Simonida Selimović: Nije umetnička sloboda kada se ekranizuje kliše

I, baš zbog ovakvih stvari, Simonida kaže da kao glumica i aktivistica osjeća veliku odgovornost da utiče na to da se Romi ne prikazuju na način kako su se prikazivali u Kusturicinim filmovima

2753
Simonida Selimović, predstava Roma Armee (Foto: Ute Langkafel)

„Potrebno je da imamo naša pozorišta, operu. Treba raditi na tome da imamo muzeje u svakj zemlji. To je naš zajednički zadatak za budućnost. Nažalost, do toga još nismo stigli, jer ljudi i dalje nemaju šta da jedu, ali to nikako ne znači da ne treba raditi na tome.“

Ovo su riječi sa kojima je Simonida Selimović, glumica iz Srbije sa stalnom adresom u Beču, započela razgovor sa nama. Ona je vrlo upečatljiva, tako i nastupa, a kroz njenu glumu i angažman prožima se snažan aktivizam. Ona je glumica, producentica, Romkinja i junakinja koja se na sceni i van nje bori protiv klišea, stereoptipa i rasizma!

Kroz Udruženje Romskog pozoriša „Romano Svato“ (Romska riječ) koga zajedno sa sestrom pokreće 2010. godine, Simonida obrađuje teme anticiganizma, rasizma, seksizma. Nasuprot ovoj borbi sa odavno usvojenim predrasudama među mainstream stanovništvom, Simonida se gotovo istom snagom borbi i unutar svoje romske zajednice. Svojim feminističkim izražajem, ona pruža snažan otpor pojavama koje se u romskoj zajednici i dalje smatraju tradicijom, a prije svih rana udaja.

Zbog toga, u njenim predstavama žena je gotovo uvijek u centru pažnje. Žena je uzor, ali ona žena koje je snažna, neovisna i ona koja se bori.

POČETKA

Foto: Nihad Nino Pusija

Prije nego što je ušla u svijet pozorišta i filma, Simonida je odrastala u okruženju koje je za nju imalo drugačije planove. Odrastala je u radničkoj porodici, gledajući kako se njene rođake udaju veoma mlade. Oko nje nije bilo drugog uticaja, sem tradicionalnih shvatanja i prihvatanja takvog načina života.

Osećala sam neku potrebu da se suprotstavim tome, nisam bila zadovoljna. Bila sam jako tužna što se moje sestre mlade udaju… Ali, o tome nisu odlučivale one. Shvatila sam da svi pate, ali da niko nema neko rešenje… – govori Simonida.

Kao starija sestra u porodici, ona se odupire takvom načinu života. Već sa 17 godina otišla je od kuće i ponovo krenula putem za koga je ubrzo shvatila da nije dobar za nju.

„Imala sam dečka, brzo sam ostala trudna… I, ponovo sve ono čemu sam svedočila, desilo se i meni. Krenula sam istim putem, jer nisam ni znala za drugi. Samo su mi taj put pokazali. Negde u dubini duše sam ipak znala da ni to nije u redu i znala sam da moram da to promenim.“

Nakon što je rodila drugo dijete, Simonida je odlučila da se posveti nečemu što je sve vrijeme okružuje. Upisuje studije glume i kreće na put za koji je znala da je jedini pravi.

Jer, od prvog dodira sa filmom kada je sa svega 12 godina glumila u seriji Dunarea snimanoj u Austriji, ona je znala da je to prostor u kojem želi da živi i stvara.

U seriji je glumila zajedno sa sestrom Sandrom. Od prvog trenutka je znala da je to pravi svijet za nju, jer je u njemu bila slobodna.

Rekla sam sebi da je baš to nešto što bih mogla da radim, jer sam osetila slobodu u tome. Tu sam mogla da pokažem ko zaista jesam. Nisam morala da se stidim i nisam morala da krijem svoju boju kože.“

SNAŽNE LIČNE PRIČE I ODGOVORNOST

Tokom vremena, Simonida je gradila glumačku, producentsku i rediteljsku karijeru. Prolazila je kroz razne faze stvaranja pozorišne predstave i shvatila da publika gotovo uvijek dobro reaguje na snažne ljudske priče.

Mnogi komadi su igrani toliko puta i ona sada publici želi dati nešto novo. Kaže da publici treba ispričati neke naše (romske op.a.) priče. Sem nas samih, govori Simonida, neće ih niko drugi „staviti na binu“.

Mi ih moramo staviti na binu. Mi smo odgovorni za to i odgovorni smo i ako ih neko drugi stavi umesto nas, kao što je uvek do sada bilo. Pa znate i sami šta je uradio Emir Kusturica? Onako kako nas je prikazao kroz film, ljudi i danas misle da tako živimo – govori Simonida.

Nažalost, i sami Romi su učestvovali u stvaranju tog narativa, govri Simonida, koga se ni danas ne možemo osloboditi. Kupovale su se kasete, gledali filmovi i svi su smijali, doživljavajući film kao komediju.

„Sam Kustrurica nikada nije preuzeo odgovornost za tu štetu koju je naneo, jer zna da niko ne stoji iza Roma. Zna da smo nezaštićeni, politički neaktivni.“

I, baš zbog ovakvih stvari, Simonida kaže da kao glumica i aktivistica osjeća veliku odgovornost da utiče na to da se Romi ne prikazuju na način kako su se prikazivali u Kusturicinim filmovima.

Moramo razgovarati sa autorima, rediteljima i da se postavi pitanje koliko ima rasizma, stereotipa u filmovima? Ja sam imala puno konflikata sa raznim autorima i dosta uloga nisam prihvatila upravo zbog toga – objašnjava Simonida. Kao primjer, ona je navela film Gypsy Queen.

Foto: Nihad Nino Pusija

Simonida je bila na kastingu za ovaj film, ali je na tamo bila i kao glumica i kao aktivistica, jer je ušla u konflikt sa rediteljem Huseinom Tabakom, zbog sceniraia koji je bio poprilično rasistički nabijen.  Kasnije, scenario je ipak bio izmjenjen.

On je sve vreme govorio da je to umetnost i da je to umetnička sloboda. Ne, to nije umetnost kada ekranizuješ klišee i kada moj narod ponovo uprljaš – rekla je Simonida.

MOĆ KOJU MOŽEMO DATI SAMI SEBI

Od samog osnivanja Udruženja Romskog pozoriša „Romano Svato“, ideja je bila borba protiv klišea, ukorenjenih predrasuda i stereotipa. Kliše je kada Rom i Romkinja, igraju ulogu Roma i Romkinje, a rijetko, ili gotovo nikada ne dobiju priliku da odigraju neku „netipičnu“ ulogu.

Simonida je kao primjer uzela Majkla Kejna (Michael Caine) koji je priznao svoje sintsko porijeklo tek onda kada je postao dovoljno poznat i nakon puno odigranih uloga. Isto tako, ona podsjeća da je Caine muškarac svijetle puti i da zbog toga njegova karijera nikada nije bila dovedena u pitanje.

Ona sve ovo povezuje sa činjenicom koliku moć posjedujemo kao pojedinci, ili kao čitav narod? Koliku moć imamo, toliko se možemo i oduprijeti. Danas, kaže Simonida, stvari se mijenjaju. Polako, ali se ipak mijenjaju…

Simonida Selimović in
Roma Armee (Foto: Ute Langkafel)

Takvu moć možemo sami sebi dati time što nećemo dozvoliti da nas drugi gaze i da pokažemo ljudima da smo i mi samo ljudi. I zaista, to se malo po malo menja… Budimo se i preuzimamo odgovornost. Postoji jedna odlična pozorišna grupa iz Rumunije – Džuvlipe – koja radi odlične stvari. Počeli smo da gradimo nešto za generacije koje tek dolaze i koje će nastaviti da rade na onome što smo mi u ovoj generaciji započeli – poručuje Simonida.

U svemu ovome, Romi moraju pokazati veliko jedninstvo. Istorija nas uči da Romi nisu naučili da se bore, jer nemaju motiv da se bore.

„Nikada nismo vodili ratove, jer ni jedan nismo započeli. Mi ne idemo ni na demonstracije, a kamo li da se radikalizujemo i tražimo našu zemlju. Mi smo ipak narod mira. Naši frontovi trebaju biti na poljima umjetnosti i to treba biti naša budućnost.“

(portal-udar.net)