Romski
Prošle godine smo privi put pisali o selu Jasenje. Bila je to kratka i efektivna priča o mjestu koje na najbolji način pokazuje besmislenost, stepen razaranja i posljedice koje je rat ostavio u Bosni i Hercegovini.
U Jasenju danas niko ne živi. Selo je napušteno, razrušene kuće su zarasle u šiblje i gotovo da ništa ne ukazuje da se tu nekada odvijao život. Dugo sam planirao da odem u ovaj jedinstven spomenik uništenoj BiH. Konačno, ukazala se prilika. Na put ka Teočaku, a zatim i Jasnenju, uputio sam se sa kolegom Eldinom koji sa producenticom iz Amsterdama radi na velikom projektu. Njihova ideja je da upravo kroz ovakve priče prikažu prostor bivše Jugoslavije i posljedice koje je raspad zajedničke države ostavio na različite skupine ljudi. Jasenje se nekako priradno uklapalo u taj profil. Kolege su se složile i nakon par odlaganja, dogovor je pao – pravac Jasenje.
OPŠTINA TEOČAK
U Teočaku smo stigli kasno popodne. Odmah po dolasku se stvar zakomplikovala, jer osoba koja je trebala da nas odvede do Jasenja, otkazala je dolazak u posljednjem momentu. Bilo je opravdano, mada za nas pomalo razočaravajuće… Ipak, odlučili smo da odemo sami. Mjesto sastanka je bilo kod zgrade u kojoj su smještene PU Teočak i Opština Teočak. Opština nije radila, ali su dežurni policajci bili tu. Bili su sa nama cijelo vrijeme i ohrabrivali nas da sami pođemo u Jasenje kada su shvatili da smo ostali bez pratnje.
–Šteta je da ne odete kada ste već prevalili toliki put… Ali, da znate, tamo vam nema nikoga – govorio nam je policajac koji je bio na dežuri.
-Znamo da nema nikoga i baš smo zbog toga došli – odgovarali smo gotovo u isti tren Eldin i ja.
Po uputama koje smo dobili, trebali smo prvo do sela Jasikovac iza koga je Jasenje. Bilo je čudno što smo nakon polaska iz Teočaka dobili dvije različite upute – jednu od policajca koja je bila precizna, a drugu od mještanina koji nije bio siguran da uopće postoji put do Jasenja…
–Bilo je prije rata. Ne znam sada… Ali, hajde vi do Jasikovca, pa tamo od džamije skrenite desno i pitajte nekoga – objašnjavao je mještanin Teočaka, koji nam je takođe rekao da u Jasenju niko ne živi.
Do Jasikovca smo stigli brzo. Bilo je kasno popodne i bili smo svjesni da će uskoro pasti mrak. Nismo oklijevali, išli smo dalje. U Jasikovcu nakon džamije desno, pa nizbrdo. Naišli smo na jednu mještanku koja je čistila ispred kapije i uređivala travnjak…
–Dobar dan, kako ste – pitao sam iz auta. Žena u nekim sedamdesetim, ljubazno se osmijehnula i odgovorila na pozdrav.
–Molim vas, tražimo Jasenje – ubacio se Eldin koji je vozio. Da, da Jasenje, porvrdio sam i ja.
Početni osmjeh ljubazne mještanke se u trenutku pretvorio u zbunjenost.
–Jasenje, jel? A šta će vam Jasenje – pitala je. Zatim je uslijedio „rentgenski pregled“ od par sekundi. Troje mladih ljudi, traži napušteno selo. Ko zna šta se ženi motalo po glavi dok nas je „skenirala“ pogledom.
–A jel ste vi iz Jasenja – pitala je znatiželjno.
–Ma nismo, samo tražimo selo – odgovorih.
Onda me je malo bolje pogledala… Ne znam da li je moja tamnoputa koža bila presudna, ali je postavila još jedno pitanje:
–A jel su vaši iz Jasenja?
–Ama mi smo iz Sarajeva; tražimo selo, hoćemo da ga vidimo; mi smo novinari – govorili smo različitim redoslijedom Eldin i ja.
Uslijedio je dobro poznat odgovor – tamo vam niko ne živi!
„Da, da, znamo…“
–Siđite još malo dole, pa od mosta gore i samo pravo – rekla je mještanka uz osmjeh i otpratila nas znatiželjnim pogledom. Bacio sam pogled u retrovizor… Stajala je naslonjena na grablju kojom je uređivala travu i „otpratila nas“. Vjerovatno se i danas pita šta smo kog vraga tražili u Jasenju.
Po njenim uputama, sišli smo do mosta i onda direktno ušli u nečije dvorište. Nisam bio siguran da treba tako, ali smo ipak ušli… Plašio sam se cuka. Ko zna, možda je vrebao iza onog drveta i čekao pravi trenutak… Na drugom kraju dvorišta se dimio kazan. Domaćin je pekao rakiju… Puhao je u ložište kazana… Nije primjetio ni nas ni auto koje se parkiralo u njegovo dvorište. Mogli smo ga komotno zajedno sa kazanom odnijeti, a on i dalje ne bi primjetio da se nešto dešava. Iz kuće je izašla domaćica. Nekih sedamdeset i kusur godina po mojoj procjeni.
Dan je bio na izmaku.
–Dobar dan. Rekli su nam da je Jasenje negdje tu blizu – rekao je Eldin.
Gotovo isti scenario kao sa prethodnom mještanokm. Zbunjena, možda i uplašena. Troje ljudi u ta doba, traže napušteno selo… Posle kraćeg razgovora i našeg objašnjenja da smo novinari, uputila nas je na pravi put.
–Pređete tam’ onaj „Ciganski most“ i onda još idete i to vam je Jasenje, ali tamo nema nikoga. U tom selu niko ne živi – rekla nam je mještanka Jasikovca i nešto što smo tog dana barem 10-ak puta čuli.
Više nismo odgovarali da znamo da je napušteno, samo se ljubazno zahvalili i krenuli dalje.
Jedan dio puta smo prešli autom, a zatim smo parkirali i krenuli pješice.
Vlažan i na nekim djelovima blatnjav, poljski put je vodio ka obližnjoj šumi. Sa proplanka se vidio visoki dimnjak iz Ugljevika. Ispod puta je bilo malo jezero, a Sunce je već bilo na zalasku. Prizor je bio zaita prelijep. Do Jasenja je vodio put od nekih 15-ak minuta. I, konačno, ukazala se prva kuća, zatim druga, treća…
Nismo bili ni sigurni koliko ih ima jer je sve zaraslo gustim šibljem. Vide se samo stubovi, dijelovi krovova iz kojih izlazi granje. Među nekoliko oronulih, nalazi se i jedan potpuno nova, tek obnovljena. Neko je možda i odlučio da se vrati, ali vjerovatno će to potrajati, jer sem u toj, u drugim kućama nije moguće živjeti… Selo djeluje sablasno, posebno u dijelu dana kada sunce polako zalazi… Ništa se ne čuje. Tu su samo porušene kuće kao spomenici na jedno, ne tako davno vrijeme, kada je u Jasenju cvetao život.
NEKAD I SAD
Jasenje je nekada bilo vrlo bogato selo i jedno od rijetkih u kojem su živjeli gotovo samo Romi. Ljudi u ovom selu su bili vrijedni poljoprivrednici. Mnogi su radili u termoelektrani u Ugljeviku. Imali su osnovnu školu, zgradu mjesne zajednice, dom kulture, prodavnicu… Sve ovo je uništio rat, a ljude protjerao iz njihovog Jasenja. Ono što se desilo početkom 1992. godine, vidi se i sada… Pustoš, razaranje i tuga.
Možda je i sam položaj Jasenja odredio sudbinu ovog sela. Linija razdvajanja i direktan sukob između VRS i ARBiH odvijao se upravo u Jasenju. Romi koji su pobjegli u posljednjem trenutku, uglavnom su se uputili u Njemačku, a oni koji su ostali, nisu imali izbora, nego da se priključe jednoj, ili drugoj vojsci.
Prema riječima Boška Nikolića sa kojim smo razgovarali prošle godine, veći dio Roma iz Jasenja se priključio Vojsci Republike Srpske, a dio Roma koji je živio bliže Teočaku se borio na strani Armije BiH.
–Njihov status poslije rata je bio neriješen, sva imovina im je devastirana, opljačkana i zapaljena. Romima koji su ostali u Teočaku, izgrađene su tzv. šarene kuće, dok su Romi koji su bili na strani VRS izbjegli u Bijeljinu i naselili napuštenu romsku imovinu u tom gradu. Kada su se bijeljinski Romi počeli vraćati iz Njemačke nakon rata, Romi iz Jasenja su ponovo ostali bez krova nad glavom. Godinama kasnije, uz strane donacije i Dekadu Roma, njihov stambeni status je u određenoj mjeri regulisan – rekao nam je tada Nikolić.
Ništa od onog što smo zatekli u selu Jasenje krajem septembra 2020. godne, 25 godina nakon završetka rata, ne ukazuje da će se život kakav je bio tamo do 1992. ikada više vratiti. Sve je prekinuto i zauvijek nestalo. Bogato selo u kojem se ljudi bave poljoprovredom, u kojem rade, školuju se, udaju, žene i rađaju nove generacije, ostaće samo sjećanje iz neke gotovo nadrealne priče.
Kada sam rekao da je ovo selo jedinstven spomenik, volio bih da ga svako ko priziva rat, posjeti barem jednom godišnje. Vjerujem da će tek tada shvatiti čitav besmisao rata koji se vodio u ovoj zemlji i koji je donio samo tugu, stradanje i patnju. Niko nije bio pošteđen. Niko pa ni Romi koji su čini se i dalje u ratu, ali ne onom oružanom, već sistemskom, kulturološkom, ekonomskom, socijalnom i kakvom god hoćete u kojem su im protivnici država i čitavo društvo.
(portal-udar.net)
