Romski
Iznimno je važno pitanje do koje su mjere pripadnici nacionalnih manjina zaista upoznati sa zakonima, međunarodnim konvencijama te institucijama koja štite njihova prava. Iz prakse vidimo da je situacija vrlo raznolika i sama manjinska vijeća i predstavnici različito funkcioniraju, ovisno o kojoj manjini ili kojoj lokalnoj sredini je riječ. Ali ni sve lokalne vlasti nisu na jednak način spremne na suradnju i također nisu dovoljno upoznate s ulogom vijeća i predstavnika u zaštiti i promicanju manjinskih prava. Zato edukacija o pravima nacionalnih manjina ne bi smjela biti fokusirana samo na predstavnike nacionalnih manjina, već i na dužnosnike i djelatnike lokalne i regionalne samouprave. Kroz pritužbe građana vidimo da nisu osviješteni o svojim pravima i ne znaju kome se obratiti i kako se zaštititi, a ključ za adresiranje tih pitanja su upravo obrazovanje i edukacija. Zato je važan i proaktivan pristup u kojem će institucije izaći na teren i ostvariti direktnu komunikaciju ali i jačati povjerenje, a predstavnici nacionalnih manjina biti uključeni kao aktivni subjekti.
-U okviru ovogodišnjih „Lipovljanskih susreta“, središnje manifestacije nacionalnih manjina u Hrvatskoj, sudjelovali ste u stručnoj raspravi čija je radna tema bila problematika razvoja i upotrebe zagovaračkih alata kako bi nacionalne manjine mogle ostvariti što bolju komunikaciju s predstavnicima vlasti i relevantnih institucija na različitim razinama, te tako lakše i kvalitetnije ostvarivati svoja prava. Što u tom pogledu nacionalnim manjinama stoji na raspolaganju?
Pripadnici nacionalnih manjina imaju čitav set alata koje mogu koristiti u zagovaranju svojih prava kao što su to npr. vijeća i koordinacije nacionalnih manjina koji djeluju na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini, mogućnost djelovanja i zagovaranja kroz rad udruga (bilo udruga koje se bave zaštitom i promocijom ljudskih prava u širem smislu, bilo manjinskih udruga), a tu su i manjinski zastupnici u Saboru preko kojih nacionalne manjine također mogu zagovarati svoja prava.
Zatim, tu su i međunarodne konvencije koje nacionalne manjine mogu koristiti kao svoje zagovaračke alate, a kao primjer dobre prakse ističe se Okvirna konvencija za zaštitu prava nacionalnih manjina odnosno njihov Savjetodavni odbor koji je na neki način zadužen za praćenje provedbe Konvencije na nacionalnim razinama. I tu postoji niz mogućnosti da nacionalne manjine uspostave dijalog i informiraju Savjetodavni odbor kako bi štitile i razvijale svoja prava, a to se nažalost, kako ističe i hrvatska članica Savjetodavnog odbora prof. Antonija Petričušić, nedovoljno koristi.
Mi se u Uredu pučke pravobraniteljice pak u svom djelokrugu bavimo položajem nacionalnih manjina kroz ostvarivanje njihovih prava, ali u tom okviru posebno smo usmjereni na pitanja jednakosti, odnosno suzbijanja diskriminacije temeljem etniciteta odnosno nacionalne pripadnosti. Svi koji misle da su im prava ugrožena ili da su diskriminirani mogu nam podnijeti pritužbu, a to mogu u njihovo ime i uz njihovu suglasnost učiniti i organizacije civilnog društva ili vijeća nacionalnih manjina. I ukoliko utvrdimo da je došlo do nezakonitog ili nepravilnog postupanja tijela javne vlasti ili ukoliko utvrdimo sumnju na diskriminaciju, pučka pravobraniteljica može uputiti odgovarajuća upozorenja, prijedloge, mišljenja ili preporuke.
U velikoj smo mjeri fokusirani na ukazivanje problema, ali i na zagovaranje preporuka koje dajemo, bilo u pojedinačnim predmetima ili u godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru, ali i onih koje dolaze iz međunarodnih okvira ljudskih prava, poput onih koje upućuje Savjetodavni odbor.
ZAGOVARAČKI ALATI ZA OSTVARIVANJE PRAVA SE NEDOVOLJNO KORISTE
-Koliko su predstavnici nacionalnih manjina i njihove institucije, udruge uopće adekvatno informirani i osposobljeni za takve akcije i djelovanje? Što najviše nedostaje i koji su najizraženiji problemi kad je u pitanju komunikacija s predstavnicima vlasti na različitim nivoima? Kako te probleme rješavati, kako unapređivati aktivnosti nacionalnih manjina na tom planu?
Iznimno je važno pitanje do koje su mjere pripadnici nacionalnih manjina zaista upoznati sa zakonima i međunarodnim konvencijama koja štite njihova prava, koliko su upoznati s nacionalnim strateškim dokumentima koja promoviraju ljudska prava i koliko su upoznati s institucijama (kao što je naša institucija pučke pravobraniteljice) koje štitite i zagovaraju i manjinska prava. Iz prakse vidimo da je situacija vrlo raznolika i sama manjinska vijeća i predstavnici različito funkcioniraju, ovisno o kojoj manjini ili kojoj lokalnoj sredini je riječ. Godinama upozoravamo da dio manjinskih predstavnika, vijeća i organizacija nema dovoljno informacija i kapaciteta, posebno kada se radi o ovim međunarodnim dokumentima.
Ali ni sve lokalne vlasti nisu na jednak način spremne na suradnju i također nisu dovoljno upoznate s ulogom vijeća i predstavnika u zaštiti i promicanju manjinskih prava. Zato edukacija o pravima nacionalnih manjina ne bi smjela biti fokusirana samo na predstavnike nacionalnih manjina, već i na dužnosnike i djelatnike lokalne i regionalne samouprave.
-Što konkretno, iz iskustva instituta pučke pravobraniteljice, se u tom pogledu može ponuditi kao primjer dobre prakse? Imamo li i neka zanimljiva komparativna europska iskustva?
Iz naše perspektive važno je odlučiti kako doskočiti velikim nedostacima u osviještenosti o tome koji su sve alati zaštite dostupni i kako ih koristiti. To nam se posebno važnim pokazalo u kontekstu romske nacionalne manjine. Podaci različitih istraživanja jasno pokazuju da su Romi jedna od najdiskriminiranijih skupina u društvu, a s druge strane kada smo gledali statistiku i broj pritužbi koje u vezi Roma dobivamo, evidentan je bio veliki nerazmjer na tom planu.
Kako bismo premostili taj jaz, odlučili smo se za proaktivan pristup – izlazak na teren i odlazak u romska naselja gdje smo kroz komunikaciju sa stanovnicima i predstavnicima zajednice, organizaciju različitih predavanja i dijeljenjem različitih materijala, između ostalog, podizali svijest o nama kao instituciji i o onome što možemo napraviti, pokušavali povećati informiranost, ali i graditi povjerenje prema našoj instituciji. Tako smo i zaprimali pritužbe na licu mjesta, a to još uvijek i radimo.
I zapravo je na razini EU upravo ovaj naš primjer prepoznat kao primjer dobre prakse, a nedavno smo ga i predstavili u Beču na velikoj konferenciji Agencije EU za temeljna prava koja se održava svake dvije godine i okuplja više od tisuću sudionika. U svakom slučaju, proaktivan pristup se pokazao kao izuzetno učinkovita metoda u adresiranju ovih problema, a ono što je još bitno i važno istaknuti jeste da u sve te aktivnosti moraju kao aktivni subjekt biti uključeni i pripadnici nacionalnih manjina.
PROAKTIVAN PRISTUP KAO PRIMJER DOBRE PRAKSE
-Kako u ovom monetu vidite aktualnu situaciju s ostvarivanjem prava nacionalnih manjina? Na koje najizrazitije probleme ukazuju vaše analize i praćenja kada su u pitanju ostvarivanja prava nacionalnih manjina u hrvatskom društvu? Koja su područja njihovih prava trenutno najugroženija?
Kao što često ističemo, normativni okvir zaštite prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj je vrlo dobar i na prilično visokoj razini u europskim okvirima. Međutim, provedba nije na zadovoljavajućoj razini, a uvažavanje tih prava zapravo u velikoj mjeri ovisi i o spremnosti većine na uvažavanje i podržavanje manjinska prava. Područje u kojem dobro stojimo jeste područje kulturne autonomije i tu je podrška na zavidnoj razini, ali neka druga prava puno se teže ostvaruju.
Mi već godinama u našim izvješćima Hrvatskom saboru ukazujemo na izazove, a oni su prisutni u području provedbe prava na službenu i javnu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina, što se primarno odnosi na srpsku nacionalnu manjinu odnosno srpski jezik i ćirilicu, ali ne samo nju. Izazovi su prisutni i kod prava na razmjernu zastupljenost među zaposlenicima u državnoj upravi i pravosuđu, koje još nije ostvareno, zatim pravo na pristup medijima, teškoćama i u obrazovnom sustavu, primjerice u registraciji škola s nastavom na srpskom jeziku.
Naravno i pandemija s kojom smo suočeni je dodatno utjecala na pripadnike nacionalnih manjina, pri čemu prvenstveno mislimo na romsku nacionalnu manjinu, recimo kroz otežan pristup djeci nastavi u online formatu. Mnogi od njih, s obzirom na uvjete stanovanja u romskim naseljima, ali i obrazovanje roditelja koji im trebaju biti pomoć i podrška, jednostavno nemaju mogućnosti kvalitetno pratiti online nastavu i sasvim je sigurno da romska djeca u toj situaciji nisu u jednakom položaju.
-Kako procjenjujete opće stanje društvene tolerancije u Hrvatskoj? Da li se neprihvatljiva retorika prema nacionalnim manjinama zaoštrava ili pak ulazimo u jednu mirniju fazu? Kakva je aktualna situacija, a kako bi potencijalnom poboljšanju te situacije mogli doprinijeti mediji i obrazovni sustav?
Pa točno kažete da, kada govorimo o manjinama, imamo različita razdoblja, od onih u kojima ta neprihvatljiva retorika jača, ali i onih u kojima se ona smiruje i opada. Mislim da smo sada i ušli u jednu relativno mirniju fazu i nadajmo se da će to potrajati i tako ostati. Imamo niz značajnih poruka koje dolaze iz najviših razina vlasti, u koje naravno spadaju i manjinski saborski zastupnici.
Tako je potpredsjednik Vlade iz redova nacionalnih manjina, organizirano je zajedničko komemoriranje žrtava rata, pozitivan je smjer provedbe Operativnih programa vlade za nacionalne manjine, Nacionalnog plana za Rome itd. To svakako jesu pozitivni momenti i važne poruke, ali istovremeno treba reći da, primjerice, ima medija koji promiču isključivost i da zapravo postoji nesnošljivost i govor mržnje prema pripadnicima manjina, najčešće romske i srpske.
Zato je uloga medija u ovom kontekstu izuzetno važna jer oni imaju mogućnost ukazati na položaj nacionalnih manjina, njihovu participaciju u društvenom i političkom životu, ali zapravo zagovarati i promicati zaštitu manjinskih prava.
Također je važno u obrazovni sustav ugraditi i doprinos pripadnika nacionalnih manjina hrvatskoj povijesti, kulturi, umjetnosti, gospodarstvu i društvu općenito i u tom kontekstu također već dugo zagovaramo i građanski odgoj i obrazovanje kao ključan put prema ostvarivanju prava, uključujući i manjinskih prava. Kroz pritužbe građana vidimo da nisu osviješteni o svojim pravima i ne znaju kome se obratiti i kako se zaštititi, a ključ za adresiranje tih pitanja su upravo obrazovanje i edukacija.
ZA USPJEŠNU INTEGRACIJU ROMA VAŽNO JE GRADITI NJIHOVO POVJERENJE U INSTITUCIJE SUSTAVA
-Nedavno je upravo iz Ureda pučke pravobraniteljice povodom tragičnog incidenta u romskom naselju Parag u Međimurju upozoreno kako je pogrešno fokusirati se na sam incident što se u javnosti najčešće radi, a bez sagledavanje šireg društvenog konteksta koji do toga dovodi. Nedavno je usvojen novi vladin strateški dokument za Rome, Nacionalni plan za uključivanje Roma 2021.-2027. No unatoč toga mnogi se pribojavaju da ćemo se nastaviti vrtjeti u začaranom krugu romske diskriminacije, deprivacije, marginalizacije, siromaštva i jaza prema većinskom stanovništvu. O čemu bi ovisila uspješnija politika u rješavanju romskih problema?
Itekako je važno da se slučajevi kao što je tragični incident u Paragu ne gledaju kao neka izolirana pojava, već kao dio šire slike i izazova s kojima se suočavaju pripadnici romske nacionalne manjine, a njih nažalost ne manjka. I kada govorimo o ovom novom Nacionalnom planu za uključivanje Roma i pratećem Akcijskom planu, pomak je činjenica da se na osnovu istraživanja koje je proveo Vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (Istraživanje baznih podataka o romskoj populaciji iz 2018. godine) danas imamo niz podataka koji nam omogućavaju planiranje i poduzimanje odgovarajućih mjera te mjerenje samog napretka.
To prije, upravo zbog nedostataka podataka, nije bilo moguće, a sada ih imamo i to u ključnim područjima: obrazovanju, zapošljavanju, stanovanju, zdravstvu. Novi Nacionalni plan je u velikoj mjeri temeljen na tim podacima i sada kao država imamo veliku obavezu i odgovornost adresirati sve probleme koji su prepoznati i utvrđeni.
Inače, kada govorimo o problemima integracije Roma, mi godinama upozoravamo da je za uspješnost integracijskih politika izuzetno važno graditi povjerenje samih Roma prema institucijama, a to znači da institucije moraju iskoračiti iz svojih ureda i uključiti se u procese i svakodnevni život romskih zajednica.
U tom kontekstu već godinama ponavljamo i preporuku da je važno razmotriti mogućnost stvaranja interdisciplinarnih timova koji bi uključivali predstavnike raznih ministarstava (unutarnjih poslova, zdravstva, obrazovanja, rada i socijalne politike) i drugih institucija (zavoda za zapošljavanje, institucija socijalne skrbi, tijela lokalnih vlasti, škola), kao i udruga, zatim predstavnike Roma, ali i drugih stanovnika koji tu žive, kako bi se rješavale teškoće specifične za ovu nacionalnu manjinu i okruženje u kojem žive. Isto tako, ako govorimo o razbijanju tog začaranog kruga, treba naglasiti da ključnu ulogu ima obrazovanje jer je samo podizanjem obrazovne razine i obrazovnih ishoda za romsku nacionalnu manjinu moguće doći do pozitivnih pomaka.
EDUKACIJOM JAČATI MANJINSKU POLITIKU
-Kako dalje razvijati i dograđivati sustav manjinske politike, zaštite i razvoja manjinskih prava? Kako oblikovati javnu politiku na tom planu? Što bi bili ključni prioriteti?
Jedan od prioriteta svakako treba biti provedba naših preporuka jer su one rezultat ozbiljnog i sveobuhvatnog rada na pritužbama koje dobivamo od građana, pa tako i pripadnika nacionalnih manjina, ali su ujedno i rezultat podataka koje prikupljamo i od tijela državne uprave, organizacija civilnog društva, vijeća nacionalnih manjina, sindikata, poslodavaca i drugih – uistinu raznovrsnog i širokog kruga dionika.
Ono što vidimo kao pomak nakon rasprave o našim izvješćima u Saboru u svibnju ove godine, jeste da smo od nadležnih ministarstava dobili kontakt osobe, kako na dužnosničkoj tako i na službeničkoj razini, kako bi zapravo u suradnji s njima nastavili razgovarati o provedbi naših preporuka. A kada govorimo o tome na koji način ojačati sustav manjinske politike, mislim da je važno obrazovanje odnosno podizanje svijesti samih pripadnika nacionalnih manjina o svim alatima koji su im na raspolaganju, ali s druge strane i same lokalne zajednice.
Potrebno je zapravo nastaviti razgovarati i ukazivati na važnost nacionalnih manjina za naše društvo, bogatstvo koje one predstavljaju te graditi atmosferu uključivosti i tolerancije.
