Romski život je težak k’o olovo, u njemu se brzo sazrijeva

Sabrija Alikić iz okoline Lukavca ima 35.godine. Ima kuću, obitelj, prijatelje i radi sve poštene poslove kako bi prehranio porodicu. Voli pomogati ljudima, a prije svega, voli razgovarati sa djecom  iz svoje mahale. Za njih, Sabrija nije samo komšija već je uzori izvor snage koji jako trebaju.

Čim smo krenuli da razgovaramo o njegovom djetinjstvu, školovanju, dječačkim željama i nadanjima, u Sabrijinim očima se odmah vidjela radost i tuga – istovremeno. Glas mu  je pukao, oči zasjajile, ruke se stisle jedna uz drugu kao da se ohrabruje. Unatoč tome što je prošlo dosta vremena od njegove osnovne i srednje škole, Sabriji taj period i dalje izaziva jak emocionalni naboj.

OBEĆANJE IZ DJETINJSTVA

Još kao dječak je obećao da će svojim komšijama pomagati da se bore za svoja prava. Sabrija govori tri svjetska jezika, uključujući i romski. Njegova velika želja je bila da postane policijski službenik, a po svaku cijenu, njegov cilje je bio da postane prvi iz MZ Prokosovići kod Lukavca sa završenom srednjom školom.

Tako je i bilo. U Lukvcu je 2007. godine uspješno završio Srednju Saobraćajnu školu, smjer tehnničar drumskog saobraćaja. Fakultet nije mogao upisati, jer kaže da je za to trebalo dosta novca. Prijavio se na Biro za zapošljavanje sa kojeg 14 godina nije dobio poziv za posao. Sabrija nije čekao na poziv, već je počeo raditi privatne poslove kako bi pomogao porodici.

Tek 7-8 posto Roma je zaposleno, 15-20 posto zdravstveno osigurano, a do 60 posto ih završava osnovno obrazovanje. Međutim, mnogi Romi žive život nedostojan čovjeku. Život bez struje i vode bilježimo i u naseljima  u Lukavcu.

U  naselju Prokosovići gdje Sabrija živi, ima oko dvanest romskih porodica. Mali broj Roma iz njegove mahale ima neku izvjesnu budućnost. Kaže, svi preživljavaju iz dana u dan. Niko nije uposlen, a svi su radno sposbni i jedva bi dočekali posao. Po tri porodice žive u jednoj kući, sa jednim toaletom i bez dječijih soba. Žalosno je, kaže Sabrija,  kada pogleda  kako u drugim zajednicama u Tuzli Romi dobijaju velike donacije i podsticaje od nekih institucija, a o njegovoj mahali niko ne misli.

ZABORAVLJENA ZAJEDNICA

Sabrija kaže da su zaboravljeni od svih. Tek poneka organizacija kao što su UŽR “Bolja budućnosti“ i od nedavno i Asocijacija mladih Roma „Aksiom“, žele da pomognu ovoj zajednici. Naselje u kojem žive ovi Romi je malo, a problema je puno. Pola njih nema električnu energiju i niti jednog dana radnog staža. Nema kontejnera za otpatke, pa svo smeće nose u kontejner u obljižnjim restoranima, gdje za to znaju biti i napadnuti od strane vlasnika.

– Nikad nisam volio romski život. On je težak k’o olovo,  još teži za dječaka – kaže Sabrija.

Odrastanje u romskoj mahali nije lako – preživljavanje od danas za sutra. Sabrija je zreo, sada ima trideset pet godina. Kaže da često razmišlja o tome kako je uopće uspio zvršiti, osnovnu i srednju školu. Zbog toga bude donekle i ponosan na sebe, a često kaže da bi najradije i zaplakao kada se sjeti svih tih momenata kroz život. Sjeća se pješačenja do osnovne škole po snijegu, kiši, suncu… Kaže da je teško govoriti o tome.

– Došao bih sav smrznut u školu, mokrih čarapa i smrznutoga nosa, gdje bi me moj nastavnik smjestio pored stare peći da se ogrijem, te  osušim svoje mokre patike i čarape. U rukama bih držao svoje patike, a čarape bih okačio pored šporeta da se osuše… Eh Bože moj nije mi lako bilo, ali to me je ojačalo i guralo sam naprijed kao hrabrog lava, koji se ne predaje olako. I pored dosta prepreka, znao sam da moram završiti srednju školu i nastaviti borbu. Bilo je teško, valjda je tako moralo biti. Otac je za vrijeme rata izgubio desnu šaku i nije mogao pronaći stalan posao, a nas je bilo petero, brat, sestra i ja smo se školovali. Otac i mati su se trudili da ja imam sve kao ostala djeca, odjeću, obuću i ostale potrepštine, znam da ga je to brinulo, jer nije malo nahraniti toliku porodicu, ali on se trudio da budem jednak sa drugima, jer mi Romi moramo biti deset puta bolji od drugih da bi bili jednaki sa ostalima – govori Sabrija.

Ovaj skromni čovjek govori da mu je pored roditeljske motivacije bila i ta druga negativna strana –  komšije ne-Romi.

Za njega je veliki izvor motivacije bio to kada su mu drugi govorili da su Romi svi isti, da su neradnici, da nisu obrazovani i da zbog toga ne rade, te su samo trošak ove države. Radio je sve i dao sve od sebe da bude postane suprotno od ovih priča. Kaže da im je ta vrijeđanja svima oprostio, jer neznaje je najveća bolest za društvo, jer da znaju kako je živjeti u romskoj mahali, govori Sabrija, danima bi plakali i molili dragog Boga da im oprosti. Ipak, za njega su najveća motivacija bili njegovi roditelji koji su štedjeli na sebi da bi ga obrazovali.

Danas, većina Roma iz ovog naselja vide Sabriju kao uzora i njihovu najveću potporu. Ljudi kažu da im je Sabrija desna ruka, pomaže konstantno, jer pola ljudi u naselju ne ume pisati, a ni čitati, pa šta god treba, zovu Sabriju. On nam dođe kao tumač, kažu ljudi iz naselja.

–Žalosno je da tako dobra i obrazovana osoba nema posla. Naš Sabrija kada bi padala kiša, i kada god je u mogućnosti, odveze našu djecu u školu i iz škole. Stalo mu je do te djece. Pored toga, on je neko na koga se trebaju ugledati sva naša djeca iz naselja. Fin je, pošten i obrazovan.  On je neko ko poziva neke organizacije da nam pokušaju pomoći, a nažalost mali broj od njih nam i pomogne, dok drugi pokupe glasove i zaborave nas, kao da nisu naši –  govori za Udar Zajko Alikić, Sabrijin komšija.

POSLA NI NA MAPI

Sabrija se prijavljivao na skoro svaki konkurs, ali nažalost nikada nije dobio posao. Prijavljivao se i na konkurse gdje su tražili određeni broj policajaca, a nacionalne manjine su te godine čak imale prednost. Kaže da je tada bio presretan, jer je mislio da je baš to njegova prilika da ostvari dječački san. Umjesto toga, odmah na početku, čim je predao papire za prijavu na konkurs, kao svi ostali, naišao je na ismijavanja od strane policijskih službnenika koji su zaprimali dokumentaciju:

–Gdje si ti momak krenuo, imaša li kakvu štelu – pitali su ga.
-Nemam štelu, imam urednu dokumentaciju i sposoban sam za rad – odgovorio je tada Sabrija.

Nažalost, njegov san iz djetinjstva se srušio. Sabrija nikada nije postao policajac.

Iako nije uspio ostvariti svoj san, Sabrija svima poručuje da to ne znači da neki drugi, mlađi od njega, možda i iz njegovog naselja neće. Za njih ima poruku, koju treba svi dobro da nauče.

“Nemojte da vam granica bude završena srednja škola. Odmah idite dalje. Ja ću se truditi da moja djeca budu bolja od mene. Trudite se da budete primjeri ne-Romima da vide kako smo mi vrijedan narod, koji želi živjeti od svog rada i da mi nemamo druge zemlje od naše Bosne i Hercegovine.”

(Portal Udar)