Romski
Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu / Samudaripen obilježava se kao sjećanje na 2. avgust 1944. kad je 2 897 Roma ubijeno u koncentracijskom logoru Auschwitz.
2016. godine kao aktivista udruženja „Kali Sara-Romski informativni centar“ uspio sam da izdejstvujem da Zajednička komisija za ljudska prava oba doma Parlamenta BiH 2. avgust prihvati kao zvaničan datum komemoracije žrtvama Roma tokom II Svjetskog rata, nad kojima je izvršen Genocid /Samudariphen te da se ovaj datum unese u Državni kalendar značajnih datuma za Rome u Bosni i Hercegovini.
Tokom II Svjetskog rata na ovom stratištu bojovnici NDH – Ustaše i njihovi kolaboracionisti na zvjerski i mučki način, maljevima, macolama, sjekirama i kamama pogubili su više od 40.000 djece, žena i muškaraca Roma. Samo par stotina metara, sa druge strane rijeke Save, koja je sobom nosila mrtve i nezna im se broj, u selu Uštica nalazi se stratište više od 16.000 Roma koncetracionog logora Jasenovca. Rome nisu brojali i registrovali, dovozili su ih i brojali broj vagona u kojima su bili isključivo Romi.
Treba naglasiti da su pomenuti brojevi zvanična statistika djelom i hrvatskih historičara koji su ove brojke slobodno se može reći umanjili ko zna koliko puta. Inače neki istraživači o stradanju Roma u II Svjetskom ratu tvrde da je oko 2.000.000 Roma pogubljeno u nacističkim koncentracionim logorima širom Evrope. Za genocid nad Romima još nikada niko nije zvanično odgovarao, mada je ustaškom poglavniku Andriji Artukoviću suđeno za Genocid nad Jevrejima, Srbima i antifašistima dok su Romi u tom sudskom procesu reklo bi se samo pomenuti kao žrtve – „kolateralna šteta“.
U okviru koncetracionog logora smrti Jasenovac, poznat kao odjel C3 bio je poseban logor za Rome, čemu svjedoči Muharem Dedić i njegova supruga Fata. To su Romi iz Žeravice u općini Grdiška, koji su preživjeli Jasenovac. Njih sam zatekao u UNHCR-ovom kampu za izbjeglice 2014. godine u blizini Zagreba, jer im je vlada Republike Hrvatskde oduzela stan iako je bio u njihovom vlasništu. Danas je Muharem Dedić jedini Rom iz BiH, živi svjedok logora Jasenovac.
O Dedićima, Muharemu i Fati, te iste godine govorio sam u EU parlamentu u Briselu, a svim učesnicima konferencije podijelio slike Muharema i Fate iz kampa UNHCR-a u Hrvatskoj. Među prisutnim bilo je i nezadovoljnih zašto dijelim slike sa tekstom o Muharemu i Fati, međutim nisam se obazirao na njihovo negodovanje.
Njihov sin Toti iz Zagreba, aktivista u borbi protiv diskriminacije, promovišući Rome u fudbalu povezao me je sa Generalnim sekretarom Svjetske Lige humanista, pokojnim Zdravkom Šurlanom. Jednom prilikom kada mi je uručivao Zlatnu povelju lige humanista Svijeta, ispričao je jedan bitan detalj o proboju logoraša iz Jasenovca. Naime, pokojni Emerik Blum, bivši gradonačelnik Sarajeva i najuspješniji direktor Energoinvesta ikada, u knjizi „Mrtvi živima oči otvaraju“ posvecenoj svom logoraškom zatočeništvu napisao je: “Povod za proboj logoraša iz Jasenovca bio je momenat kada je pijani ustaša sa flašom u ruci pokušao Romkinji uzeti dijete iz naručja sa namjerom da ga baci u vis i dočeka na kamu/bajonetu. Romkinja u namjeri da spasi dijete, iz ruke mu je istrgla flašu koju uspjeva razbiti i onako sa ostatkom grljaka te flaše ga je doslovno preklala“.
Josip Joka Nikolić, muzičar u knjizi „Dovedeni smo tu da umremo“ svjedoči: „Od svog rođenja do 1942. s obitelji sam živio u selu Predavec. A onda su žandari i pripadnici profašističkih ustaša Nezavisne Države Hrvatske (NDH) upali su u kuću i odveli sve: mene i ženu, osam mjeseci staru kćer, roditelje, braću i njihove obitelji“. Navodno radi preseljenja pokupili su sve Rome „od najstarijeg čovjeka do najmlađeg djeteta”, strpali ih u stočne vagone i odveli u koncentracijski logor Jasenovac. Nikolić je odmah shvatio gdje je došao: „Doveli su nas tu da umremo”. Nasilno je odvojen od supruge i djeteta, a ubrzo potom odveden na pogubljenje zajedno s drugim muškarcima. Uspio je pobeći i pridružio se partizanima.
Njemačka je priznala ovaj genocid – 37 godina nakon rata
U Njemačkoj je genocid nad Sintima i Romima desetljećima negiran – Savezna vlada ga je zvanično priznala tek u martu 1982. Gdje god su nacisti i Wehrmacht napredovali u Evropi, Sinti i Romi su proganjeni i borili su se za opstanak. Mnogi su ubijeni – u logorima ili ustrijeljeni na licu mjesta. „To je zavisilo od okupacijske politike i saveznika”, kaže njemačka istoričarka Karola Fings.
U okupiranoj Poljskoj poznato je oko 180 mjesta na kojima su počinjeni masakri – uz sve tamošnje logore smrti. I u okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza i u Jugoslaviji je važilo nacističko pravilo: „Većina žrtava nije ubijena u logorima, već je streljana na licu mjesta. Međutim, u Hrvatskoj je Jasenovac bio posebno okrutan logor u kojem su mnogi pobijeni”, kaže Karola Fings.
U Jasenovac, Ušticu i Donju Gradinu više ne odlazim kada se organizuju Komemoracije za Rome od strane vladajućih elita jer se te komemoracije zlouopotrebe za političke govore i politizaciju u svrhu prikupljanja glasova. Zadnji put u Jasenovcu to je činio Plenković, a potom i Milanović, kada saborskom zastupniku Romu Veljku Kajtaziju nisu dozvolili zvanično obračanje. U Ušticu neodlazim od momenta kada je isti taj Veljko Kajtazi iskoristio komemoraciju za buduću kandidaturu u Hrvatski sabor rekavši „2. kolovoz je ubilježen u kalendar praznika Republike Hrvatske“ U Donju Gradinu neodlazim od kada su neke romske nevladine organizacije i lideri komemoraciju počeli koristiti za međusobno razračunavanje. Odem kad me želja mine da odam dužnu počast Romima žrtvama Genocida, bez pompe i promocije.
Njemačka je nakon 37 godina, priznala genocid nad Romima. Hoće li i kada će to uraditi Republika Hrvatska?
Smrt fašizmu sloboda narodu.
