Samir Bešić: Skromni smo, želimo samo malo pristojniji život

Sredinom pedesetih godina prošloga vijeka, grupa Roma od nekih 30 porodica koja je živjela na mjestu gdje se danas nalazi hotel Holiday, premještena je da živi u radničkim barakama, koje se nalaze u blizini Centra za socijalni rad na Dolac Malti u Sarajevu. Tada je rečeno da je to samo privremeno rješenje. Nakon više od pola vijeka, u ovim barakama živi i treća generacija Roma i Romkinja, ali u mnogo težim uslovima za život, nego tada.

Samir Bešić je imao samo godinu dana kada je sa roditeljima i sestrom, premješten da živi u ovim barakama. Kaže nam da danas ovdje živi nekih 20 porodica, što starosedioca, što onih koji su se doselili nakon poslednjeg rata iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine, ali i sa teritorije današnjeg Kosova.

„Neki su umrli u međuvremenu, neki su su se odselili. Mi smo tu ostali kao što vidite… Kao da su nas svi zaboravili“, kaže Samir.

„Zaboravljeni“ možda najbolje opisuje ove Rome i Romkinje, jer, kao da su ostali „zaglavljeni“ u vremenu. Oko njih su visoki soliteri, moderan privatni vrtić, nova benzinska pumpa, a oni-neograđeni, na ledini, u barakama gdje su nekada boravili radnici koji su pedesetih godina gradili Sarajevo.

Kada su 1956. godine bili prebačeni, važio je princip „jedna porodica, jedna soba“. Princip važi i danas, s tim da su nekada možda i imali neku nadu da će se za njih pronaći neko bolje rješenje.

„Ovo je nekda izgledalo potpuno drugačije. Bilo je ograđeno, sređeno i ličilo je na nešto“, govori Samir.

I zaista, naselje koje odudara od okoline, kako i sam Samir kaže, nalazi se u najurbanijem dijelu Sarajeva. On je svjestan toga i zato godinama, zajedno sa ostalim stanovnicima, moli da se ove barake malo srede, porpave i možda ograde.

Teško se živi

Hasna Tahirović je jedna od najstarijih stanovnica koja živi u ovim barakama. Kaže da niko nikada nije kročio, niti pomogao da se nešto uradi u ovom naselju, posebno ne sami Romi i romske organizacija. Njena kćerka, Azra Tahirović, kaže da živi u šupi, a od toga je improvizovana kuhinja i jedna soba. Ima 3 kćerke i sina. Najstarija je završila Srednju pekarsku školu, ali nažalost, ne može pronaći nikakav posao, druga je 3. razred srednje, najmlađa kćerka je 5. razred osnovne, a sin od septembra kreće u prvi razred osnovne.

„Treba to školovati… Niko nikada nije došao da nas pita, da li nam treba nešto? Svi znaju da smo ovdje i kako živimo. Mi se snalazimo kako umemo i znamo…“, govori Azra.

Kaže da godinama traži posao, bilo kakav, ali iz nekog razloga, nikada nije dobila priliku. Zbog toga su bili primorani, i ona i suprug, da rade ono što im jedino preostaje-sakupljanje sekundarnih sirovna. I zaista, to rade vrlo ozbiljno i odgovorno.

Za razliku od nje, njen otac, Ismet Tahirović, nekada je bio uposlenik i radio je u fabrici „Polet“, koja je štampala omote za Fabriku duhana Sarajevo. On je danas penzioner.

„Mi smo svi nekada imali svoje poslove. Radili smo i bili smo koliko-toliko zadovoljni. Ovo danas je sve drugačije… Šta danas mi možemo da radimo sem sakupljanja kartona“, pita se Ismet?

Ne tražimo puno

Obilazeći barake, susreli smo komšiju koji se interesovao šta radimo? Objasnivši mu da pišemo reportažu o životu ovih ljudi, samo nam je kratko rekao: „Morate znati da su ovo dobri i vrijedni ljudi…“.

I Samir sa početka priče nam kaže isto. Govori nam da nikada nisu imali nikakvih problema, imaju dobre odnose sa komšijama iz okolnih zgrada. Sa svima se pozdravljaju, razgovaraju… Dok nam je pokazivao barake, nekoliko ljudi je prošlo i pozdravilo se sa njim. Kaže da su to ljudi sa kojima je odrastao.

Nje trebalo puno da obiđemo nekoliko baraka. Napravili smo krug i ispred svake je bila korpa za karton. Sreli smo jednog čovjeka koji je bio u odjelu JKP „Rad“. Samir kaže da je to jedini čovjek iz naselja koji ima „stalan posao“. Nismo stigli da razgovramo, žurio je na posao. Kasnije smo saznali da se zove Meda i da je vozač eko-kamiona u „Radu“.

Barake su izgledale očajno, posebno krovovi. Na njima su bile daske, tek nabacane da ne bi prokišnjavalo. Na krovu nije crijep, već materijal koji se odavno ne koristi, a na nekoliko mjesta je oštećen. Zidovi nisu od cigala, već od materijala koji ne drži toplotu, stolarija je dotrajala, a sanitarije su zaseban problem.

Zbog svega toga, ima puno vlage i vrlo je teško, posebno zimi. A opet kada dođe ljeto, problem je mokri čvor.

„Znate li šta znači zajednički wc, posebno ako nema vode… Da vam ne govrim dalje…“, rekao je Samir.

Ljudi koji žive ovdje su vrlo skromni. Trude se da žive pristojno i jedina im je želja da njihovi domovi budu malo uslovniji za život.

„Ne tražimo mi nove kuće, stanove, ili nešto drugo… Skromni smo, želimo samo malo pristojniji život. Molimo samo da nam se srede krovovi na kućama i da se uradi izolacija, da nam zimi bude toplije. Svako ko želi i može da nam pomogne, dobrodošao. Ne bježimo od nikoga. Razgovaraćemo sa svakim ko nam dođe i ponudi pomoć“, rekao je Samir na kraju.

I zaista, ovo je želja svih ljudi sa kojima smo razgovarali. Skromni su i samo žele da njihovi domovi, budu malo pristojniji za život.

Ovi ljudi, barem zbog svoje skoromnosti, sigurno zaslužuju bolji život. Žive decenijama na jednom istom mjestu. Izgradili su porodice, dobre odnose sa komšijama, školuju djecu i zajedno sa svima, očekuju bolje dane.

(portal-udar.net)