SVIJEĆA ZA MILETA DILEJU: Priča o drugarstvu, plišanom šeširu i Garavom sokaku

Kao da za Rome postoji vrijeme koje nije opasno. Ubiju te i u miru, u nekom uskom gradskom prolazu, u kišnoj noći i nitko ne propituje policijsko izvješće u kojemu se navodi da je smrt plod nesretnog slučaja. Kao da postoji smrt uslijed sretnih slučajeva

2799
Miroslav Mika Antić

Kako to već biva s takvim ljudima, Mile je bio i dječak i mladić. Za one koji su ga odveli u nepoznato ali zato konačno izgleda je bio i dovoljno odrastao čovjek. U razredu su ga zvali Mile Glupavi jer je bio loš učenik. Na romskom, ispravite me ako griješim, makar neke greške i laži sitne i bezopasne poput Miletovih, dobro dođu za priču, Mile Glupavi bio je Mile Dileja.

Svom razrednom drugu, koji je o njemu i sokaku u kojemu je rastao napisao cijelu jednu zbirku pjesama, loš uspjeh u školi objašnjavao je time što on ne može misliti a da ne pjeva. A kad bi mogao otpjevati sav taj zemljopis i matematiku bez problema bi dobivao dobre ocjene. Miletovom drugu nije bilo dosta ni to što je Mileta i njegov sokak opjevao, nego je morao i napisati priču o njihovom drugarstvu u kojemu se pjesnik opisuje kao zaštitnik malog Roma i onda kada je to bilo po život opasno.

Kao da za Rome postoji vrijeme koje nije opasno. Ubiju te i u miru, u nekom uskom gradskom prolazu, u kišnoj noći i nitko ne propituje policijsko izvješće u kojemu se navodi da je smrt plod nesretnog slučaja. Kao da postoji smrt uslijed sretnih slučajeva.

U svim pričama, pjesmama i filmovima svaki Rom ima samo jednu želju. Kad bi mu se ona ispunila cijeli bi njihov život imao smisla i sve nepravde, neimaština i nesporazumi bili bi poput onih bolesti što završe kao rukom odnesene. Tako je i Mile Dileja imao samo jednu želju. Želio je jednog dana imati plišani šešir. To bi bilo dovoljno da se pretvori u drugog čovjeka sasvim drugačije sudbine od one koju je on doživio. Ne znamo kako bi završila njegova priča da je ikada dobio plišani šešir. Ali i on i šešir su dobili cijelu jednu malu a veliku zbirku pjesama.

Prvi susret s knjigom pjesama „Garavi sokak“ Miroslava Mike Antića bio je jedan od najbitnijih događaja mog djetinjstva. Pjesme su to o Antićevom drugu Miletu Dileji i ulici u kojoj su živjeli Mile i njegovi sunarodnjaci Romi a koja se zove Garavi sokak. Ta je ulica prostor mnogih čuda, otvorena za avanture jer su tu živjeli neki ljudi kojima je dječak Mika zavidio zbog prividne slobode kojom su živjeli svoje živote nesputani tzv. građanskim normama. Odnese tako mašta djecu pa te prostore, često sasvim bliske ali iz djeci nepoznatih razloga za njih zabranjene, vide kao neki drugi, čudesan planet u kojemu žive bića i događaju se avanture iz njihove mašte.

Pisao je u toj knjizi Mika Antić stihove koji kore sve one koji Rome kinje samo zato što su Romi i žive drugačije od njih. Pisao je to pišući stihove o dječaku kojeg svi maltretiraju i odbacuju zbog toga što je Rom, što je u manjini i nezaštićen. Pisao je o tome kako je Mile Glupavi zapravo tek neshvaćen i zbog toga postaje predmetom bezrazložnog  gnjeva koji uporište ima u primitivnom rasizmu, kako to biva, onih koji pate od kompleksa više vrijednosti. Za pjesnika je njegov buljooki drug Mile bio posebniji od svih a u njegovom je djetinjstvu kasnije vidio i svoju sudbinu.

Često su tako za inspiraciju svojih djela umjetnici uzimali Rome jer su preko sudbine tog naroda najlakše mogli opisati vlastite muke zbog nesporazuma sa svijetom. Oni neprilagođeni urednom građanskom životu Rome i njihov život vidjeli su kao metaforu za vlastitu sudbinu. I Miroslav Mika Antić se, poput svih onih koji su se zbog svojih životnih izbora osjećali neželjenima, neshvaćenima i odbačenima u našoj kulturi, preko Mileta Dileje identificirao s Romima. Shvatio sam to puno kasnije jer trebale su proći godine da uvidim kako „Garavi sokak“ nije tek obična poučna zbirka pjesama za djecu. Zbirka je to o neprilagođenim, neshvaćenim i odbačenim pojedincima. Njome je Mika sebi priznao i svijetu rekao kako je on, eto, s godinama postao taj njegov drug iz djetinjstva kojeg su zvali Mile Glupavi ili Mile Dileja. „Garavi sokak“ o svemu tome pjeva zrelije i potpunije od takozvanih ozbiljnih pjesama Mike Antića.

Već smo ovdje pisali o tome kako je svaki boem zapravo „Ciganin“ u doslovnom značenju te riječi. Ali koliko god sudbina neshvaćenog pojedinca, boema koji živi izvan malograđanskih normi društva, bila bolna i nesretna opet se ne može ni približiti nesretnoj sudbini Mileta Dileje koja nije ništa drugo do sudbina cijelog njegovog naroda.

Mileta su, kako piše Antić, fašisti odveli negdje prema selu Jabuci kod  Pančeva. Tamo su ga 1942. godine ubili i sahranili u masovnu grobnicu s masom bezimenih žrtava. Nema pjesama ni priča koje nas mogu iskupiti ali, nadati se moramo, mogu barem osvijetliti mračne umove kako strašno Čohano koje noću dolazi po romsku djecu više nikada ne bi rukave dječaka i djevojčica ukrašavalo žutim trakama. Antić je svojim garavim sokakom u našim malim dječjim glavama pokušao upaliti barem jednu svijeću za svog druga Mileta. Čohano se, kažu ljudi, plaši svjetla.

(Portal Udar)