Slađana Cvjetković, psihoterapeutica: Pomjeranje sata i psihički i fizički utiče na ljude. Za naše podneblje prirodnije je tzv. zimsko vrijeme

Istraživanja pokazuju da većina ljudi teže podnosi promjenu sata na ljetnje računanje vremena, da je stresnija za organizam, zbog oduzimanja jednog sata sna, koji se teže nadoknađuje, i da nakon ove promjene raste broj infarkta, broj nesreća na radu, u saobraćaju. A da porasta ovih problema nakon zimske promjene sata skoro da nema.

2031
Slađana Cvjetković (Foto: Privatna arhiva)

Studije koje istražuju psihološke probleme građana Bosne i Hercegovine pokazuju brojne psihotraumatske probleme, izraženijie nego u ostatku Evrope, koja ima sličan i kulturološki i klimatski ambijent kao naša zemlja. Lošem stanju uma ovdašnjih građana svakodnevno doprinosi teška situacija u državi – i ekonomski i politički i etnički, ratne traume i njihova konstantnost, manipulativni političari, a na sve to i besperspektivnost koja je rezultat ovih društveno-političkih tegoba.

I onda, dodatno na tu konstantu, psihički nas opterećuju i “vrijednosti” pomjeranje sata, što je učinjeno iz kapitalističkih pobuda jačanja ljudske produktivnosti. Nije ova odluka samo produkt Evropske unije star skoro trećinu vijeka. Pomjeranje sata se koristilo još u Austrougarskoj carevini i staroj Njemačkoj.

No, brojni pokazatelji negativnih, prije svega psihičkih stresova, konačno su otvorili procedure promjena. Ova praksa će iduće godine gotovo sigurno biti ukinuta, mada još nije ujedanačeno da li od tzv. zimskog ili ljetnog vremena. O ovome, ali i brojnim drugim elementima koji utiču na psihičku stabilnost ljudi u BiH, razgovarali smo Slađanom Cvjetković zaposlenom u Fondu za dječiju zaštitu RS i analitičarkom i psihoterapeuticom koja ima vlastito savjetovalište u Bijeljini.

Kada je krajem ljeta Evropska komisija izvijestila da ce biti ukinuto pomjerenaje vremena, mnogi su pomislili da je to gotova stvar. Međutim, tek je otpočeo proceduralni postupak, i procjena je da ćemo, čak i na proljeće, ponovo pomjerati kazaljke. Mnogo se govori o tome, a to je i razlog ukidanja ove odluke, da pomjeranje vremena/sata  utiče na psihu čovjeka. Možete li nam reći kakve su najčešće posljedice na psihičke i fizičke aktivnosti ljudi? 

Čovjek je biće rutine, biće navika, dio je prirode. Ima svoje ciklične životne ritmove. Ove ciklične promjene u našem fizičkom, psihičkom i mentalnom funkcionisanju koje se ponavljaju nakon 24h se nazivaju cirkadijalni ritmovi. Vezani su za pojavu i smjenu dnevne svjetlosti, a odnose na  ritam budnosti i spavanja, na lučenje hormona, zatim na tjelesnu temperaturu i druge važne tjelesne funkcije. Njima upravlja naš ‘’unutrašnji sat’’ koji je smješten u dijelu mozga koji se naziva hipotalamus. Ovim satom se naš organizam rukovodi u pripremama za dnevne aktivnosti i noćno mirovanje. Pomjeranjem sata dolazi do narušavanja ritma u našem unutrašnjem satu što remeti prilagođavanje naših fizičkih parametara potrebama dnevnih aktivnosti, odnosno pred noćno mirovanje. Kao posljedica ovog mogu se javiti problemi sa spavanjem –  nesanica, zatim pospanost, usporenost, neka vrsta dezorjentacije, razdražljivost, slabija koncentacija… S obzirom da je navedeno stres za organizam, značajnije je lučenje hormona kortizola. A tada smo manje tolerantni na frustraciju – nezadovoljenje potreba, skloniji impulsivnijim reakcijama, greškama, raspravama, manje efikasni u poslovima koje obavljamo, a samim tim i nezadovoljniji. Srećom adaptacija na ove promjene traje prosječno oko 48 sati, najduže 7 dana. Osjetljiviji na ovu promjenu su hronični bolesnici, posebno kardiovaskularni, psihijatrijski, astma i sl.

Ako će kazaljke ostati u stanju mirovanja, da li je bolje da to bude sada, ili nakon novog pomjeranja na proljeće? Sta je čovjeku prirodnije, tzv. ljetno ili zimsko vrijeme? 

Na našem podneblju zimsko računanje vremena odgovara realnom vremenu, što znači da kada je 12 sati tada je sunce zaista u zenitu. U ljetnjem je u 13 časova. Istraživanja pokazuju da većina ljudi teže podnosi promjenu sata na ljetnje računanje vremena, da je stresnija za organizam, zbog oduzimanja jednog sata sna, koji se teže nadoknađuje, i da nakon ove promjene raste broj infarkta, broj nesreća na radu, u saobraćaju. A da porasta ovih problema nakon zimske promjene sata skoro da nema.

Sa druge strane, zimskim računanjem vremena ‘’skraćuje se dan’’ manje je svjetlosti, ranije se luči melatonin (hormon zadužen za ‘”uspavljivanje”), niži je nivo serotonina te smo tada tromiji, manje se krećemo, skloniji smo prejedanju. Međutim, u ljetnjim danima dovoljno je svjetlosti I bez tog ‘’dodatnog’’ sata, S obzirom na rezultate istraživanja koja pokazuju da je prelazak na zimsko računanje vremena manji stres za organizam, da ono odgovara tzv.realnom vremenu, na ovim prostorima, mišljenja sam da je za naše podneblje bolje se držati ‘’zimskog vremena’’.

No, osim ovih vremenski pretumbacija sto utiču na ljude, da li nam možete reći kao psihoterapeut, šta je to što remeti duhovni habitus ljudi u BiH. Uopšteno, na sta se ljudi najvise žale?

Ljudi se najčešće žale na nezadovoljstvo u različitim sferama života, na doživljaj bezizlaznosti iz situacija u kojima su, na,osjećaj zaglavljenosti u životu, na nerazumijevanje okoline, nemogućnost ili gubljenje sposobnosti za povezivanje sa drugima, na nedostatak samopouzdanja, gubljenje sposobnosti za radost, na osjećaj uznemirenosti, neadekvatnosti, neuklopljenosti, otuđenosti, neusklađenosti sa aktuelnim moralnim normama, bezvoljnosti, bespomoćnosti, apatije, na problem u partnerskim odnosima ili u pronalaženju partnera… Okupirani su brigama, strahom za svoje najmilije, za sebe, okruženje, za budućnost, Žale se na tjelesne tegobe – doživljaje gušenja, lupanja srca, problem sa disanjem, znojenja ruku, trnce u tijelu, ‘’knedle u grlu’’, ‘’kamena na gudima’’, ‘’grča, žarenja u stomaku’’, stalnu napetost, glavobolje, malaksalost, nesanicu, tromost.  A koje nakon niza ljekarskih pregleda nemaju uporište u organskim smetnjama odnosno fizički su zdravi.  A ako bi govorili jezikom struke to su najčešće anksiozne i depresivne smetnje.

Balkan je imao najmanje tri rata više od ostatka zapadne Evrope. Da li to ostavlja psihičke posljedice. Rat, politička nestabilnost, loša ekonomska situacija? 

Naravno, mada se mi nekada hvalimo kako smo snažni, snalažljivi i da nam niko ništa ne može. Ratovi donose traumatska iskustva koja se bez adekvatne podrške, obrade i liječenja prenose na iduće generacije koje nikada nisu doživjele rat i tako utiču na cijelo društvo. Tegobe koje sam ranije navela mogu biti posljedice neobrađenih traumatskih iskustava pojedinaca koji su bili sudionici tih događaja ali i pojedinaca koji su odrastali u porodicama i okruženju u kojima su njeni članovi bili traumatizirani. Razlog ovome je da je okruženje bilo okupirano svojim problemima, neosjetljivo na potrebe drugih i da samim tim nije moglo da adekvatno zadovolji razvojne potrebe, posebno emocionalne potrebe djeteta. Npr. alkoholizam, nasilje u porodici, razvodi kao posljedica ove zavisnosti rastu u postkonfliktnim društvima, jer bijeg u alkohol je jedan od maloadaptivnih pokušaja pojedinca da prevaziđe tegobe koje doživljava i intenzivna, neprijatna osjećanja koja ih prate, a takvo okruženje, najblaže rečeno,nije blagodetno okruženje za optimalan razvoj djeteta.

Zatim politička nestabilnost, loša ekonomska situacija svakako nisu okolnosti koje daju predvidljivost nadolazećih događaja odnosno dodatno podrivaju već narušeno osjećanje sigurnosti koje je pojedincima izašlim iz rata neophodno jačati. Navedeno produbljuje i pojaćava već postojeće tegobe, ali i provocira nove na već izraženu osjetljivost ličnosti pojedinca.

Sve se više vode rasprave oko toga koliiko opsjednutost mobitelima – društvene mreže, non stop dostupne informacije i dezinformacie, razne vrste poruka, igrice… utiču na ljude. Posebno na djecu. Da li digitalna tehnologija ima veće životne prednosti ili mane? 

Digitalna tehnologija je razvijena da bi olakšala život ljudima. Međutim, ako se pretjerano koristi tako da okupira i ostale sfere života – porodica, prijateljstva licem u lice, odnosno narušava socijalni život, onda digitalna tehnologija postaje breme. Danas je informacija moć, važno je biti ‘’u toku, trendu’’, u kontaktu, a to mobiteli, odnosno smartfoni omogućavaju. Ima se iluzija stalne dostupnosti, u psihološkom prostoru, ljudi koji su teritorijalno udaljeni. Jedan poziv, chat briše tu udaljenost. Takođe, omogućava se doživljaj stalne socijalne povezanosti sa drugima, a čovjek je biće odnosa povezanosti. U odnosu sa drugima se rađa i ne može da preživi bez drugih, ima potrebu za kontaktom, povezanošću sa drugima. I zato je smartfon važan jer on povezuje, a omogućava i socijalno inhibiranijim pojedincima da se angažuju u kontaktima u mjeri koja njima odgovara bez izloženosti drugima koje kontakt uživo zahtjeva.

Danas govorimo o novoj vrsti socijalne ankioznosti koja se odnosi na strah da ćemo biti isključeni iz aktuelnih tokova, da ćemo biti bez informacija i da samim tim nedostatkom nećemo biti dio grupe kojoj težimo da pripadamo, da ćemo biti izopšteni. Ovo je posebno izraženo kod mladih. I zato ako zaboravimo smartfon, imamo doživljaj da nešto propuštamo, da smo ‘’van svijeta’’ što može da provocira tjelesne simptome uznemirenosti koji mogu u ekstremnim slučajevima ići do nivoa paničnih napada (lupanje srca, hiperventilacija, gušenje itd.). Strah da će se izgubiti telefon, da će se ostati bez signala, da će se isprazniti baterija uz tjelesne simptome koje prate ovaj strah naziva se nomofobija, odnosno predstavlja pretjeranu zavisnost od mobilnih telefona. I da rezimiram navedeno, u umjerenosti, ograničavanju upotrebe je ključ odgovara da li digitalne tehnologije imaju više mana ili prednosti.

Mislim da značajan dio naših čitalaca ne zna razliku izmedju psihoterapeuta i psihijatra. O cemu je razlika?

Psihijatar je ljekar, znači završava medicinski fakultet, a zatim ide na dodatnu specijalizaciju iz psihijatrije. Bavi se duševnim bolestima (težim poremećajima), njihovom dijagnostikom i liječenjem. Propisuje medikamentoznu terapiju, narodski rečeno –lijekove, a bavi se i psihoterapijom. Radi u zdravstvenim ustanovama i specijalističkim zdravstvenim ordinacijama.

Psihoterapeuti mogu biti prvenstveno psiholozi I psihijatri, a na našem podneblju, pedagozi, socijalni radnici i drugi stručnjaci iz humanističkih nauka koji su pored bazičnih studija završili dodatne specijalističke edukacije iz psihoterapije. Psihoterapija je vrsta psihološkog tretmana, specifična vještina, ‘’zanat’’, čiji je osnovni cilj pružanje psihološke pomoći osobama koje imaju neke psihičke smetnje, koje prolaze kroz životne krize, imaju različite vrste emocionalnih problema, problema u komunikaciji ili samo žele da unaprijede svoje mentalno zdravlje, saznaju nešto više o sebi, pospješe lični rast i razvoj, usvoje nove vještine, promijene maloadaptivne obrasce ponašanja, da poboljšaju kvalitet svog života i povećaju nivo zadovoljstva u njemu.

Nije cilj psihoterapije mijenjanje čovjeka u njegovom totalitetu što je jedna od najčešćih zabluda u vezi nje, nego da poveća nivo njegovog razumijevanje sebe, tegoba koje osjeća, uslove i uzroke njihovog nastanka i da napravi izmjene, u osnovama svog doživljaja stvarnosti koje ćemu omogućiti da prevaziđe tegobe koje osjeća. Ako su psihičke smetnje značajno izražene, tada se u tretmanu kombinuju farmakoterapija (lijekovi) I psihoterapija, što znači da jedna drugu ne isključuju nego se podržavaju.

(portal-udar.net)