Romski
Slaveći Međunarodni Dan žena prisjećamo se niza događaja iz 20. vijeka u kome su snažne i hrabre žene uprkos zastrašivanju i prijetnjama istrajale u svojoj borbi protiv nepravde i jednom razumnom ishodu – ravnopravnosti polova.
Evidentno je da danas žene i dalje vode borbu za vidljiviji status i veću prepoznatljivost u društvu, a Osmi mart kao praznik se sve više svodi na jedan dan u godini.
O Osmom martu vladaju podijeljena mišljenja, ali neko opšteprihvaćeno je da taj dan treba „slaviti“ tokom čitave godine, a ne samo danas ili čak da nema potrebe za slavljem, jer se radi o danu kada se prisjećamo hrabrih žena koje su obilježile istoriju.
Bosanskohercegovačke žene imaju pregršt razloga da izraze nezadovoljstvo svojim položajem. Patrijarhalna sredina u kojoj žive od njih očekuje kako će se ponašati, odijevati, kojim poslom će se baviti, kada će se udati i koliko djece će imati. Studentica oštećenog sluha, Romkinja, fizioterapeutkinja, kuharice, slijepa studentica i režiserka, govoreći za naš portal su potvrdile da nije lako biti žena i da potpuna ravnopravnost u Bosni i Hercegovini ne postoji.
Nadina Imamović je studentica socijalnog rada na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Kao slijepa osoba, dokazala je da upornost nema granice i osnovne studije socijalnog rada uspješno privodi kraju. Da je bilo lako, nije, jer se ona, kao i druge slijepe i slabovidne osobe često susreće sa diskriminacijom.
Nasilje i diskriminacija nad ženama su i dalje prisutni i to najčešće u porodičnoj i profesionalnoj sferi. Žene su najčešće žrtve nasilja, jer je društvo u kome živimo tradicionalno i uvijek na ženu prebacuje krivicu. Poražavajuće je da poslodavci odbijaju zaposliti ženu zbog toga što će ona koristit porodiljske povlastice, a s druge strane društvo očekuje da se žena ostvari u ulozi majke. Položaj slijepih i slabovidnih osoba, te osoba sa invaliditetom jeste bolji nego ranije, ali je daleko od zadovoljavajućeg. Problemi sa kojima se susrećemo su životni uslovi slijepih i slabovidnih, prostorne barijere, nepostojanje semafora sa zvučnom signalizacijom, nepostojanje Brajevih natpisa i mnogi drugi. Broj žena sa invaliditetom koje zasnivaju porodicu je manji u odnosu na muškarce. Očekivano, diskriminacija je prisutna i na tržištu rada, objašnjava Nadina i dodaje da se žene, osobe sa invaliditetom i druge marginalizovane skupine trebaju aktivnije uključiti u udruženja građana kako bi zagovarali svoja prava.
Sa sličnim problemima se suočava i Alma Mujanović, studentica master studija mikrobiologije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Alma od rođenja ima oštećen sluh, ali je to nije spriječilo da postiže uspjehe, kako na fakultetu, tako i u nevladinom sektoru. Saglasna je da položaj žena u BiH još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou i da su žene sa poteškoćama u sluhu odavno na margini.
Većina žena u našoj zemlji još uvijek nije doživjela osjećaj ravnopravnosti u poslovnom i društvenom krugu. Međutim, sve više žena postaje svjesno svojih potencijala, vrijednosti, mogućnosti i sve više njih se bori za ono što im pripada. Takav stav povlači mnoge nove teme za razne diskusije i uticaj na promjene u društvu, te isto tako postavlja jedno od mnogih pitanja – šta je sa marginalizovanom grupom? Smatram da neće trebati još dugo vremena da prije svega postupamo prema svim ženama pravično, te otklonimo predrasude od strane okruženja prema manjinskoj populaciji da bismo mogli mijenjati trenutno stanje istoga. Time zapravo pokazujemo da smo društveno osviješteni i da idemo ka promjenama na bolje, naglasila je Alma.
Žene na tržištu rada
Diskriminacija na tržištu rada se ogleda kroz mnogobrojne aspkete i obuhvata različite kategorije žena, od trudnica i porodilja, preko starijih žena, žena iz manjinskih zajednica, a prisutna je i kroz oglase za zapošljavanje, manju platu, mogućnost napredovanja i druge oblasti.
U HKO „Kruh svetog Ante“ u Sarajevu razgovarali smo sa fizioterapeutkinjom Marijom Ivanković, voditeljicom Centra za fizikalnu rehabilitaciju u ovoj organizaciji. Ona ističe da su i muškarci i žene ravnopravni kada je ovaj posao u pitanju. Generalno posmatrajući položaj žena ima potpuno drugačije mišljenje.
“Žene danas nisu ravnopravne, veće su žrtve, rade fizički teške, a nedovoljne plaćene poslove. Primjećujem da mnogo više žena radi u smjenama, do kasno naveče, a nakon što se vrate kući obično rade poslove koji su tradicionalno okarakterisani kao ženski, dok mislim da većina muškaraca nije spremna da se žrtvuje za svoju porodicu. U razgovoru sa svojim pacijenticama, zaključila sam da su žene jak spol, mogu podnijeti puno toga, noseći se sa svakodnevnim problemima, a najviše ih pogađa ako nemaju zahvalnost svog partnera zbog svoje posvećenosti domu i porodici”, rekla je Marija, prisjećajući se uspomena iz školskih dana vezanih za Osmi mart.
Nakon Centra za fizikalnu rehabilitaciju, u HKO „Kruh svetog Ante“ posjetili smo pučku kuhinju koja takođe djeluje u sklopu ove humanitarno-karitativne organizacije. Razgovarali smo sa kuharicama Rankom, Jelom i Frankom.
Žene nose najveći teret što se tiče porodice i posla. Ne kaže se džabe da žena drži tri stuba kuće, a muškarac jedan, kroz smijeh govori Ranka.
U našu kuhinju dolazi više muškaraca nego žena. Žena će se lakše snaći kad ostane sama, što se tiče kuće i porodice. A inače, žene su manje priznate i vjerovatno manje plaćene nego muškarci, objašnjavaju Ranka i Jela.
Ne osjećam se nešto posebno danas, ali to je naš dan, svi ga priznajemo i na neki način slavimo – dodaje Franka.
Režiserka Nejra Latić-Hulusić smatra da postoje mane ili više civilizovana, odnosno rodno senzibilna društva, a da je bh. društvo, nažalost, upravo ovo drugo.
“Žena je danas tretirana onako kako ona sebi dozvoli. Kako u samoj porodici, tako i u društvu. Danas postoje zakoni, nedovoljni, ali koliko-toliko su na strani ravnopravnosti. Stanje je daleko od idealnog, ali je neuporedivo bolje u odnosu na samo 50 godina unazad, pa žene danas imaju dosta dobru mehanizaciju da se izbore za svoje snove i položaj ukoliko se odluče za to. Žene u mojoj profesiji su povlaštene u odnosu na neke druge prosto zato što nam je prirodom redateljskog posla radno okruženje obično sačinjeno od ljudi koji promišljaju dalje od svog nosa. Mi smo umjetnici i to je naš posao, da promišljamo svijet stalno. Ima incidenata, naravno, ali ja ne volim da zbrajam otežavajuće okolnosti nego da nalazim način da ih okrenem u svoju korist. Sramota je danas ne boriti se za svoje snove kada su to uspjevale žene u nezamislivo gorim okolnostima kroz historiju”, naglasila je Nejra.
Dvostruka diskriminacija žena Romkinja
Najbrojnija, a najmarginalizovanija grupa ljudi u Bosni i Hercegovini su Romi. Biti Romkinja je još teže. Diskriminisani ste po nacionalnoj i polnoj osnovi. Azemina Tomljenović je majka, Romkinja i studentica na prestižnom Centralnom evropskom univerzitetu u Budimpešti. Prema njenom mišljenju, duboko ukorijenjeni patrijarhat onemogućava ženama da postanu ravnopravne u Bosni i Hercegovini.
“Bez obzira na mnoge pomake, još dosta treba raditi kako bi se olakšao položaj žena i dala funkcionalna ravnopravnost. Svejdoci smo brzih promjena u društvu i brzog načina življenja. U potrazi za novcem, zaboravili smo na dostojanstvo i poštovanje drugih i drugačijih. Tim promjenama žena se pokušava prilagoditi, ali patrijarhalno društvo nameće primat muškarcu i sva moć leži u njegovim rukama. Ženama je ostavljeno malo prostora da se grade i izgrađuju kao društveno jednake, kako u kući, tako i na radnom mjestu. Za muškarca ne postoji prepreka u karijeri koja se zove porodica i djeca, za njega je to samo bonus koji pokazuje da je stabilan i odgovoran, a šta je sa ženom”, objašnjava Azemina.
“Biti žena Romkinja u BiH i biti uspješna predstavlja paradoks. Ne kažem da ih nema takvih, ali vrijeme podobnih, a ne sposobnih mnogo govori. Priliku za promjene vidim u ženskom romskom pokretu. Ništa nas neće zaustaviti u našoj borbi da budemo jednoglasne i jake. Smatram da sva moć žena Romkinja leži u obrazovanju i beskompromisnoj borbi za jednakost”, odlučna je Azemina.
(portal-udar.net)
