Tanja Tankosić Girt, psihologinja: Društvene mreže velikim dijelom imaju funkciju da zadovolje nezadovoljene potrebe

Tanja Tankosić Girt je diplomirana psihologinja, porodični sistemski terapeut i akreditirani terapeut od Europskog udruženja za psihoterapiju  i Udruženja za sistemsku praksu i terapiju BiH. Jedna je od osnivačica Porodičnog sistemskog trening instituta (Family Sistemic Training Institute) gdje joj je glavni posao razvijati prilagođene treninge i konsultacije za radne timove i organizacije i profesionalce u oblasti mentalnog zdravlja. Poznavalac je ovisnosti o društvenim mrežama, o čemu je razgovarala sa novinarkom portala Udar.

Prema rezultatima istraživanja, najbrojniji korisnici Tik Toka su tinejdžeri – 10-16 godina. Svaki treći korisnik ima manje od 13 godina.Većina provodi na tik toku od 1-3 sata dnevno. Kako ovoliko korištenje društvene mreže utiče na socijalizaciju djece?

Tik tok, koji je sada jako aktuelan, ali i bilo koja društvena mreža, naravno da utiče na socijalizaciju. Ovdje je bitno da razumijemo da socijalizacija nije ista za sve generacije. Neko ko je rođen u prvoj polovini 20. vijeka nije isto socijalizovan kao neko ko je rođen u drugoj polovini 20 vijeka, a kamoli kao neko ko je rođen u 21. vijeku.  Mi prvo moramo razumjeti da naša djeca i današnja mlada generacija uzrastaju u potpuno drugačijem kontekstu u odnosu na kontekst u kom smo odrastali mi i starije generacije. Njihov svijet je puno više virtuelan, odnosno maltene potpuno virtuelan za razliku od svijeta našeg odrastanja. Mi dakle ne možemo porediti načine na koje su se socijalizirale starije i pređašnje generacije naspram toga kako se socijaliziraju današnje generacije. Također, i roditelji i stariji budu model za određenu vrstu ponašanja. Kada bismo pitali odrasle koliko oni vremena provode na društvenim mrežama sigurno bi rezultat bio približno isti, da i odrasli provode jako puno vremena na društvenim mrežama kao i mladi i tinejdžeri. A odrasli su model djeci.

Kako korištenje ove društvene mreže utiče na interpersonalne odnose mladih?

Korištenje velikih društvenih mreža zapravo onemogućava bliske odnose. One utiču ne samo na stvaranje bliskosti i sigurnosti  unutar porodice, nego i u okviru šire zajednice. S druge strane, šta znači postavljanje pitanja čija je to odgovornost? Mi smo djecu posljednjih godinu i po dana (prim.aut. tokom pandemije korona virusa) držali u jednom virtuelnu svijetu, nisu išli u školu. Mi smo im onemogućili socijalizaciju koja bi bila mnogo prirodnija. Tako da ne možemo veliku odgovornost stavljati na same društvene mreže. Mi možemo govoriti o odgovornosti načina na koji se mi odnosimo prema društvenim mrežama.

Tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni loša i upravo je pitanje načina na koji se koristi i motiva iz kojih se koristi. Mogu li se određeni motivi i namjere pri korištenju društvene mreže posmatrati kao pozitivni odnosno negativni?

Jedno istraživanje koje se bavilo društvenim mrežama nije našlo direktnu uzročno-posljedičnu vezu između poteškoća u mentalnom zdravlju i socijalizaciji djece, pa i odraslih, i društvenih mreža.  Ali Tik Tok kao i svaka druga društvena mreža zapravo nam omogućava validaciju odnosno izravno mjerenje društvenog uspjeha ili neuspjeha jednostavnim brojem lajkova, sljedbenika ili pregleda. Ono što treba da bude naša opravdana briga vezana za djecu i društvene mreže jeste da su na ovu vrstu validacije mnogo osjetljivija djeca koja nisu razvila rezistentnost i nisu razvila funkcionalne odnose sa vršnjacima, djeca koja su sklona društvenom uspoređivanju, te djeca koja su već doživjela neku vrstu socijalnog odbacivanja ili vršnjačkog zlostavljanja.

Kako da razumijemo potrebu djeteta da sate i sate provodi na tik toku? Šta djeca i tinejdžeri žele postići svojim objavama?

Ono što možemo prepoznati kao motiv je potreba da se nekome svide, potreba da nas neko primijeti, potreba da se uključimo u neku društvenu grupu i zajednicu, koja je za njih u ovom slučaju virtuelna.

Koliko su mladi, tinejdžeri i djeca podložni manipulaciji, imajući u vidu sadržaj koji se emituje na tik toku, a riječ je u nemalom broju slučajeva o sadržajima koji sadrže govor mržnje, nasilje, seksualizirane fotografije i videe, bizarne izazove?

Naravno da su djeca u puno većoj opasnosti budući da su tek u fazi razvijanja kritičkog razmišljanja i promišljanja i procesu razdvajanja šta je dobro, a šta je loše. U tom nekom uzrastu djeca smatraju da je dobro ono što je dobro za njih, a da je loše ono što njima nanosi štetu. Nemaju još uvijek razvijenu moralnost u tom nekom punom smislu šta je dobro a šta je lose, to je nešto što dolazi sa adolescencijom i daljim razvojem, te je upravo to najveća opasanost Tik Toka i društvenih mreža. Djeca i mladi nemaju još uvijek razvijeno kritičko mišljenje o tome šta je to zapravo dobro a šta je loše i šta je to što njih dovodi u opasnost. Adolescenti, a posebno tinejdžeri su skloni rizičnom ponašanju i to je nešto što moramo razumjeti kao jedan razvojni momenat, a ne kao nešto što je stvar neke institucije. S druge strane, ti rizici koje oni moraju da preuzimaju u svom razvojnom dobu moraju biti kontrolisani.

Kažete da se djeca ponašaju po modelu, u prvom redu po modelu roditelja. Koji savjet imate za roditelje? Na koji način da se postave? Da li bi zabranom korištenja tik toka rizikovali izopštenost svog djeteta?

Roditelji su prvi model, ali drugi i to vrlo značajan model u tom mladom uzrastu su vršnjaci. Vršnjačka validacija, druženje, prihvatanje, uspoređivanje je nešto što je jako važno. Apsolutno treba krenuti od roditelja i porodičnog sistema, roditelj i odrasli treba sami sebe da preispitaju koliko koriste društvene mreže i šta je funkcija, motiv za korištenje društvene mreže. Šta je to što mi dobijamo korištenjem društvene mreže, odnosno zapitati se šta je to što mi kao porodica, kao zajednica, kao sistem u kom djete odrasta ne pružamo tom djetetu pa ono to mora da potraži na društvenim mrežama, a to je prije svega validacija, prihvatanje, sviđanje, Društvene mreže velikim dijelom imaju funkciju da zadovolje nezadovoljene potrebe, potrebe koje dijete ne dobija u svom porodičnom okruženju.

Kakvu generacije djece odgajamo? U kakve će ličnosti i građane sutra izrasti?

Čini mi se da odgajamo generacije koje mnogo više nego ranije generacije odgovornost za ponašanje, odgovornost za dobrobit i zdravlje prebacuju uvijek na nekog drugog. Skloni smo da odgovornost za današnje i buduće generacije prebacimo recimo na društvene mreže, a to nije dobro. Generalno, tik tok sam po sebi neće proizvesti neodgovorne, a ni odgovorne građane, funkcionalne ili nefunkcionalne ličnosti, nego način na koji se mi postavimo. Svi razvojni modeli čovjeka i porodice nam govore da krenemo od užeg kruga ka širem. Djeca ne odrastaju u balonu, tu su na prvom mjestu odnosi unutar porodice, ali i odnosi među vršnjacima, unutar škole, pa van škole kroz razne vanškolske aktivnosti, sportske klubove i sekcije, pa sve do najšire zajednice. Ako odgovornost stavimo samo na jednu stranu, a zaboravimo sve ono što mi možemo da učinimo i da uradimo – onda nećemo odgojiti funkcionalnu ličnost.