Romski
Nedostatak saradnje, koordinacije i komunikacije romskih udruženja u Bosni i Hercegovini šteti njihovom ugledu i umanjuje uspjeh projekata među krajnjim korisnicima, pokazuju iskustva koja su građani podijelili sa UDAR-om i razgovori sa višegodišnjim romskim aktivistima.
Odgovarajući na poziv UDAR-a da podijele svoja iskustva, aktivisti i korisnici pomoći nevladinih organizacija najčešće su navodili da organizacije žele jedni drugima biti konkurencija umjesto da čvršće sarađuju.
Kao jedan od razloga sagovornici navode nedovoljno donacija za romske organizacije u odnosu na potrebe.
Indira Bajramović, predsjednica udruženja „Bolja budućnost, kaže kako sujetno ponašanje pojedinaca šteti cjelovitom romskom aktivizmu u Bosni i Hercegovini.
“Neki valjda misle da će im neko uzeti neku ideju. Meni je to van pameti”, kaže Bajramović i dodaje kako njena organizacija ima svoje ciljeve, statut i organe organizacije. Ona i drugi sagovornici naglašavaju da su romske organizacije uprkos izazovima u značajnoj mjeri pomogle svojim zajednicama. Ali ističu da se svi rezultati ne vide dovoljno zbog nedostatka jasne komunikacije i promoviranja.
U Bosni i Hercegovini postoji čak 210 nevladinih organizacija koje se u određenoj mjeri bave problematikom romske populacije, rekao nam je Aleksandar Mašić, predsjednik Saveza Roma RS. Nisu, dakako, to sve romske organizacije, već je riječ o širokom spektru udruženja koja se bave ljudskim pravima i drugim društvenim pitanjima, ali dio njihovih projekata tretira i Rome odnosno njihove probleme. Ovi podaci dolaze iz nekih međunarodnih organizacije koje istražuju ambijent u BiH za svoje djelovanje, ali i samo uključivanje u provedbu projekata. Mašić smatra da je broj čisto romskih NVO tri ili četiri puta manji.
Svojevremeno je udruženje „Romski informativni centar “Kali Sara“ imalo podatke da u BiH postoji 50 romskih organizacija, ali da ih je svega 15 aktivno i da implementira projekte.
„Neki su osjetili da mogu dobiti novac pa su osnovali udruženja. Ali da bi opstali, morate imati ljude, ideje, strukturu, a to većina nije imala“, rekla je direktorica udruženja Sanela Bešić za nekadašnji romski časopis Amaro drom.
Medijske inicijative su u fazi pripreme pokretanja portala UDAR radile istraživanje o romskom NVO sektoru. Precizne podatke iz vlasti nije bilo moguće dobiti jer je više nivoa za registraciju (državni, entitetski, kantonalni), a registrovana udruženja nemaju etničku, nekada ni tematsku profilaciju u registru, pa nije moguće sa sigurnošću utvrditi da li je to romska organizacija. Razgovaralo se sa predstavnicima Roma iz raznih dijelova BiH kao i nekim međunarodnim donatorima, te se došlo do broja 60. Međutim, ustanovilo se da dio tih NVO pravno uopšte nije registrovan uprkos navodima pojedinaca da vode zvanične organizacije. Slično i kao kod podataka „Kali Sare“, manje od polovine organizacija je aktivno.
Aleksandar Mašić, čija je organizacija iz Gradiške, kaže da je logično kada je veliki broj udruženja, da dođe ponekad do problema jer nisu svi isti i nemaju svi iste interese.
„U našem Savezu, koji je krovna organizacija, ima 11 NVO i kod nas nema problema u smislu konkurencije, sujeta ili drugih razmimoilažanja. Imali smo jedno razmimoilaženje sa predstavnicima iz Prnjavora i Bijeljine prije osam, devet godina. Oni su mislili da su nezamjenjivi. Ta udruženja koja su izašla iz Saveza jednostavno su se pogasila, nema ih više nigdje. U našem Savezu tražimo obrazovane, mlade ljude i organizacije koje imaju takve pojedince i koji žele da pomognu romskoj populaciji, ali i da će to efikasno raditi.“, kaže Mašić.
Indira Bajramović kaže da ponekad ima razmimoilaženja među predstavnicima romskih nevladinih organizacija.
„Međutim, mi bi trebali da imamo isti interes i zajednički cilj kada su u pitanju romske zajednice jer smo se svi mi organizovali da pomognemo Romima i Romkinjama u zajednicama. Ali mi nekada između sebe ne dijelimo informacije, ne znamo šta ko radi i naravno da onda dolazi do nekih nesporazuma između nas. Ja lično nemam ništa ni protiv koga, otvoreni smo za saradnju. Međutim, ima tih nekih grupacija, dva tri udruženja koja se grupišu i nešto rade zajedno, ne kontaktiraju druge organizacije i mislim da je to realno problem ne samo kod Roma, nego kod svih NVO, pa čak i kod međunarodnih organizacija, jer je sada velika borba i za projekte i oko donatora“, kaže Bajramović.
Mašić i Bajramović odbijaju bilo kakvu mogućnost da su eventualna neslaganja i nesaradnja naštetila krajnjim korisnicima potencijalnih projekata. Međutim, Mirha Smajlović iz organizacije „Horizonti“ iz Tuzle ima jedan takav primjer.
„Bila je ideja za jedan zajednički projekat da korisnici dobijaju pravnu i administrativnu pomoć, da im se napiše urnek nekog zahtjeva, da imaju podršku da ostvare neka svoja prava. Nije se uspjelo dogovoriti zbog neslaganja i želje da se bude glavni u projektu. Sada neke organizacije rade to samostalno, ali je bio cilj da ovoj kategoriji stanovništva bude više dostupna ova usluga kroz više organizacija. Nije lako nekome iz Brčkog npr, ići u Tuzlu da mu neko pomogne oko papirologije“, kaže ova aktvistica.
Smajlović ističe da je novac od donacija najčešće razlog zašto ima samih problema među NVO.
„Kroz projekte mnoge organizacije uzimaju ogroman novac. Bila je ideja da se osnuje zajednički javni fond za nevladin sektor kroz koji bi se transparentno dijelio novac i gdje ne bi bilo sve individualno, odnosno da samo donator zna, ili ne zna, kako je potrošen novac. To je bila ideja organizacija koje imaju i upravne odbore i strukturu, ali se nije moglo doći do zajedničkog stava. Svako misli da bi ovim mogao biti oštećen“, smatra Smajlović.
No, kako na sve ovo gledaju obični korisnici ili nekadašnji saradnici organizacija. Tamana Ležić iz Prijedora radila je u udruženju kojem se dio aktivnosti odnosio na pomoć Romima ali je na kraju ostala veoma razočarana.
„To je bilo od 2017. do 2020. godine. Radili smo sa socijalnim kategorijama stanovništva. Strani donatori su dodjeljivali hranu, a ja sam radila kao kuharica. Tri godine sam radila, a nisam imala nikakvo osiguranje. I ja sam isto iz socijalne kategorije, tako da je to jako osjetljivo”, kaže Ležić i objašnjava da je zbog ovog i drugih iskustava kako pomoć dolazi do korisnika stekla loš utisak o nevladinom sektoru.
Ona kaže da je beskućnik i da pomoć države i nevladinih organizacija teško pronalazi put do nje.
„Hvale se dobićete hranu kroz projekat. Dobije se minimalno. Obnoviće se kuće, i to bude minimalno. I nevladin sektor i država se hvali, a kada pitate obične ljude, dobili su 100 maraka od projekta koji je milion“, navodi.
Hava Kordić iz Bijeljine kaže da je od romskih organizacija sa kojima je bila u kontaktu dobijala ponude za pomoć koja joj nije trebala.
„Nude pomoć za one koji imaju nasilje u porodici, koga muž tuče. Fala bogu, ja i muž se slažemo. To je važno nekima, ali nama treba druga pomoć. Prije 100 godina su obećali da će dovesti plin. Te organizacije bi bolje trebale znati kome šta treba“, kaže Kordić.
Na naše pitanje da li bi organi Grada a ne nevladine organizacije trebali da obezbijede dovođenje plina, jer je riječ o infrastrukturnom projektu, Hava je rekla da je čula da i to ide preko neke organizacije.
Da očigledno postoji manjak jasne komunikacije između nevladinih organizacija i korisnika pokazuje i jedan odgovor u online istraživanju koje je UDAR sproveo u cilju dobijanja informacija za obradu ove teme.
Osoba koja je samo rekla da se zove Kosan je napisala: „Iako se jedna NVO bavi obrazovanjem, rekli su kada sam tražio, da nemaju novac za stipendije, pa su me poslali u neko ministarstvo. A samo se hvale po medijima da daju stipendije“.
Mehmed Mujić, potpredsjednik Međunarodne unije Roma i savjetnik za romska pitanja u Vladi Tuzlanskog kantona, smatra da u romskom nevladinom sektoru ne rade dovoljno stručni ljudi.
“Romske NVO rade projekte, ali ja smatram da su to male biznis firme koje rade za sebe i svoje porodice. Od tih NVO ne vidim da Romi imaju ikakve koristi. Romi imaju korist kada se direktno sredstva iz budžeta, ili neka druga, direktno usmjere za njihove potrebe. Dakle, direktno realizovati Akcioni plan za Rome”, kategoričan je Mujić koji propituje stvarne rezultate značajnog broja romskih udruženja.
Mujić ima značajno drugačiji stav od predstavnika nevladinih organizacija. On smatra da je previše novca uloženo u edukacije u odnosu na rješavanje stvarnih problema.
„Ključ poboljšanja stanja Roma nije nevladin sektor nego pravilno i pošteno trošenje sredstava iz države za pomoć Romima. A za to moramo imati građane romske nacionalnosti u parlamentima, opštinama i drugim institucijama. Ja sam radio sličan posao sa institucijama i postigao značajne rezultate. Radio sam u partnerstvu sa institucijama, resornim ministarstvima i vladama. Cilj je bio da se izdvajaju budžetska sredstva, a da državni službenici, pogotovo načelnici, ali i njihove službe profesionalno odrađuju posao u romskim zajednicama kada je u pitanju infrastruktura i pomoć u obrazovanju romske djece. Dakle, tu partneri trebaju biti kantonalna i entitetska ministarstva, izgradnje i urbanizma, socijalnih pitanja, obrazovanja. Znači, ja sam išao na to da se finansijska sredstva izdvajaju iz budžeta i idu direktno na izgradnju ili druge ponoći Romima, jer Romi jedino tako mogu vidjeti direktnu korist“, kaže Mujić.
NVO nisu samo „protočni bojler“
Međutim, sa ovakvom simplifikacijom djelovanja nevladinih organizacija ne slažu se aktivisti i tvrde da NVO sektor nije neko ko potencijalno umanjuje sredstva krajnjim korisnicima. Najveći broj NVO se bavi pitanjima koja u tom trenutku predstavljala prioritet poput nacionalnog pomirenja, jačanja ljudskih prava i zapadnih vrijednosti, slobode medija, ali i inkluzije romske populacije, što se posebno razvilo tokom Dekade Roma. Nevladine organizacije su korektiv vlastima, mjesto različite produkcije, posredovanja, pružanje usluga, edukacije i uvezivanja kako međusobno korisnika, tako i korisnika i onih koji im najviše mogu pomoći.
I Mašić i Smajlović i Bajramović smatraju da njihovi projekti imaju svrhu, da skreću pažnju na probleme, te da nekada direktno, nekada indirektno pomažu krajnjim korisnicima. Odbijaju svaku mogućnost zloupotreba.
„Razne vrste optužbi prema nevladinom sektoru generalno dolaze od onih koji uopšte nemaju znanja kako on fukcioniše i koja je njegova uloga. Optužbe da nevladin sektor uzima za sebe pare, a da ispaštaju krajnji korisnici nema relevantne argumentacije. Kada napišete projekat, u njemu su aktivnosti koje ćete implementirati. Imate određena sredstva za svaku aktivnost i vi ne možete, ako radite kako treba, uzeti nešto sebi mimo budžetske linije. A budžetske linije je odobrio donator. Nije moguće direktno davati pare korisnicima. To ni jedan donator ne dozvoljava. Direktna korist od projekata, npr. očuvanja reproduktivnog zdravlja žena, a počeli smo i muškaraca, se ostvaruje da mi plaćamo preglede za muškarce, kao pregled prostate, ultrazvuk abdomena. Za žene godinama kroz projekte plaćamo ginekološke preglede i preglede dojke. Pomažemo djecu u obrazovanju kroz mjesečne karte, školski pribor, odjeću, obuću…“, objašnjava Indira Bajramović.
Mirha Smajlović kaže da su nedavno, zbog nasilja nad ženama i ubistva jedne žene od strane nasilnika organizovali skupove i demonstracije.
„Kroz okupljane npr. pred opštinom, mi skrećemo pažnju i javnosti i vlasti na ove probleme, vršimo pritisak da nešto učine, a to je i povod medijima da izvještavaju“, kaže Smajlović.
Aleksandar Mašić ističe da Savez Roma RS izvodi vrlo uspješan projekat u partnerstvu sa Romalen iz Kaknja i Euro Rom iz Tuzle.
„To je primjer dobrog partnerstva u vrijeme najveće zaraze za vrijeme Kovida. Pomagali smo romsku populaciju u čitavoj BiH. Pomogli smo kroz razne potrepštine, a Euro Rom je obezbijedio i tablete za romske učenike kako bi mogli online pohađati škole“, kaže Mašić.
(Ne)jedinstvo NVO sektora u odnosu sa državom
Već godinama dio romskih aktvista upozorava da je ključni odnos sa državom jer Akcioni planovi, koji tretiraju rješavanje najvažnijih romskih pitanja (obrazovanje, stambeno zbrinjavanje, zapošljavanje, zdravstvo) se u većoj mjeri finansiraju iz budžeta različitih nivoa. Stoga je potrebno imati veći broj stručnih ljudi, kako u konsultantskim tijelima za Rome, tako u lokalnim vlastima. Indira Bajramović kaže da tu nema jedinstva i da u te odbore ulaze ljudi po ko zna kojim osnovama.
„Nije problem NVO sektor. Ono gdje romske zajednice najviše ispaštaju je na državnom nivou. Po meni vrlo važno tijelo je Odbor za Rome pri Vijeću ministara. Iako su odabrani članovi odbora, još uvijek se nije desila konstituirajuća sjednica, a izabrani su prije dvije godine. U Odboru za Rome se sastaju 22 člana i članice to jest 11 predstavnika resornih ministarstava Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta i 11 predstavnika romske zajednice. Nije bilo konstituirajuće sjednice gdje će se odabrati predsjedavajući ili predsjedavajuća, a imamo dosta posla da uradimo jer usvojen je Akcioni plan na državnom nivou koji se mora spuštati na lokalne nivoe za poboljšanje života u zajednicama. Već tri puta se odgađa ta sjednica. I na taj način ispaštaju obični ljudi. Još nemamo budžeta. Ne može se objaviti javni poziv za implementaciju akcionih planova, gdje ima mjesta i za NVO“, smatra Bajramović i ističe da bi NVO sektor, da ima jedinstva, mogao izaći sa najboljim prijedlozima sposobnih ljudi za taj odbor.
„Ovako na razgovor idu oni koji se prijave, i prođu krug, ali nije jasno kako i po kojim osnovama budu odabrani“, keže Bajramović.
I Mehmed Mujić smatra da u Odboru za Rome pri Vijeću ministara ima nekompetentih ljudi.
„Potrebno je odabrati da tamo budu najstručniji. A između ostalog, zbog nejedinstva romskih aktivista tamo ulaze neki po ko zna kojim osnovama. A i državi odgovaraju takvi ljudi da mogu sa njima manipulisati i kititi se – ‘eto imamo Odbor za Rome’“, veli Mujić.
Aleksandar Mašić je i član Odbora za Rome pri Vijeću ministara. Kaže da ponekad sluša kritike da se ništa nije uradilo, ali da to, barem u ovom mandatu, ne zavisi od članova Odbora.
„Kriva je situaciju u državi. 2018. Vijeće ministara još nije bilo konstituisano, a time su romska udruženja u BiH izgubili dosta. Dosta projekata koji su bili predviđeni u budžetu nam se izmaklo. Akcioni planovi koji su bili namijenjeni samo za Rome se nisu mogli pokrenuti i tu smo izgubili sredstva. Sada dok se konstituiše nova vlast opet će sve stajati. Praktično, od 2019. do 2021. mi smo izgubili tri miliona predviđena za Rome jer je budžet, svakako donesen za zakašnjenem, bio privremen. Moje mišljenje je da se vraćamo u 2008. godinu kada smo tek krenuli sa projektima koje je država dala“, kaže Mašić.
Takođe ističe da Odbor nije konstituisan formalno jer zbog nefunkcionalne varijante budžeta nije bilo para za putne troškove.
„Zamislite, nema par stotina maraka da se ljudi okupe iz raznih dijelova BiH?!“, tvrdi Mašić.
On kaže da je ipak bilo neke komunikacije. Odbor je, kako kaže, predlagao stvari kako bi se poboljšala pozicija Roma, ali da se jednostavno ministri ogluše.
„Ali ne mogu tu biti baš izričit jer nismo ni funkcionisali kako treba. Vjerujem da će se sada otkočiti neke stvari, da će ovo tijelo zaista biti konsultativno i da će se pokrenuti stvari iz akcionih planova, a da ćemo dati neke smjernice“, kaže Mašić.
Pravac razvoja NVO treba biti zasnovan na umrežavanju i otvorenosti
Svi naši sagovornici iz NVO sektora smatraju da je umrežavanje srodnih udruženja ključno i za uspješnu implementaciju projekata u većem broju sredina, ali i u borbi za donatorska sredstva.
„Gotovo sve aktivnosti ‘Bolja budućnost’ impelentira sa članicama Ženske romske mreže. Umrežavanje je važno kako bi obuhvatili što veći broj romskih zajednica. Svako najbolje radi u svom kraju“, kaže Indira Bajramović.
Aleksandar Mašić kaže da je Savez Roma RS već mreža, ali da su bliski partneri Romalen i Euro Rom iz Kaknja i Tuzle, kako bi mogli bolje pokriti i Federaciju BiH.
„Naša nevladina organizacije ‘Horizonti’ je umrežena sa regionalnim nevladinim organizacijama lokalnog tipa u mrežu ‘Nisam tražila’ i bavimo se zaštitom ženskih prava. Razmjenjuju se iskustva, lakše je raditi“, ističe Mirha Smajlović. Smatra i da Romi moraju stvoriti širi front.
„Mnoge organizacije se samo dotiču Roma kao manjine, ali bi bilo idealno da se stvori jedna šira romska mreža. Ne bi bilo loše da ona bude regionalnog tipa. A kada je BiH u pitanju, trebala bi da centralna tačka bude na jednom mjestu gdje bi mogli da dobiju informacije i podršku za svoja osnovna prava. Iako kažu da ima mnogo romskih NVO, mi putujemo širom BiH i na mnogim mjestima gdje smo bili, gdje žive Romi, nema nikakve romske organizacije. Tu je prilika da se uvedu novi ljudi i da ta mreža radi na tome“, kaže Smajlović.
Za neku vstu centralizacije se zalaže i Mehmed Mujić.
„Moj prijedlog je da se formira samo jedno tijelo, koje bi moglo biti i Vijeće Roma. Tako nešto je nekada i postojalo. Ono bi trebalo pratiti situaciju, imati saradnju sa svim romskim zajednicama u BiH, neposrednu saradnju sa Vijećem ministara, potrebnu saradnju sa kantonima i opštinama. I oni bi trebali da preuzmu mnogo toga od nevladinog sektora. Ono će biti efikasnije, jer će biti na nivou države. Ovo Vijeće može biti nevladino udruženje, ali ono će pratiti javnu politiku i sigurnost Roma u BiH“, kaže Mujić.
Mujić ističe da planira da oformi ovakvo tijelo i da radi na okupljanju najsposobnjih Roma.
U udruženju „Bolja budućnosti“ i Ženskoj romskoj mreži smatraju da generalno nije loša ideja, ali da se moraju jasno precizirati ciljevi, funkcionisanje, ali i izbor predsjednika i najviših članova – „nikom to nije bogom dano“. A to je, kako kažu, nekada najveća prepreka jer je teško doći do jedinstva za tijelo na nivou cijele države.
I danas su nevladine organizacije, posebno one razvojne, u velikoj mjeri oslonjene na evropske i američke fondove koji su postali pristupačniji nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. No, za romske potrebe, pa i NVO aktivnosti, velika količina sredstava ide iz državnih budžeta. Na zadnjim izborima romski aktivista Dervo Sejdić, koji je inače bio na listi SDP-a za državni parlament, u kampanji je izjavio da će insistirati na izdvajanju minimalno tri miliona maraka za implementaciju Državnog Akcionog plana za rješavanje problema Roma iz oblasti obrazovanja, zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštiti Roma. No, rekao je da će dio tih sredstava biti i za romske NVO.
„Zalagaćemo se i za grantove nevladinim organizacijama koje bi kroz projekte ponudile rekonstrukciju objekata, ulica i mahala gdje žive Romi, ali i drugih stvari neophodnih za ovu populaciju“, rekao je Sejdić.
Aleksandar Mašić kaže da je izuzetno važno, barem kada su državni fondovi u pitanju, da romske organizacije implementiraju projekte.
„Rade se projekti za Rome bez Roma. To rade neromske organizacije ali uz pomoć uglavnom novoformiranih organizacija. A te velike neromske NVO ih uzmu kao pokriće. Tako da te romske organizacije znaju kada počne projekat i ništa više ne znaju šta se dešava. Osim što uzmu neki mali iznos para“, kaže Mašić.
U istraživanju UDAR-a većina koji su odgovorili na pitanja, smatraju da je ključna stvar za razvoj NVO sektora uključivanje mladih. Tekođe više puta odabrani odgovor je bio da romske organizacije su veoma važne za romsku populaciju jer su jedna od rijetkih prilika da se kroz njih nešto nauči, ali i zaradi. Aposulutno svi predstavnici nevladinih organizacija u BiH, pa tako i romskih, kažu da su otvoreni za mlade ljude. Naši sagovornici i sagovornice u tekstu su čak iskoristili priliku da pozovu mlade i obrazovane Rome da se jave kako bi se našli putevi saradnje.
No, imali smo i odgovora običnih ljudi koji su vrlo razočarani i sumnjičavi da od otvaranja može biti koristi za mlade.
Tamana Ležić kaže da vrata mladim ljudima nisu otvorena u nevladinom sektoru. Ona smatra da su dugogodišnji romski aktivisti zatvoreni za uključivanje mladih.
„Imam utisak da bi nova generacija bolje radila, ali im se ne da mogućnost. Trebaju donatori da novima daju novac za projekte“, rekla je Ležić.
I Hava Kordić kaže da je njena sestra pitala jednu NVO iz Bijeljine da sarađuje, da su joj uzeli podatke, ali da je nikada nisu zvali.
I Bajramović i Mašić kažu da kao u svakom poslu, tako i u NVO nije moguće apsolutno sve.
„Otvoreni smo, pogotovo za mlade, ali nije moguće svakoga primiti. Ali onaj ko je pošten ili obrazovan, ima mjesta“, kaže Mašić. Slično razmišlja i Bajramović te veli da prioritet imaju zaposleni i saradnici u njihovoj NVO, ali da se kroz projekte otvaraju mjesta za veći broj saradnika. Međutim, istovremeno ističe da sve zavisi od raspoloživih donacija, ali i sposobnosti da se do njih dođe.
