Skok od sedam milja preko predrasuda

623
Fantasy, foto: Pixabay
Fantasy, foto: Pixabay

Poznavala sam čovjeka koji je u muzičke vode krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih uplovio na dasci po kojoj je iscrtao klavijaturu. Roditelji nisu imali uslova, a vjerovatno ni sluha da mu kupe instrument. Uvijek je govorio kako je otac mogao prodati kravu i život mu učiniti barem malo lakšim.

Živjeli su na selu koje najčešće ne poznaje ustupke takve vrste. Krava se za snove ne prodaje. Uspio je vježbajući na školskim pa kasnije fakultetskim klavirima diplomirati na Akademiji muzičkih umjetnosti. Cijeli radni vijek proveo je kao srednjoškolski profesor muzike u provinciji. I naravno da u tome nema ništa loše, posebno ne zbog činjenice da je s takvom strasti prema umjetnosti sigurno inspirisao poneko dijete da odabere nešto od onoga što nije „siguran put za siguran posao“. Nikada nećemo znati da li je od njega možda mogao biti novi Pogorelić niti dokle bi stigao da iz najbližeg okruženja nije izostala elementarna podrška. To što je uspijevao vježbati kako kad i usput, mimo svoje daščane klavijature, zasluga je sigurno nekih porfesora_ica koji_e su razumjeli okolnosti u kojima stasava mladi muzičar.

U Napuljskoj tetralogiji, čuvenim romanima Elene Ferrante, koji su s razlogom proglašeni najvećom književnom sagom 21 stoljeća, glavna junakinja Elena se iz nesvakidašnjeg sivila napuljskog siromaštva i otužnosti života porodice porijekla uspjela spasiti zahvaljujući tome što je njena učiteljica insistirala na djevojčicinom obrazovanju.
Bez toga, Elenin život se sigurno ne bi previše razlikovao od života ljudi iz njenog kvartovskog okruženja koje je smješteno u ram od nasilja, razbojništava i oskudice.

„To sunce je jako i ja ću ga se zauvijek sjećati kao tiranina. U dosluhu je s nastavnikom fizičkog vaspitanja. Stojim u crvenom šorcu koji se ruga mojim krivim nogama“, početak je priče „Krugovi“ u knjizi „Mliječni zubi“ autorice Lane Bastašić. Nemalo je ljudi koji su se, čitajući odličnu Laninu knjigu, zadržali upravo na ovoj priči imavši potrebu kasnije podijeliti i ponešto od vlastitih iskustava. A priča se bavi nastavnikom fiskulture koji teroriše djecu, u ovom slučaju pripovjedačicu, odmažući joj svakom gestom i izgovorenom rečenicom, doprinoseći da se njena nelagoda iz minuta u minut tog otužnog časa samo množi.

Sumnjam da bi neko uz pomoć nastavnika_ce postao atletičar_ka sa vrhunskim rezultatima ako za to nema druge predispozicije, ali bez sumnje bi bilo neuporedivo manje ljudi sa nepravilnim držanjem tijela i nikakvim navikama prema tjelovježbi da nastava fizičke kulture u Jugoslaviji nije najčešće podrazumijevala teror onih koji su je predavali.

Sigurno bi se mogla napraviti studija slučaja na temu direktne veze između straha od kozlića i penjanja uz šipku i otkrivanja fitnesa u poznim godinama pod pritiskom marketinške industrije, straha od holesterola i instagram pravila života.

Mnogi od nas bi možda stali sa školovanjem da nakon obaveznog osnovnog nismo imali roditelje koji su insistirali na našem nastavku obrazovanja, uprkos tome što smo mi imali_e sijaset „boljih“ načina za organizaciju vlastitog vremena.

Disciplina nije dominantna osobina onih koji iz puberteta prelaze u adolescenciju, a neke ne krasi ni u kasnijim životnim fazama koje bi trebale podrazumijevati ozbiljnost. Odrasti u okruženju u kojem školovanje nije imperativ, u kojem te niko neće podsjećati na neurađenu zadaću i lekcije koje čekaju da se nauče, sigurno nije najveća garancija za uspjeh.

U ambijentu u kojem niko ne podsjeća na nezavršene školske obaveze i nenaučene lekcije odrasla je bosanskohercegovačka vizuelna umjetnica Selma Selman. U jednom od romskih bihaćkih naselja koje je mjesto Selminog odrastanja normalizirano je prekidanje školovanje djece uzrasta od 12-13 godina kako bi pomagali vlastitim roditeljima da prežive. Zato ljudski i umjetnički angažman Selme Selman podrazumijeva fokus na obrazovanje kao ključni preduslov za opstanak koji neće podrazumijevati puko preživljavanje.

Selma Selman često za sebe kaže da je umjetnica oduvijek i da ne može zamisliti vlastiti život odvojen od umjetnosti. Nakon Srednje umjetničke škole u Bihaću, Selma je Akademiju umjetnosti završila u Banja Luci, a potom master studije u Budimpešti i New Yorku gdje danas živi i radi.

Kao i u priči sa drvenim klavijaturama, i Selma bi sigurno našla put. Uspjela bi, uprkos  činjenici da je Romkinja, pa još žena, u svijetu umjetnosti koji je stoljećima svijet privilegovanih bijelih muškaraca, pa je najmanje po dva osnova mogla (i često sigurno jeste) biti žrtva diskriminacije. I možda njena današnja američka adresa nije stoprocentna garancija za sreću, ali sigurno s te pozicije može uraditi mnogo više i za sebe i za djecu iz zavičaja koju pomaže i kojima je dragocjena inspiracija.

Umjetnost Selme Selman postojala bi svakako, ali vjerujem da je barem malo to putovanje bilo olakšano zahvaljujući profesorima koje je imala na Akademiji umjetnosti u Banja Luci, poput profesora Vese Sovilja kog će nerijetko na otvaranju vlastitih izložbi ili drugim povodom i sama spomenuti ili Mladena Miljanovića kog sam imala priliku često slušati kako govori o Selmi dok je još bila studentica i njegovoj želji da Selma nastavi postdiplomske studije koji će podrazumijevati i odlazak van granica zemlje. Tako je i bilo.

Borbena i talentovana, Selma Selman bez nekih ljudi koji nisu posumnjali da ona može, možda danas ne bi bila u New Yorku. Sve i ako bi bila na putu do njega važno je što su upravo ti ljudi u njenom putu i ličnom traganju bili potvrda da život Roma i Romkinja ne mora nužno biti obilježen predrasudama i sumnjom u to da nešto mogu, jer su odrasli tako da ne moraju…

Jednog dana Selma Selman zauzimaće ozbiljne stranice u istoriji svjetske umjetnosti. I za njih će se izboriti zahvaljujući umjetničkim rezultatima, a ne rezultatima romske umjetnice. Podatak o tome da je Romkinja stajaće tamo gdje inače stoje nacionalne odrednice i drugima, u svijetu obilježenom nacionalnim razlikama.

Da, Selma će uspjeti uprkos svemu i uprkos svakoj predrasudi koju je morala preskočiti skokom od sedam milja. I svaki taj skok biće barem mrvicu lakše učiniti zbog toga što su na tom putu postojali poneki ljudi kojima utisak o Selmi Selman i umjetnosti koju stvara nije definisalo njeno porijeklo i okruženje iz kojeg potiče.