Uprkos raznim strategijama, okruglim stolovima i usvojenim evropskim standardima, položaj trudnica i porodilja u bosanskohercegovačkom društvu je izuzetno težak, a položaj žena te kategorije iz romskih zajednica još teži. U surovim bosanskohercegovačkim ekonomskim tokovima sama pomisao žene da postane majka, čak i kad ima obrazovanje, kvalifikacije i radno mjesto, vrlo je hrabar potez.
Suočavaju se s mogućim otkazima, a ako to i ne dožive, odlaze na višemjesečno trudničko bolovanje bez adekvatne finansijske podrške društva, sa svim izazovima s kojima se trudnice i porodilje suočavaju u teško opterećenom zdravstvenom sistemu.
Dok svakodnevno, posebno u vrijeme predizbornih kampanja slušamo slatkorječive poruke visokih funkcionera, političkih lidera, pa i vjerskih velikodostojnika kako će društvo učiniti sve da ženama omogući da rađaju i obavljaju majčinske dužnosti, situacija u praktičnom životu je sasvim drugačija, ne samo za žene iz romskih zajednica, nego za sve žene osim onih koje su svoje napredovanje ugradile u uobičajene stranačke tokove.
Diskirminacija već na startu
Diskriminacija počinje odmah na startu – pri zapošljavanju. Da su te diskriminatorske tendencije vrlo otvorene i da razne institucije za zaštitu ljudskih prava uopšte ne reaguju posvjedočila je nedavno, gostujući na Radiju Bosne i Hercegovine i projektna koordinatorka na projektu ženskih prava Helsinškog parlamenta građana iz Banjaluke Lejla Gačanica:

„Postoji diskriminacija na tržištu rada po svim osnovama. Mi više ne gledamo tu diskriminaciju kroz neke leće koje su udaljene, nego kroz iskustvo koje žene imaju u praksi. Počinje sa oglasima za posao. U ti oglasima traži se obično radnica, higijeničarka, konobarica, do određenih godina, prijatnog izgleda. Nerijetko se traže fotografije, a kada dospijete na intervju za posao, neće vas mnogo pitati o kvalifikacijama, nego upravo o tome da li imate djecu, kada planirate imati djecu!. Zaprepašćujuća je činjenica da su mnoge od naših sagovornica rekle da su im poslodavci stavljali izjave kojima se one odriču toga – zapravo, garantuju da neće ostati trudne u narednih nekoliko godina od zasnivanja radnog odnosa. Ujedno, dobivaju i izjave koje su dužne potrisati da će u slučaju otkaza zbog trudnoće platiti određenu naknadu samom poslodavcu ako ih bude morao otpustiti jer su ostale trudne.“
Romkinje se suočavaju s posebno teškim problemima
U društvu koje se ovako odnosi prema ženama iz svih kategorija u samim korijenima njihovih namjera da postanu majke, problemi žena Romkinja višestruko se uvećavaju. Građani u Bosni i Hercegovini bili su tek uzgred i površno svjesni dijela tih poteškoća, pa je tek čuveni film bosanskohercegovačkog oskarovca Danisa Tanovića „Epizoda u životu berača željeza“ pokazao sve razmjere tog ambisa problema s kojima se Romkinje suočavaju. Dovoljno je otići u neko od romskih naselja, pa posvjedočiti da su romske žene i danas u vrlo teškoj poziciji i da se suočavaju sa velikim poteškoćama. 22-godišnja Rabije, koja živi u jednom od romskih naselja u Zeničko-dobojskom kantonu prenosi nam potresno svjedočenje:
„Rodila sam u kući jer nisam mogla ići u bolnicu. Nemam knjižicu i ličnu kartu jer sam s Kosova, a udala sam se ovdje. Nisam nigdje… Dolazili su nekakvi ljudi da me pitaju svašta, rekli su da mi je dijete bolesno, ima „bruhitis“ (bronhitis), pa su mi dovodili neku sestru da mi kaže šta ću…. Imam i neke praške (tablete), ali nemam puno mlijeka, pa je gladno.Vidiš kakva je kuća, šta ću kad počnu kiše?“
Veliki broj Romkinja „nevidljiv“ u sistemu zdravstvene zaštite
Stereotipi, visok stepen nezaposlenosti, činjenica da mnoge žene u romskim zajednicama nemaju zdravstveno osiguranje, a neke od njih nisu upisane ni u matične knjige, čine njihovu majčinsku dužnost vrlo teškim iskušenjem. Problema je mnogo, a sistemska rješenja ne postoje, posebno u Federaciji, gdje vlada veliko šarenilo, potvrđuje za portal „Udar“ direktorica Udruženja žena Romkinja “Bolja budućnost” Indira Bajramović.

„Najveći problem je to što većina njih nije u sistemu zdravstvene zaštite. Različita su rješenja, od kantona do kantona. U Unsko-sanskom kantonu žena, bez obzira da li ima zdravstvenu zaštitu ili nema, čim ostane u drugom stanju može imati zdravstveno osiguranje preko centra za socijalni rad. Tako cijelo vrijeme trudnoće može da ide na preglede i vodi tu prenatalnu brigu o zdravlju bebe, a i same majke. U Tuzlanskom kantonu je različito, nećete vjerovati, od opštine do opštine. U Tuzli žena, kad uđe u osmi mjesec i donese dokaz da je u tom periodu trudnoće, može ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu, takođe preko centra za socijalni rad. U Lukavcu i Tuzli žene i druge osobe, koje nemaju pravo ni po kojem drugom osnovu biti u sistemu zdravstvene zaštite, imaju mogućnost da se osiguraju preko opštine. Znači, opština izdvaja sredstva za njihovo zdravstveno osiguranje. Međutim, u Lukavcu žena koja nema zdravstveno osiguranje, a treba da se porodi, tek poslije poroda može dobiti zdravstveno osiguranje, što je čisti apsurd jer žena mora imati knjižicu da bi ušla u bolnicu da se porodi da joj kasnije ne bi poslali račun od tri hiljade i više maraka, za taj porod. U Zeničko-dobojskom kantonu, u Zenici i u Kaknju žene mogu dobiti zdravstenu zaštitu preko centra za socijalni rad, a u Visokom ne mogu. Znači, iako su u drugom stanju i treba da se porode, ne mogu ostvariti zdravstvnu zaštitu preko cenra za socijalni rad, niti preko opštine. Sve je različito, ne samo od kantona do kantona, nego i u opštinama u istom kantonu.“
Institucije pokušavaju riješiti problem kroz dodatno zdravstveno osiguranje
Ne može se reći da institucije nisu učinile brojne korake kako bi pružile podršku trudnicama i porodiljama iz romskih zajednica. Akcionim planom Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice institucije su pokušale pokušali putem jednog vida novčane podrške i participacije osigurati jedan broj najranjivijih skupina žena, ali i muškaraca kroz uplaćivanje dodatnog zdravstvenog osiguranja, s obzirom da su oni propustili i zakonske i neke druge rokove, koji bi podrazumijevali da oni budu adekvatni i vidljivi u zdravstvenom sistemu. Međutim, u svojim projektima suočavaju se sa velikim izazovima, a samo dio njih je u domenu samog prijavljivanja, kaže u razgovoru za „Udar“ pomoćnica ministra za ljudska prava Bosne i Hercegovine Saliha Đuderija:
„Po našim pokazateljima, problem sa upisom u matične knjige rođenih ima relativno manji broj Romkinja, koje su rođene na prostoru Bosne i Hercegovine i imaju državljanstvo. Međutim, kad je u pitanju pristup zdravstvenoj zaštiti, taj postotak je nešto veći. Otprilike dvadesetak posto Romkinja trudnica u dobi od 15 do 49 godina tražilo je prenatalnu zaštitu, ali nije bilo u prilici da je dobije s obzirom na to da ima nesređene lične ili boravišne dokumente, odnosno njihov status je na neki način nedefinisan u kontekstu onih uvjeta koje ispunjava svaki drugi građanin Bosne i Hercegovine.“

Rođenjem djeteta otvaraju se novi izazovi za porodilje iz romskih zajednica, a oni nisu rezultat samo nesavršenosti zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini, nego i zbog lošeg stanja u romskim zajednicama, u samim romskim porodicama. Nisu rijetki slučajevi da roditelji jednostavno ne vode računa o zakonskim obavezama, što im se za kratko vrijeme, već prvih sedmica života djeteta obije o glavu, pojašnjava Indira Bajramović:
„I kad se porode, neke nemaju informacija, pa se ta djeca naknadno upisuju, neke se čak porode kod kuće, pa se djeca opet kasnije upisuju, što opet otežava situaciju i stvara dodatne probleme kad je u pitanju ostvarivanje prava tih beba na zdravstenu zaštitu jer nemaju rodnog lista. Ako se dijete ne upiše u roku od 30 dana, onda je sve teže, mora se ići preko MUP-a da se dobije taj jedinstveni matični broj i to je onda procedura. Zbog toga izostaju sredstva podrške, pravo na prenatalnu njegu i ljekarsku zaštitu i drugi vidovi pomoći. A ne smijemo zaboraviti da mnoge romske žene žive siromašno, u teškim uslovima. Imamo slučajeva da bebe boluju od bronhitisa, neke dobiju upalu pluća, trebaju im inhalatori, nemaju sredstava za pelene, nemaju novca za adekvatnu ishranu majki, pa onda one ne mogu adekvatno ni hraniti tu djecu.“
Veliki problem za istitucije su žene koje dolaze iz okruženja
Iz nadležnih institucija iznose podatke kako je broj neprijavljenih žena u romskim zajednicama u Bosni i Hercegovini posljednjih godina smanjen na minimum, pa je sasvim na mjestu pitanje otkud toliko žena koje su, kako se to obično kaže, nevidljive u sistemu zdravstvene zaštite. I nevladine organizacije i romska udruženja objašnjavaju da je riječ o ženama koje su došle iz drugih balkanskih zemalja, prije svega sa Kosova i iz Srbije. One u pravilu nisu prijavljene, iako neke i decenijama žive u brakovima ili u porodicama koje su domicilni stanovnici Bosne i Hercegovine. Najveći broj takvih slučajeva je u Unsko-sanskom i Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Institucije ovdje mnogo teže pronalaze rješenja, kaže Saliha Đuderija.
„Ovdje je problem mnogo složeniji i dublji i zahtijeva istraživanje s obje strane – sa socijalnog, ekonomskog aspekta i sa aspekta iskorištavanja, zloupotrebe žena, pa čak ako hoćete i trgovine ženama i djevojčicama i prisilnim brakovima. Sve proizlazi iz činjenice da one ne potiču izvorno sa područja Bosne i Hercegovine nego iz zemalja u okruženju.“

Problemi u ovom domenu teško se otklanjaju, za njih je potrebno mnogo vremena, ali pomaci postoje. aU institucijama naglašavaju kako već odavno nije zabilježen nijedan slučaj svjesnog kršenja zakona poput korištenja tuđih identifikacijskih dokumenata i zdravstvenih knjižica. U prošlosti takvi slučajevi nisu bili izuzetak, a na njih su se neke porodilje odlučivale prije svega zbog siromaštva i činjenice da nisu imale zdravstveno osiguranje. Takva djela vodila su ih u nove komplikacije, od zakonskih sankcija do skupih i složenih dokazivanja roditeljstva putem DNK analize.
(portal-udar.net)