Samo 15 posto Roma u BiH govori romski jezik

1711
Foto: Ilustracija

Iako se posljednjih godina dosta govori o obrazovanju Roma u Bosni i Hercegovini, ova zajednica se i dalje suočava sa brojnim problemima i izazovima kada je u pitanju inkluzija u obrazovni sistem. Rezultati “Specijalnog izvještaja o položaju Roma u Bosni i Hercegovini” pokazali su da jedno od troje romske djece školskog uzrasta u BiH još uvijek ne pohađa osnovno obrazovanje. Samo jedno od četvero djece ima pristup srednjoškolskom obrazovanju. Takođe, vjerovatnoća da će dijete prekinuti školovanje je veća ako se radi o djevojčici.

Iako vjerovatno svjesni svakodnevne diskriminacije, romskoj djeci  i njihovim roditeljima, uzori mogu biti upravo njihovi sunarodnici, mladi ljudi koji se obrazuju i već aktivno grade svoju profesionalnu karijeru.

Obrazovanje – motivacija za srećniji život

Murisa Halilović iz Visokog je studentkinja druge godine socijalnog rada na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Njeni obrazovni počeci su bili u nevladinom udruženju “Budi mi prijatelj” u Visokom, gdje je pohađala edukativno-kreativne radionice.

Murisino djetinjstvo nije bilo nimalo bajno. Naime, kao mala je ostala bez oba roditelja i živjela je sa starijom sestrom, kojoj kako ističe, duguje veliku zahvalnost. Od samog početka, obrazovanje je shvatila kao važnu kariku u životu.

“Dok sam pohađala radionice u NVO “Budi mi prijatelj” naučila sam mnoštvo stvari bitnih za život. Sa svima sam se družila bez predrasuda, pa sam očekivala da ih niko nema ni prema meni. Naprosto sam bila dijete željno znanja i igre sa drugima i drugačijima od sebe. Moja najveća motivacija je bio samo sretan život i zato nikad nisam namjeravala odustati od obrazovanja”, prisjeća se Murisa.

“Svaki vid segregacije je kršenje osnovnih ljudskih prava, svako dijete zaslužuje biti uključeno, učiti, družiti se i upoznavati druge pripadnike grupe iz koje dolaze kao i one drugačije od njega”, govori Murisa dodajući da diskriminacija nije rijetka pojava kada je romska populacija u pitanju. Kako kaže i sama je više puta morala dokazivati da to što je Romkinja ne znači da je lošija, drugačija od onih koji to nisu.

U Visokom, kao i u ostatku BiH, veliki broj romske djece ne pohađa osnovne i srednje škole. Ipak, situacija u ovoj opštini je bolja nego u mnogim drugim mjestima u našoj zemlji. Prema Murisinim riječima, osnovne škole u Visokom trenutno pohađa oko 140 romske djece, a srednje njih 40-ak.

Takođe, u ovoj opštini ne postoje ustanove koje su isključivo namijenjene za obrazovanje Roma, već su sva djeca integrisana u jedinstven obrazovni sistem. Zahvaljujući udruženju “Budi mi prijatelj” i ostalim partnerskim organizacijama koje sarađuju sa školama, povećava se broj romske djece koja pohađaju školsku nastavu.

Diskriminatorni aršini bh. obrazovanja

Kako se u BiH sve vrti oko tri konstitutivna naroda, često se potežu pitanja tri maternja jezika i njihovo izučavanje kroz obrazovni sistem zemlje. Političari često ovu situaciju koriste kako bi se predstavili borcima za prava svojih sunarodnika, te tako prikupili poneki politički bod.

Iako ima dugogodišnju tradiciju i prepoznatljivost širom svijeta, romski jezik se ne izučava u Bosni i Hercegovini, a takođe, nijedan od tri javna medijska servisa mu ne pridaje značaj. Koliko je romski jezik zapostavljen u BiH, dokazuje i to da je prvi “Bosansko-romski i romsko-bosanski rječnik” izašao tek 2010. godine, iako je na ovim prostorima jezik i narod prisutan decenijama.

Jedan od ključnih identiteta svakog naroda je jezik, a ovakvom politikom Romi u BiH će teško održavati svoju dugogodišnju tradiciju. Prema nezvaničnim podacima koje je iznio romski aktivista Dervo Sejdić, tek 15 posto Roma u BiH se aktivno služi romskim jezikom, a 75 posto njih nikako. Prema njemu, uvođenje romskog jezika u škole, najprije kao izbornog predmeta bio bi značajan pomak.

Murisa je prošle godine bila uključena u projekat “Uključivanje i obrazovanje Roma u BiH” koji se realizovao u osnovnim školama “Osman Nakaš” i “Avdo Smailović” u Sarajevu. Kroz rad u osnovnim školama je shvatila da su najbolji mehanizmi suzbijanja diskriminacije i stereotipa inkluzivni programi koji se provode kroz škole.

Kao primjer pozitivne prakse navodi Osnovnu školu “Osman Nakaš” koja ima približno 70 romske djece.

Sa ovom djecom se radi, razgovara, obilježavaju se praznici koji su vezani za romsku kulturu”, ističe Murisa i dodaje da joj je drago što u obilježavanju praznika bitnih za Rome, ne učestvuju samo djeca romske nacionalnosti, već sva djeca, bez obzira na porijeklo i nacionalnost.

Romska kultura i tradicija, generalno su nepoznati većini stanovnika BiH, a njihovom intenzivnijom promocijom, vjerovatno se povećavaju šanse da se spozna i drugačija slika o Romima, u kojima oni nisu, kako ih često mnogi doživljaju, prosjaci i/li prestupnici zakona.

Inkluziju usporava svakodnevna borba za životnu egzistenciju

Iako postoje pozitivni primjeri inkluzije, problem nastavku ovakve društveno poželjne situacije predstavlja teška socijalno-ekonomska situacija u kojoj se nalazi većina bh. Roma. Murisa dodaje da većina Roma nije upoznata sa pravima koja im pripadaju kao i svim ostalim građanima BiH. Smatra da proces obrazovanja Roma usporava neosvještenost roditelja o značaju obrazovanja, ali da dodatni problem predstavlja strah roditelja od vršnjačkog nasilja i zlostavljanja njihove djece u školama.

Put koji vodi ka tržištu rada za Rome je često popločan bezuspješnim pokušajima.

“Nažalost, slučajevi diskriminacije prilikom zapošljavanja su veoma prošireni i sve su češća pojava u BiH. Shvatila sam da su se Romi pomirili sa tom situacijom da će biti odbijeni na konkursu, zbog boje kože, imena i prezimena, odnosno jednom riječju, jer su Romi. O tome se rijetko govori u javnosti, jer većina Roma nije upoznata sa svojim pravima pri zapošljavanju, pojašnjava Murisa.

Ona smatra da se svaki pojedinac treba snažno boriti za svoja prava i prava drugih, a uzimajući u obzir svoj trenutni položaj, očekuje da nakon završenog fakulteta neće doživljavati bilo kakav oblik diskriminacije, te da će znanje biti ono što će se najviše cijeniti kod nje. Tako bi i trebalo biti, međutim u zemlji u kojoj do izražaja češće dolazi podobnost, nego sposobnost, diskriminacija je ta koja ujedinjuje sve građane, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

(Tekst prenosimo uz dozvolu autora sa portala zamisli.ba)