Romski
U koncentracionom logoru Auschwitz-Birkenau je na današnji dan 1944. godine došlo do pobune romskih zatočenika. Jedinstvo koje su pokazali dovelo je do inicijative da se 16. maj širom Evrope i svijeta obilježava kao Dan otpora Roma.
Sedamnaest mjeseci prije 16. maja, u Auschwitz-Birkenau je formiran porodični logor tzv. „Ciganski kamp“ u kome su zatočeni Romi i Sinti iz čitave Evrope.
Na ovaj dan SS stražari odvodili su zarobljene Rome u gasne komore na likvidaciju. Saznavši za tu namjeru zatvorenici Romi i Sinti, njih oko 4 hiljade pripadnika, naoružani motkama, metalnim šipkama, cijevima, ručno napravljenim noževima od lima, kamenjem i ostalim predmetima koji su im pali pod рuku, pružili su otpor i započeli borbu protiv njemačkih vojnika, diktatora koji su bili znatno bolje naoružani, nadmoćniji i brojniji.
To je prvi zabilježeni organizovani otpor koji je uspio da odloži namjere tadašnjeg okupatora da likvidira određeni broj Roma i Sinta.
Nacistička politika je propagirala rasističke zakone kojima je opravdavala tretiranje grupa koje, prema njima, nisu vrijedne življenja. Pod takvim okolnostima, bilo je teško zamisliti pružanje ikakve vrste otpora.
Nažalost, logoraši su uspjeli da odlože neizbježno samo na par mjeseci.
Njemački SS je u noći između 2. i 3. avgusta te godine likvidirao zatočenike „ciganskog kampa“ i preko dvije hiljade i 900 žena, djece, starih i bolesnih Roma i Sinta tokom te noći, prvo je ugušeno u gasnim komorama, a potom spaljeno u krematorijumu.
Nasljeđe pobune Roma usmjerava nas ka pronalaženju vrijednosti i smisla današnjeg otpora. Neki ljudi, cinični prema romskim pokretima, tvrde da su Romi beznačajni jer ono što postižu nema vidljiv utjecaj na živote miliona ljudi. Prema ovom razmišljanju moglo bi se zaključiti da one koji su ustali 16. maja ne treba pamtiti i slaviti, već kriviti i zaboraviti jer nisu uspjeli i bili su ubijeni.
Međutim, na ustanak Roma treba gledati u odnosu na ono protiv čega su hrabro ustali, a to je najmoćniji stroj za ubijanje svih vremena. Ta perspektiva daje smisao otporu Roma i odjekuje kroz vrijeme i prostor, rekao je ranije Željko Jovanović, direktor programa Romske inicijative u Fondu za otvoreno društvo.
„Naša borba i otpor ugnjetavanju su kontinuirani; šire se izvan naših pojedinačnih života i veći su od nas. Profesorica Ethel Brooks jednom nas je podsjetila da su naše patnje u Drugom svjetskom ratu bile vrhunac, ali ne i početak ili kraj našeg ugnjetavanja. Zapravo je ugnjetavanje protiv nas kontinuum koji seže duboko i široko u evropsku historiju i kulturu. Isto zlo možemo prepoznati u raznim inkarnacijama koje nas i danas prate – etničko nasilje i ubistva, prisilna sterilizacija, deložacije, segregacija, osiromašenje, paternalizam. Često nam govore da smo nacija preživjelih, ali često zaboravljamo na svoje pretke, koji su ustali i oduprijeli se bijedi, slično kao što je to učinilo 6000 Roma 16. maja 1944. protiv nacista. I prečesto ih se zaboravimo prisjetiti. Prečesto nas nedostatak spomen obilježja, historijskih knjiga i muzeja spriječi da ih se sjetimo“, kazao je tada Jovanović.
Kazivanje istine i prikupljanje historijskih podataka važni su za uspostavljanje sjećanja na prošlost i generiranje trajnog izvještaja o nasilju protiv Roma.
Danas Romi odaju počast otporu i govore istinu o progonu romskih zajednica tokom Holokausta.
Čak i danas, antiromski strukturni i pravni rasizam nije samo relikt prošlosti. Romi se širom Evrope bore za dobijanje ili zadržavanje svojih građanskih prava za vrijeme nasilja koje sankcioniše država i etnonacionalističkih režima koji Rome koriste kao žrtvene jarce za ekonomski pad i probleme imigracije.
Te borbe imaju različite oblike – u zemljama poput Francuske i Češke, na primjer, Romi se bore za pravo na desegregirano javno obrazovanje. Razgovori oko kontrole imigracije u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Danskoj i Francuskoj (među mnogim drugim državama, uključujući SAD i Kanadu) usmjerili su se prema „ciganskom problemu“ – narativu protiv kojeg se romske zajednice moraju boriti. U cijeloj Evropi Romi se bore za zakon koji će ih štititi i traže pravdu za bezbrojna ubistva koja se ne istražuju.
Nažalost, značaj ovog dana još uvijek nije dobrovoljno prepoznat.
Dan otpora Roma služi kao dokaz da niko nikada ne može u potpunosti da slomi i potčini čovjeka, bez obzira na to sa kolikim nivoom straha, nasilja i smrti da se suočava.
On predstavlja promjenu u načinu na koji se romska kultura i identitet pojavljuju u javnom prostoru. Ova promjena dolazi iz razumijevanja ovog prostora kao političkog, gdje historija otpora zamjenjuje historiju ugnjetavanja.
Država mora učiniti sve da promoviše romsku kulturu i identitet. Više od četiri decenije evropske romske zajednice žele uspostaviti instituciju koja će njihovim tradicijama i kreacijama dati vlastitu pozornicu. Širom Evrope postoje institucije koje slave niz kultura, nacionalnosti i identiteta, ali za Rome nema ničega takvog.
Ovim povodom juče se oglasila Asocijacije mladih Roma „Aksiom“ i naglasila važnost zajedničke i ujedinjene borbe protiv diskriminacije, segregacije i svakog pokušaja tretiranja Roma i Romkinja kao građana i građanki drugog reda. Također, pozvali su vlast u Bosni i Hercegovini da uradi sve da se na dostojanstven način ovaj i svi drugi datumi važni za romsku zajednicu, počnu obilježavati, kako bi se sačuvali od zaborava.
„Romi imaju tradiciju borbe protiv fašizma i mi smo danas ponosni na ovu tekovinu koja je nakon Drugog svjetskog rata ujedinila Evropu i čiji smo neodvojivi dio“, dodali su iz te asocijacije.
(Portal Udar)
