SOCIJALNA (NE)PRAVDA: Da li svi imaju jednak pristup zaštiti u BiH?

Romi i Romkinje se kao najveća i najugroženija nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini, decenijama suočavaju sa socijalnom isključenošću, diskriminacijom i nejednakim pristupom zapošljavanju, obrazovanju, stanovanju i zdravstvu. U ovom moru nejednakosti, Romkinje se dodatno suočavaju sa teretom rasizma i rodne diskriminacije koja ih potiskuje na marginu društva.

Nizak nivo obrazovanja, visoka stopa neredovnog pohađanja i prekida školovanja, visoke stope nezaposlenosti i slabe mogućnosti zapošljavanja oduzimaju romskim ženama i djevojkama realne mogućnosti za integraciju i puno učešće u društvu. Tradicionalne porodične uloge u kojima se nalaze mnoge Romkinje, stvaraju dodatne mehanizme isključenja. Zbog svih navedenih faktora ranjivosti, Romkinje su često žrtve nasilja, dok se rani i dječji brakovi i dalje pojavljuju u romskim zajednicama.

Pored brojnih međunarodnih akata i propisa BiH, postoji i veliki broj zakona na entitetskom i kantonalnom nivou koji  uređuju pravo na socijalnu zaštitu svim građanima naše države.

Ministarstvo civilnih poslova BiH je nadležno za obavljanje poslova i izvršavanje zadataka koji su u nadležnosti Bosne i Hercegovine i koji se odnose na utvrđivanje osnovnih principa koordiniranja aktivnosti, usklađivanja planova entitetskih tijela vlasti i definisanje strategije na međunarodnom planu u područjima  zdravstva i socijalne zaštite.

Dok stvarnu nadležnost u provođenju Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom Federacije BiH, Zakon o socijalnoj zaštiti RS-e i Zakon o socijalnoj zaštiti Brčko Distrikta BiH,  imaju ustanove Centra za socijalni rad.

Centri za socijalni rad imaju ključnu ulogu u pružanju socijalne zaštite svim ugroženim kategorijama društva ugroženim Romkinjama. Pored toga, centri za socijalni rad su jedna od prvih adresa za prijavu nasilja u porodici i borbi protiv prosjačenja. Prema podacima dobivenim od centara za socijalni rad,  Romkinje se toj instituciji obraćaju za pomoć u preko 90%.

U proteklom periodu provedena su brojna istraživanja i analize koje su po ko zna koji put potvrdile težak položaj romske populacije, a posebno Romkinja. Prema istraživanju koje je provela Misija OSCE-a u BIH, 70% ispitanih Romkinja se obraćalo više od 5 puta u periodu od tri godine sa zahtjevima za ostvarivanje socijalne pomoći. Romkinje najčešće ostvaruju u centru za socijalni rad: novčanu pomoć i druga materijalna pomoć, jednokratna novčana pomoć, zdravstveno osiguranje, prava iz dječje zaštite i usluge socijalnog i drugog stručnog rada.

Profili Romkinja koje se obraćaju za pomoć centrima za socijalni rad ukazuje na to da se najčešće radi o nezaposlenim Romkinjama, ženama sa većim  brojem djece, bez obrazovanja, samohranim i maloljetnim majkama.

Međutim, ostvarivanje prava iz oblasti socijalne zaštite kada je u pitanju romska populacija variraju od općine do općine. U razgovoru sa Romkinjama, saznali smo da u pojedinim općinama nema većih problema  u ostvarivanju prava iz socijalne zaštite kao što su jednokratna novčana pomoć, dječji doplatak i slično. Međutim ima i onih ustanova centra za socijalni rad koji većem broju Roma i Romkinja  ne izlaze u susret kada im se obraćaju za pomoć.

PRIMJER LOŠE PRAKSE

Više neprijatnih situacija, opisali su nam Romi i Romkinje iz Bugojna, gdje su se uposlenici jako drsko odnosili prema njima, da nisu bili spremni saslušati koje probleme i zahtjeve imaju prema javnoj ustanovi.

„Imao sam situaciju sa ocem koji je srčani bolesnik, trebala mu je pomoć za lijekove i obratili smo centru za socijalni rad u Bugojnu. Socijalni radnik koji nas je primio je rekao da će uradit što je u njegovoj moći. Sutradan smo nazvali da vidimo da li će se odobriti novac za nabavku lijekova tada su nam rekli da direktor ne da jer je radno sposoban. U tom trenutku moj otac nije radio već tri mjeseca zbog bolesti i primanja koja imamo nisu bila dovoljna za osnovnu hranu a kamoli za lijekove. Kasnije je moja majka ponovo pokušala da traži jednokratnu novčanu pomoć a dobila je pravo na javnu kuhinju“, rekao je Dž. Z. čiji je identitet poznat redakciji.

Drugi primjer se odnosi na ostvarivanje prava dječjeg doplatka. Naša sagovornica N.B. koja je nezaposlena samohrana majka je opisala krajnje neprofesionalno ponašanje jednog uposlenika Centra za socijalni rad kada se obratila sa zahtjevom da ostvari pravo na dječji doplatak.

„Kada sam predala zahtjev za dječji doplatak socijalni radnik mi je rekao što sam rađala dijete ako ga ne mogu izdržavati i da trebam staviti spiralu. To je bilo 2016.godine od tada sam se više puta obraćala za pomoć i samo jednom sam dobila pomoć da kupim sirup za dijete“.

Drugi primjer se odnosi na više općina gdje postoje aktivna romska udruženja. Romi i Romkinje kada se obrate uposlenicima centara za socijalni rad budu odbijeni sa objašnjenjem da imaju romsku organizaciju i da od organizacije traže pomoć. Treba napomenuti da su to uvijek pojedini uposlenici u centrima za socijalni rad koji romska udruženja percipiraju kao državne institucije sa budžetima dovoljno velikim da zadovolje potrebe zajednice što je daleko od stvarnosti.

Romska udruženja rade na direktnom pružanju usluga korisnicima u vidu pisanja zahtjeva i dopisa, savjetovanja, edukacija i slično. Oblasti koje pokrivaju u svom radu su najčešće obrazovanje, zdravstvena zaštita, zapošljavanje, socijalna zaštita i stanovanje. Osim ovih glavnih aktivnosti  veoma često pružaju podršku pri naknadnom upisu u matične knjige rođenih (MKR), prevencija rodno zasnovanog nasilja i diskriminacije i sprečavanje nasilja.

Problemi sa kojima se susreću udruženja u svom radu su prvenstveno nedostatak finansijskih sredstava, veliki broj zahtjeva za pomoć, mali broj uposlenih u udruženju i neadekvatna saradnja sa institucijama.

Rad i održivost udruženja, kao i saradnja sa institucijama vlasti neophodni su radi sveobuhvatnijeg pružanja usluga korisnicima i rješavanju gorućih problema u romskoj zajednici. Na lokalnom nivou, romska udruženja sarađuju najčešće se općinom, obrazovnim institucijama, centrom za socijalni rad i policijom.

U razgovoru sa predstavnicima romskih udruženja smo dobili informaciju da institucije često odbijaju pružiti pomoć velikom broju Roma i Romkinja i upućuju ih prema romskim udruženjima kada imaju određene probleme i kada im je potrebna pomoć u rješavanju problema. Institucije koje najčešće upućuju Romkinje na adresu romskog udruženja kada im ne mogu pružiti pomoć su: centar za socijalni rad, općina, dom zdravlja, obrazovne institucije ali i policija. Razlozi za upućivanje Romkinja na adresu romskog udruženja su sljedeći: nemaju potrebnu dokumentaciju, ima previše zahtjeva za pomoć ili nisu prijavljene na području općine gdje traže pomoć.

Osim toga, rečeno je da je pružanje pomoći Romima odbijeno, jer su nepismeni, da uposlenici institucija nemaju vremena ili nisu senzibilizirani za rad sa manjinama i nisu željeli pomoći.

„Korisnici uglavnom dolaze nama u udruženje, jer nisu shvaćeni ozbiljno od strane institucija i institucije prebacuju teret rada sa strankama na nevladine organizacije“, rekao je predstavnik jednog romskog udruženja iz Tuzlanskog kantona.

DRUGA STRANA PRIČE

Sa druge strane, treba imati razumijevanja i za ustanove Centra za socijalni rad koji se svakodnevno susreću sa velikim brojem zahtjeva za pomoć.

Postoje brojna istraživanja i izvještaji koji su rađeni o položaju Centara za socijalni rad. Jedan takav izvještaj je Specijalni izvještaj o stanju i problemima s kojim se susreću centri/službe za socijalni rad u BiH koji je radila Institucija Ombudsmana za ljudska prava u BiH.

Prema ovom izvještaju se vidi da se centri za socijalni rad susreću sa brojnim poteškoćama u radu kao što su nedostatak uposlenih stručnjaka iz oblasti socijalnog rada,  nedostatak finansijskih sredstava i preobimna administracija.

Zbog preopterećenosti službenici nisu u stanju pružiti kvalitetnu uslugu svojim korisnicima koja uključuje dodatno pojašnjenje gdje pribaviti određenu dokumentaciju kako bi ostvarili određeno pravo iz socijalne zaštite.

Na kraju postavlja se veliko ALI? Kako se uposlenici odnose prema pripadnicima drugih naroda koji su u stanju socijalne pomoći? Kome i gdje upućuju ta lica kada im nisu u stanju pružiti traženu pomoć. Da li postoje dvostruki standardi za rad sa romskom populacijom i ostalim građanima.

Zbog pojedinih uposlenika javnih ustanova stiče se utisak da postoje drugačija pravila za rad sa Romima i Romkinjama i da im se zbog višegodišnjeg siromaštva pojedini uposlenici mogu obraćati sa komentarima kakve socijalni radnici ne bi trebali imati. Ostaje pitanje, da li će se ovakva praksa promjeniti i šta je potrebno da do promjene dođe.