Romski
Kraj 2019. godine u regiji je obilježila potraga za djevojčicom Monikom K. koju je oteo osuđeni pedofil Ninoslav Jovanović poznat po nadimku ’’Malčanski berberin’’. Nadimak je dobio od medija koji su izvještavali o njegovim prethodnim (ne)djelima. I javnost je sa zebnjom pratila, čitala medijske tekstove koji su uglavnom bili tabloidnog karaktera, obojeni senzancionalizmom, u kojima nisu poštovane ni najosnovnije preporuke o novinskom izvještavanju kada su akteri maloljetna lica. Svakodnevno smo informisani o emocionalnim stanjima članova porodice maloljetnice, o njenim navikama, ali i o karakteristikama djela koje je izvršio njen otmičar. Podizala se tenzija, a ’’strašno, strašno’’ je postao omiljeni način izvještavanja sa terena. Drama, zabrinutost, način, opseg potrage su teme o kojima smo informisani iz sata u sat pa i kraće. Javnost je bila zabrinuta, a saosjećanje, riječi podrške porodici, vjera u pronalaženje djevojčice su okupirali prosječnog čitaoca sa ovih balkanskih prostora. Ujedinili su se svi u željama da se djevojčica pronađe i vrati u okrilje porodice. Reakcija javnosti, prosječnog čovjeka je bila normalna, očekivana, jer uznemiri nestanak dvanaestogodišnjeg djeteta, a pogotovo ako se njegov nestanak poveže sa osuđenikom, pobuđuje šok, saosjećanje, a samim tim i veliko interesovanje.
A sada se vratimo par koraka unazad, u dane kada je tek objavljeno da je djevojčica nestala, dok se nije povezivao njen nestanak sa otmicom. Da li je kod svih zabrinutost bila emocionalna reakcija na nestanak dvanaestogodišnjeg djeteta? Nije, na žalost nije jer je dio javnosti, što se moglo vidjeti u komentarima na vijest, smatrao da su to ’’romska posla’’ i da je djevojčica pobjegla od kuće da bi se udala. Da, ’’značajna’’ informacija je bila za njih da je djevojčica romske nacionalnosti, a to što su roditelji navodili da je odgovorno dijete, redovno u školovanju, dobar učenik, da se druži sa svojim vršnjacima, da nejavljanje ne liči na nju, što je potvrđivano iz škole i od vršnjaka, za ova lica nisu bili dovoljni argumenti da nestanak djevojčice nije ’’nešto normalno’’ s obzirom na populaciju iz koje potiče.
U stvari reakcija ovih lica su bile tipične reakcije nastale na osnovu stereotipa i predrasuda o Romima. A oni su zasnovani na pojednostavljenom pogledu na čovjeka, određivanju i vrednovanju njegovih ponašanja na osnovu jedne, opšte karakteristike kao što je npr. pripadnost određenoj nacionalnoj zajednici.
Djevojčica se nije posmatrala kao dijete od 12 godina, na pragu adolescencije psihofizički nezrelo i nespremno na brak, već kao Romkinja za koju je ’’očekivano’’ da u tim godinama bude spremna na brak, da pobjegne da se uda jer to je ’’za njih normalno’’. I ovim licima nije problematično da dijete od 12 godina stupi u brak jer valjda ’’kod njih (Roma) psihofizička spremnost i zrelost nastupa ranije’’. Biološke i psihološke činjenice su nadvladane sociokulturološkim kontekstom, po logici ovih lica. Na žalost slične stavove kao olakšavajuće činjenice mogli smo primijetiti i kod pravosudnih organa Srbije odnosno odluke Apelacionog suda u Beogradu u slučaju trinaestogodišnjakinje koju je obljubio dvadesetodvogodišnjak, takođe Rom. Imenovani je oslobođen jer ’’nije znao da je opisano ponašanje zabranjeno pa se kulturološki ponašao kao i većina iz njihove zajednice.’’ Znači, po ovoj logici, opravdano je stupiti u seksualne odnose sa mlađom maloljetnicom ako je Romkinja jer to je ’’očekivano kulturološko ponašanje’’, a da li je maloljetnica spremna na ovo i koliko može samostalno da odlučuje po pitanju stvari koje se tiču njenog tijela i života ovdje izgleda nije bilo upitno. Kultura je to, ona tako nalaže, dovoljno opravdanje za pojedince, zar ne?! Ako ovakav stav imaju pojedini pripadnici pravosudnih organa šta onda očekivati od običnog puka.
Ako socio-kulturološki kontekst određuje ponašanje pojedinca i ako je ono samim tim prihvatljivo i nepodložno promjeni i krivičnoj sankciji, kako je onda moguće da su u većini nacionalnih zajednica na ovim prostorima maloljetnički brakovi i seksualni odnosi sa maloljetnicima neprihvatljivi, kada su do prije 70-ak godina godina bili uobičajeni pogotovo u ruralnim sredinama. Zar to nije tada bio uobičajeni sociokulturološki kontekst. Sjećam se priče moje bake da su nju sa 18-godina neudatu već posmatrali kao ’’staru djevojku’’. Uobičajeno je bilo da su te mlade, maloljetne. A sada, kakva je sada praksa? Kako je i kada je došlo do promjene stava u ovim zajednicama? Kako je moguće da se maloljetnički brak pripadnika nekih drugih nacionalnosti smatra problematičnim i osuđuje se, dok se kod Roma ovo najčešće ne smatra problematičnim. Zar nije dijete – dijete, maloljetnik – maloljetnik? Da li to postoji neki poseban gen koji Rome čini zrelijim, spremnijim za brak, seksualni odnos? Ne, nema gena. Kažu „kultura“, što i nije neki argument. To što neki kulturološki obrazac smatra nešto normalnim, ne znači da je normalno biološki i psihološki. To medicina, psihologija svakodnevno pokazuju. Podsjetimo se da su Romi populacija sa najkraćim životnim vijekom što je svakako povezano sa životnim stilom, zdravstvenom navikama i ne praćenjem bioloških datosti. Rani seksualni odnosi, rane trudnoće narušavaju zdravlje maloljetnica, ugrožavaju bebu, povećavaju vjerovatnoću za zdravstvene rizike u kasnijoj životnoj dobi. I da li se vrijedi držati njih ako se njima ugrožava zdravlje i život pripadnika zajednice?
Kulturološki obrasci su podložni promjeni, istorija je to nedvojbeno pokazala i većina promjena koje su se dešavale bile su u korist njenih pripadanika. Neka ponašanja su možda imala svoja opravdanja u prošlosti, međutim okolnosti su se promijenile, a tvrdo držanje do tradicije dovodi do urušavanja kvaliteta života i nepovezanosti sa zajednicom njenih članova u širem društvenom kontekstu.
Nestanak dvanaestogodišnjeg djeteta razlog za zabrinutost, svih nas i u tom pitanju nije važno nacionalno porijeklo djeteta. Tek kada počnu tako razmišljati svi pripadnici jedne zajednice bez obzira na nacionalnost, učinili smo značajan korak u prevenciji maloljetničkih brakova. A promjena počinje od pojedinca… I zato zapitajte se šta ste pomislili kada ste čuli da je dvanaestogodišnja Romkinja Monika K. nestala, kada se nije iz škole vratila kući. Tako ćete najbolje provjeriti koliko ste skloni stereotpima i da li ste istinski društveno-odgovorna osoba.
