Romski
Za sve sljedbenike islama, širom svijeta počeo je mjesec Ramazana. U prošlim vremenima kod nas je postojao običaj da se oni koji poste, bude uz zvuk bubnja kako bi otpočeli post. Isto tako, svako veče, bubnjari bi prolazio kroz ulice, kako bi najavili ljudima da je post završen i da je vrijeme za iftar.
Iako je ovako nešto odavno prevaziđeno, jer satovi i mobiteli pokazuju vrijeme, ovakav, tradicionalni način najave početka i kraja posta još uvije živi u selu Gornji Rahići, zahvaljujući porodici Hokić.
U kući Adema Hokića iz ovog sela kod Brčkog, bubanj je jako dugo u porodici i tradicija se prenosi s koljena na koljeno.
Adema i danas obavlja svoju dužnost tokom mjeseca ramazana i kako kaže, to radi više od 42 godine. Bubnjanje je počeo zajedno sa svojim pokojnim ocem Šabanom, od koga je naslijedio ovu tradiciju.
Adem živi sam u maloj kući, vrlo skromno. Kaže da je djecu odhranio i poslao u bolji život, a on se sa svojih 78 godina, snalazi kako zna i umije. Od mjesečnih prihoda, ima samo penziju od 200 KM. Sakuplja ljekovito bilje i prodaje po selu da bi mogao da pregura od mjeseca do mjeseca.
Ovaj način najave početka i kraja posta, smatra se tradicijom porodice Hokić, ali i tradicijom čitavog sela. Po svemu sudeći, ovo je jedina tradicija u selu koja je opstala toliko dugo i koju samo jedan čovjek održava u životu. Uprkos godinama i teškim životnim uslovima, Adem ne posustaje i ne želi da tradicija i njegovo ime budu zaboravljeni.
„Ja sam to naslijedio od svog oca. Meni to niko ne može da ospori, to je tradicija. Ne može da se poništi ono što ja radim 42 godine i što je moj babo radio prije mene“, govor Adem.
Tokom cijelog mjeseca, Adem ustaje u ponoć i uzima bubanj u ruke polagano ide od ulice do ulice i neprestano udara u bubanj, sve dok ne obiđe cijeli Rahić i još par manjih sela. U prosjeku, svaku noć prepješači više od 10 kilometara, što je itekako za pohvalu, uzmemo li u obzir njegove godine.
„Mogu reći da je naporno i da prespavam pola dana kad dođem kući, ali sve dok me noge ne izdaju ja ću da ustrajem. Za mene je ovo obaveza. Neću da ljudi zaborave mene i mog babu. Dugo držimo ovu tradiciju…“, pojašnjava nam Adem .
Imao je Adem i teških trenutaka tokom godina i nije bilo lako nastaviti ono što je njegov otac radio. Ali, Adem nikada nije ostavio bubanj, uprkos svemu .
Prisjeća se da su ga par puta i psi napali, ali kaže da su ga više zaboljele riječi nekih ljudi.
Kaže da niko nije gledao na to što je Rom, ali je sada sve bilo drukčije. Često su ga vrijeđali, psovali.
„Bilo je dana kada su mi neki psovali „majku cigansku“ što ih budim i govorili da „nije to zanat za cigana“… Ja sam šutio, nisam znao šta da kažem. Takav je naš narod, odmah gleda kako da te uvrjedi“, prisjeća se Adem.
Stariji ljudi cijene Ademov trud i želju da održi tradiciju. Kaže da mu na kraju ramazana puno ljudi zahvali što ih svake godine budi i olakša im post. Na dan Ramazanskog Bajrama, on ide od dvorišta do dvorišta i udara u bubanj po zadnji put u toj godini i svi oni koji su mu zahvalni, daju mu poklone, novac…
Emina Ramić, žena koja se sjeća Adema kada je tek naslijedio tradiciju od svoga oca, kaže da mu je zahvalna za svaku godinu kada je prošao kraj njene kuće.
„Da nije Adema, ja ne bih znala ni kad da zapostim. Nisam ja naučila na alarm, ne znam ga ni napravit. Ja kad čujem bubanj, tad znam da je vrijeme da zapostim i tako je od kad znam za sebe. Tako je i moja mati radila. Hvala mu gdje čuo i ne čuo. Nema niko ko bi radio to k’o on, a da marke nema od toga“, rekla je Emina.
Adem ima punu podršku zajednice i njegov trud i napor svi jako cijene. Ne dopušta da ga uvrjede i da ga teške riječi smetnu u očuvanju tradicije. Svom snagom i srcem se zauzeo da je sačuva od zaborava.
Na kraju nam je reko da bi volio da nađe nekoga ko će nastaviti kada on ne bude više mogao da hoda… Koliko god naporno bilo Ademu da ustaje u ponoć i pješači satima, kaže da to radi punim srcem.
(portal-udar.net)
