Sofiya Zahova: Kultura je važan činilac opstanka i razvoja romske zajednice

1236
Sofiya Zahova, bugarska znanstvenica, istraživačica romske kulture i identiteta

Sofiya Zahova bugarska je znanstvenica koja se dugi niz godina sustavno bavi istraživanjima romske kulture i identiteta. U tim istraživanjima posebno je bila usmjerena na područje jugoistočne Europe te je obrađivala niz zanimljivih tema iz socijalne, kulturne i literarne povijesti romske nacionalne zajednice  u Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji i Hrvatskoj… Trenutno radi na Sveučilištu na Islandu gdje također i dalje istražuje problematiku Roma. Nedavno je boravila u Hrvatskoj koju posebno iz niza razloga ističe kao primjer dobre prakse kada je u pitanju romski identitet i kultura upućujući npr. na inicijativu o Svjetskom danu romskog jezika koji je potekao upravo iz Hrvatske odnosno od Saveza Roma „Kali Sara„ ali i osnivanje memorijalnog centra Uštica o stradanju Roma u NDH za vrijeme II svjetskog rata za kojega ističe da osim spomeničko komemorativne funkcije ima niz vrijednih sadržaja socijalne, povijesne i kulturološke dimenzije življenja Roma na ovim područjima. Nedavno je boravila u Hrvatskoj gdje je pozvana da se uključi u realizaciju vrijednog  projekta koji provodi Savez Roma „Kali Sara„ „Obrazovane romkinje, osnažene romske zajednice„.

To je bila i prilika da sa profesoricom Zahovom popričamo o njenom radu ali i uopće o problemima romske kulture i identiteta te njihovom značaju za daljnju afirmaciju i osnaživanje romske zajednice.

Sustavno se bavite istraživanjima kulture i identiteta romske zajednice, posebno na području Balkana. Što s obzirom na tešku socijalnu situaciju romske zajednice znače kultura i identitet? Koliko su i kako oni prisutni u njihovim životima, koliko doprinose opstanku ali i razvoju romskih zajednica?

Nekoliko stvari moramo imati na umu kada govorimo o romskoj kulturi. Prije svega, potrebno je pojasniti da se socijalna situacija u kojoj žive pojedine obitelji ili dio romske zajednice ne smije pripisivati niti miješati s kulturom zajednice. Teška socijalna situacija u kojoj živi pojedinac ili obitelj mora se shvatiti upravo onakvom kakva jest, naime kao socijalno pitanje koje socijalni sistem treba riješiti kao što bi to trebalo uradilo za sve pojedince, skupine ili zajednice u takvoj situaciji bez obzira na njihovo etničko odnosno nacionalno određenje ili pripadnosti. A to nema nikakve veze s kulturom ili identitetom cijele zajednice, pa se stoga socijalna pitanja ne smiju pripisivati cijeloj zajednici niti ih se tretirati kao dio ili rezultat kulture te zajednice. Naravno, kada govorimo o romskim zajednicama, znamo da su ljudi romskog porijekla povijesno često bili tretirani na “poseban” način, a “Cigani” su u povijesti bili predmet politika koje su ih tretirale kao “socijalnu” kategoriju građana što je dodatno vodilo pogoršanju njihovog društvenog položaja, na primjer ne dopuštajući naseljavanje Roma na određenim područjima u različitim periodima te uništenju Roma tijekom Drugog svjetskog rata (od strane nacističkih vlasti i putem koncentracijskih logora, što je bio slučaj i s ustaškim režimom u tzv. NDH). Umjesto da se pitamo jesu li kultura i identitet važni za Rome, trebali bismo cijeniti da unatoč teškoj socijalnoj situaciji s kojom se neki Romi danas suočavaju i s kojima su se suočavali u prošlosti, još uvijek postoji tako bogata kultura i snažan romski identitet, tj. osjećaj pripadnosti romskoj zajednici.

Druga važna stvar sa tačke gledišta romskog identiteta je činjenica da Romi, kao ni svaka druga zajednica i narod, nisu homogena skupina, već se sastoje od mnogo različitih grupe koje imaju određene oznake identiteta (tj. značajke koje smatraju važnima za svoje razlikovanje od ostalih romskih grupa/skupina). Dakle, različite romske grupe/skupine mogu imati različitu vjeru (na primjer u Hrvatskoj postoje Romi katolici i Romi muslimani), različit jezik koji se govori kući, različito tradicionalno odijevanje i svečanosti. Za romski identitet najvažnija je pripadnost romske grupe/skupine. Često jedino što ujedinjuje Rome je činjenica da se okolno stanovništvo prema svim Romima odnosi na isti način i naziva ih „Ciganima“. Ipak, Romi su svjesni svog zajedničkog podrijetla i nazivaju se u znanosti međugrupna etnička zajednica. U suvremeno doba postoje i romski aktivisti koji ujedinjuju svoje napore za ravnopravan položaj svih Roma u društvu i za ostvarivanje svih prava građana romskog porijekla.

SLOŽENOST ROMSKOG IDENTITETA

Da li s obzirom na svoj specifični položaj Romi dijele i neke druge identitete ?

Kako su istaknuli Elena Marushiakova i Veselin Popov (dva poznatija proučavatelja povijesti i kulture Roma u istočnoj Europi), Romi su uvijek živjeli u najmanje dvije dimenzije: kao dio vlastite romske zajednice, s jedne strane, i kao dio velikog društva, s druge strane. Dakle, u povijesti Romi nikada nisu živjeli izolirano, već su uvijek bili u interakciji s većinskom zajednicom. Kako pokazuju povijesna istraživanja u hrvatskim zemljama (vidi primjerice izvrsna djela Danijela Vojaka), Romi su na tim prostorima prisutni od 14. stoljeća i živeli su kao građani sa zanimanjima (trgovci, mesari, krojaći) što pokazuje koliko su integrirani u društvu. Romi u Hrvatskoj nemaju samo romski identitet već i hrvatski identitet i dijele patriotske osjećaje i ponos s ostalim građanima Hrvatske. Kao što je pokazalo nedavno međunarodno znanstveno istraživanje o aktivizmu Roma u međuratnom razdoblju, općenito, Romi su uvijek imali aktiviste i vođe koji vode svoju borbu za emancipaciju kao Romi unutar granica određene nacionalne države.

Na koji način se to ostvaruje? Koji su otpori, problemi, koja postignuća ?

Ostvarenje ovisi o nacionalnim politikama i zakonodavnoj infrastrukturi dotične države, kao i o osobnoj zastupljenosti romskih osoba koje vode i predstavljaju zajednicu. Mislim da je u Hrvatskoj puno postignuto što se tiče vidljivosti u javnosti romske zajednice i njezinih aktualnih problema. Nisam ekspert za aktualnu situaciju u Hrvatskoj ali vrlo je važno ukazati na neke izuzetne rezultate na međunarodnom planu i smatram ih izvrsnim primjerom dugoročnih i vizionarskih postignuća.

Prvi, koji izuzetno cijenim, je Međunarodni dan romskog jezika. Inicijativa je nastala kao potpuno romski projekt, 5. studenog 2008. u Zagrebu, povodom predstavljanja prvog romsko-hrvatskog i hrvatsko-romskog rječnika autora Veljka Kajtazija, a uz podršku predstavnika romske zajednice iz cijelog svijeta i pripadnika hrvatskog javnog života. Oni su potpisali povelju kojom je 5. studenog proglašen Danom romskog jezika u Republici Hrvatskoj. Kasnije je Međunarodna unija Roma podržala inicijativu i “Kali Sara” je izdala deklaraciju u kojoj se traži priznavanje 5. studenog kao Svjetskog dana romskog jezika u svim zemljama u kojima žive Romi. Hrvatski sabor jednoglasno je prihvatio zahtjev svojih zastupnika za podršku međunarodnoj inicijativi za obilježavanje 5. studenog kao Svjetskog dana romskog jezika pa je na zahtjev Republike Hrvatske, UNESCO je 5. studenog 2015. proglasio Svjetskim danom romskog jezika. Ovo je doista vrlo impresivno postignuće koje pokazuje kako su zajednički napori mnogih stranaka građanskog života predložili političku akciju koja je realizirana na nacionalnoj razini i međunarodnoj razini. Sve je to bilo moguće zahvaljujući osobnom angažmanu i viziji saborskog zastupnika Veljka Kajtazija i Saveza Roma Republike Hrvatske “Kali Sara” te njihovih suradnika i intelektualaca romskog i neromskog porijekla koju su podržali inicijativu, ali također vrlo je ohrabrujuće što je tu inicijativu prihvatila i hrvatska država i sada se taj dan obilježava na međunarodnoj razini.

Drugi impresivan primjer je Romski memorijalni centar Uštica koji je jedinstven jer objedinjuje dva elementa-prostor na otvorenom koji ima spomen-ploče i takozvane stijene bola u kojima se nalaze imena romskih obitelji koje su stradale tijekom Drugog svjetskog rata. Osim toga, postoji izložbeni prostor s vrlo dubokim povijesnim informacijama i vizualnim materijalima o životu Roma u Hrvatskoj prije i za vrijeme rata te o razornom učinku koji je represije i teror NDH  imao na romsku zajednicu koja je  praktički uništena. Mislim da nigdje u svijetu nema takvog memorijalnog centra posvećenog samo Romima koji kombinira otvoreni (komemorativni) i zatvoreni (izložbeni) prostor.

VELIKI ROMSKI DOPRINOSI ZEMALJA BIVŠE JUGOSLAVIJE

Kada je u pitanju romska kultura i identitet kakav je situacija u zemljama Balkana (i konkretno bivše Jugoslavije) a kakva u nekim drugim europskim zemljama? Kakve su eventualne razlike?

Htjela  bih početi s jednim anegdotalnim primjerom. Bilo je romskih obitelji s Kosova i iz Makedonije koje su emigrirale u Švedsku kao ratne izbjeglice krajem 1990-ih i početkom 2000. Oni su bili obrazovani ljudi koji, kao i mnogo neromi, morali napustiti svoje zemlje, poslove i kuće iz mjesta gdje su njihovi preci živjeli stoljećima, jer im je život bio ugrožen. Mnogi od njih imali su uobičajen život radnog naroda koji su vodile mnoge druge obitelji u Jugoslaviji i iskreno su dijelili slogan “bratstvo i jedinstvo”. Kad su stigli u Švedsku, bili su šokirani kada su saznali da Romi u Švedskoj nisu imali pravo ni stanovati niti pohađati školu do 1950 -ih jer su ih vlasti smatrale putujućim ljudima koji ne mogu živjeti na jednom mjestu. Švedski Romi tek su nedavno ostvarili prava koja su Romi na Balkanu imali stoljećima. Švedski Romi također su bili iznenađeni kada su čuli da odrasli Romi koji su stigli iz bivše Jugoslavije imaju visoko obrazovanje i da su bili zaposleni i imali uobičajene i normalne poslove, posto su oni mislile da žive u naprednoj državi u odnosu na one iz Istočne Europe.

To je prilika i da se  podsjetimo kako su u bivšoj Jugoslaviji  šezdesetih godina stvoreni uvjeti u kojima se razvijala romska književnost i kulturna proizvodnja, dok su jugoslavenski romski aktivisti predvodili međunarodni romski pokret (bili su u vodstvu Međunarodne unije Roma osnovane u Londonu 1971.). Romi su dobili status etničke skupine i uživali su mjere koje potiču razvoj romske kulture. Dok su u svim drugim socijalističkim zemljama javno zabranjene demonstracije romskog identiteta, u Jugoslaviji je uključivanje romskih aktivista u međunarodni pokret Roma i državna potpora razvoju politike identiteta Roma dovelo do niza publikacija s područja kulture  pisanih i  na romskom jeziku. Slobodan Berberski, partizan i Titov drug, prvi predsjednik Međunarodne unije Roma/International Roma Union (izabran na Londonskom kongresu 1971.), bio je pionir u romskom pokretu i romskoj poeziji u Jugoslaviji, objavivši brojne zbirke poezije. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća službeno se koristio izraz  „Romi“  što nije bio slučaj u drugim državima. Romski aktivisti osnovali su mrežu organizacija pod krovnom organizacijom Rom i počeli realizirati  kulturnu produkcije na romskom jeziku uz podršku vlade. Romski se jezik koristio u različitim oblicima izražavanja, a to je bio jezik glavnih likova u filmu Skupljači perja (1967.) , koji je učinio popularnom pjesmu Gelem Gelem, a koja je nekoliko godina kasnije, 1971., postala međunarodna himna Roma na prvom Svjetskom kongresu Roma u Londonu. Kao rezultat toga, u 1970-im 1980-im godinama literatura romskih autora pojavila se u nekim od većih gradova federacije. Osnovano je 1971. u Skoplje kazalište Phralipe (Bratstvo) gdje su predstave izvođene na romskom jeziku. Napisane su i neke drame za to pozorište te su za njega napravljeni i prijevodi Shakespearea. Teme radova bile su uvelike povezane s načinom života Roma i percepcijom svijeta, a jezici objavljivanja bili su romski i/ili srpskohrvatski. Godine 1980. u Skoplju je objavljena dvojezična (romsko/makedonska) gramatika koju su napisali makedonski Rom Šaip Jusup i poznati makedonski jezikoslovci Krume Kepeski.

U toj poticajnoj atmosferi brojni autori u nekim jugoslavenskim republikama počeli su pisati i objavljivati zanimljive  naslove, najčešće poeziju (Rajko Đurić, Jovan Nikolić), ali i prozu (Alija Krasnici).

Nažalost, ratovi iz 90tih doveli su do promjena u mnogim sferama života svih ljudi, a i Romi su bili među onima koji su puno patili i mnogi su napustili svoje domove da bi emigrirali u druge zemlje u regiji, u Europu ili u Ameriku. Ipak, izdavanje knjiga na romskom jeziku i djela autora romskog podrijetla nastavili su izlaziti, a mnoge od njih odražavaju i razorne posljedice ovdašnji ratovi ostavili na Rome.

UZORI ZA MLADE ROME

Što ova pitanja posebno znače za mlade naraštaje Roma i kako mogu pomoći njihovoj emancipaciji? Koliko su uopće kulturno identitetska pitanja važna za emancipaciju Romske zajednice?

Dostignuća Roma u području kulture i drugim javnim sferama (poput Roma u znanosti, Romi u inženjerstvu, Romi u politici) moraju biti poznati mlađoj generaciji jer to ima veliki značaj za njihovo samopouzdanje, ponos, ali to im daje i uzore za samopotvrđivanje i samorealizaciju. To je osobito važno za mlade djevojke i dječake koji su još u procesu obrazovanja jer njima je potrebna inspiracija i uzori iz vlastite zajednice koji su uspješni u svom profesionalnom životu. Osobno za mene je vrlo važno  sudjelovanje u projektu „Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice!“, koji provodi Savez Roma u RH „Kali Sari“, a vodi ga Suzana Kunac, a u okviru kojeg će se organizirati susreti romskih djevojaka od 13 – 15 godina s mladim Romkinjama koje studiraju na sveučilištima ili rade u različitim stručnim područjima.

Drugi važan element je, naravno, prisutnost romskih kulturnih postignuća u obrazovnom sustavu za sve mlade u zemlji. Romi nisu izolirani i koegzistiraju s neromima, zato je važno da su napori emancipacije Roma i njihova kulturna postignuća poznati i podijeljeni s neromima. To će ojačati samopoštovanje Roma.

ROMSKA KULTURA KAO DIO SVJETSKE BAŠTINE

Kako bi uopće ocijenili doprinose romske kulture europskoj i svjetskoj kulturnoj baštini? Da li postoji svijest o njenim vrijednostima, njenom značaju? Postoje li kulturne politike koje to afirmiraju?

Puno je primjera romske kulture koji su postali dio nacionalne, europske i svjetske kulturne baštine s visoko priznatom vrijednošću. Jedan od najpoznatijih primjera je flamenko koji je povezan sa španjolskom kulturom i jedan je od simbola Španjolske. No, u stvari flamenko izvedba (koja uključuje ples, pjevanje i sviranje) ima ciganske korijene i bila je bitan dio gitanos kulture u Andaluziji. Predstavu je prisvojilo većinsko društvo, a flamenko je sada dio nacionalne španjolske kulture, a 2010. godine UNESCO ju je proglasio svjetskom nematerijalnom kulturnom baštinom, ali ne kao gitanos kulturni fenomen, već kao dio južne španjolske kulture. Sličan primjer je kazalište sjena Karagöz koje je romskog podrijetla jer su Cigani u prošlosti nastupali. Danas je to dio nacionalne kulturne baštine Turske, a također je i dio UNESCO -ove liste nematerijalne baštine.

Budući da su Romi oduvijek bili dio šireg društva, često su kulturni fenomeni koji su bili dio romske kulture postali doprinos i dio nacionalne kulture zemalja u kojima žive. U nekim slučajevima ti su romski kulturni doprinosi postali simbol nacionalne kulturne baštine pojedinih država. U istočnoj i srednjoj Europi “ciganski” orkestri stvarali su i izvodili glazbu koja je dio nacionalne kulture i ti su orkestri zapravo doprinijeli razvoju nacionalnog glazbenog kanona popularne glazbe. Evo samo nekoliko primjera. Prve radio orkestre u Kraljevini Jugoslaviji činili su priznati ciganski glazbenici , vođeni romskim primašima. Sličan je slučaj bio u Mađarskoj ili sa ruskim romansama u izvedbi ciganskih horova. U Sovjetskom Savezu je 1930 -ih osnovano Cigansko kazalište „Romen“ (što na romskom znači Romi) i ta kulturna ustanova funkcionira do danas i vrlo je popularna među stanovnicima i posjetiteljima Moskve.

NADIĆI STEREOTIPE O ROMIMA

Što bi označili kao ključne probleme romske zajednice danas u europskim okvirima? Kako te probleme prevladavati? Koja je moguća uloga kulture u tome? 

Ne treba generalizirati jer postoje različiti problemi u različitim zajednicama. Možda su za neke zajednice infrastrukturni problemi veći, za druga pitanja nezaposlenosti itd. Trebali bismo se usredotočiti na pozitivne trendove i pokušati ih razviti i učvrstiti. Na primjer, u svim zemljama raste stupanj obrazovanja mladih Roma. To je trend koji traje već mnogo desetljeća i to treba cijeniti. Također, budući da je moje područje romska književnost, želila bih istaknuti da se objavljuje sve više knjiga Roma, uključujući i mladih Roma koji pišu o raznim temama. Romi također pišu na blogovima, bilježe čitanja književnih djela i općenito čine romsku književnu scenu globalnom i digitalnom što je fascinantno.

Apelirala bih da ljudi, kada čuju “Romi”, pokušaju nadići dihotomnu sliku koja Rome vidi između dvije krajnosti – egzotične (Romi slobodoumni, šareni, nemarni, plesači itd.) i marginalne (Romi kao siromašni, neobrazovani, uvijek marginalizirani itd.). Dobar način da se ide dalje od ove stereotipne slike je poznavanje pisane kulture Roma i čitanje, na primjer, knjiga koje su sami Romi napisali. Moj prijedlog vašim čitateljima je “go out of the box” i posjetite Srijedišnu knjižnicu Roma u RH koja je nedavno otvorena i razvija profesionalne usluge za svoje posjetitelje, pregledajte dostupne knjige, posudite primjerak na jezicima kojima govorite (postoji mnogo knjiga na službenim jezicima zemalja bivše Jugoslavije) i pročitati knjigu. Na primjer, nedavno je objavljena biografija „Snovi jednog Roma“ Veljka Kajtazija, romskog zastupnika u Hrvatskom saboru, koja je vrlo fascinantan, zanimljiv i pitak tekst o životnom putu i perspektivi Roma koji je radio za svoju zajednicu. Knjiga se može svrstati među svjetske primjere biografija političkih vođa/lidera i vjerujem da bi bila interesantna za svakoga tko voli književnost.