet i još se izučava na nivou Univerziteta. Sve tri države regiona su potpisnice oba navedena instrumenta zajedno sa Bosnom i Hercegovinom. Jedini izuzetak je Makedonija koja nije potpisala EPRJJM. Postavlja se pitanje šta koči Bosnu i Hercegovinu da pruži svojim manjinama isti tretman koji je pružen manjinama u regionu?

Budući da pravo na jezik u smislu njegovog svakodnevnog korištenja nije pokriveno EKLJP osim u par slučajeva, manjine nemaju sudski forum za žalbu u Europi. U slučaju da se radi o principima pravičnog sudskog postupka, ili kršenja prava na slobodu i sigurnost, manjinama samo ostaje domaće sudstvo kao forum ostvarivanja prava. Pakt o građanskim i političkim pravima nudi ovu opciju, ali kroz praksu Komiteta za ljuska prava Ujedinjenih nacija, ovo pravo ostaje slabo definisano i time slabo zaštićeno.

Koordinisan i jasno definisan napor od strane Bosne i Hercegovine je potreban kako bi se riješio ovaj problem. U taj proces moraju biti uključeni predstavnici manjina te eksperti iz područja manjinskih prava. Najvažniji napor bi trebao biti u polju obrazovanja, gdje se mora sniziti prag sa jedne trećine kako bi romski jezik mogao pronaći svoje mjesto u školama kao izborni predmet, što je i preporuka Vijeća Europe.

Pomoć je potrebna da se stvori baza nastavnog osoblja te da se i obezbijedi nastavni materijal. Van visokog praga, zakoni koji su usvojeni su podobni za zaštitu romskog i ostalih jezika manjina, samo preostaje implementacija koja može početi i sa pola sata radijskog programa na javnim emiterima. Bilo kakav napredak i napor je pomjeranje sa mrtve tačke.

(portal-udar.net)