Vahid Beganović: Učite, istražujte, putujte. Što više znate, više vrijedite

5082
Vahid Beganović (Foto: portal-udar.net)

Vahid Beganović je dvadesetdvogodišnji mladić iz Tuzle. Njegova životna priča može poslužiti svim mladim Romima i Romkinjama, kao prmjer upornosti i istrajnosti jedne osobe. Pošto se vrlo mlad oženio, trebao mu je posao. Nakon bezuspješnih pokušaja, odlučio se na vrlo rizičan korak-azil u Njemačkoj. Tamo je proveo dvije godine. Povratak u Tuzlu je bio neminovan. Danas, Vahidiva priča je potpuno drugačija. Pronašao je posao i vrlo je uspješan u tome što radi.

Radi na programu stipendiranja romske djece u TK-a, a pored toga je član Komisije za ljudska prava i slobodu u gradskom vijeću Tuzla, član pri Savjetu mjesne zajednice Kiseljak, član Koalicije za borbu protiv govora mržnje te trener životnih vještina. U intervjuu za naš portal, Vahid nam je govorio o svom putu u Njemačku, povratku, novom početku, uspjehu, neuspjehu i borbi za život.

Bili ste korisnik azila u Njemačkoj dvije godine, ali ste morali da se vratite u BiH? Kako je tekao taj put?

-Nakon završetka srednje škole sam se oženio i ubrzo dobio i djevojčicu. Tražio sam posao, ali sve je to bilo bezuspješno i nakon bezbroj pokušaja sam polako počinjao gubiti nadu. Ljudi su masovno  odlazili vani. Čuo sam puno priča da su se svi oni koji su otišli na azil, uspješno „snašli“. Shvativši da će biti težak put za dalji pronalazak posla, odlučio sam zajedno sa porodicom otići u Njemačku i prijaviti se na azil. Uspjeli smo otići i prijaviti se… Život nam se odjednom promjenio iz korijena…
Način življenja, drugačija kultura i samo okruženje oko nas. Pokušali  smo se uklopiti. Našli smo odgovarajući posao, međutim nismo uspjeli dobiti  radnu dozvolu zbog toga što smo bili korisnici azila. Nakon dvije godine, nismo uspjeli ostvariti ono zbog čega smo došli već smo izgubili još više. Nije bilo baš onako kako su ljudi pričali, gubite puno odlaskom, a niste ni svjesni tog. Odlučili smo se vratiti u svoju domovinu, ali izgubili smo pravo na zdravstveno osiguranje, jer su nas odjavili sa biroa. Tada smo dobili informaciju da moramo čekati najmanje šest mjeseci, kako bi ponovo stekli pravo na zdravstveno osiguranje. Ponovo sam krenuo u potragu za poslom. Bilo je bezbroj pokušaja, ali svaki put razočaranje.  Situacije kroz koje sam prošao, dale su mi vjetar u leđa da ne odustajem i nastavim dalje. Za dalju pomoć sam se obratio Udruženju „Euro Rom“, te mi je pružena prilika za posao koji i danas obavljam kao projektni oficir Udruženja.

Šta je konkretno vaš posao i vidite li pomake od kada radite, barem kada govorimo o obrazovanju Roma?

-Moja uloga kao projekt oficira, jeste da pružim svu moguću pomoć učenicima u ostvarivanju što boljih rezultata. Isto tako, dio moje obaveze je da budem u stalnoma kontaktu sa roditeljima i mentorima, pa ako se pojavi bilo kakav problem kod učenika, odmah reagujem te organizujem zajednički sastanak kako bi pronašli najbolje rješenje. Sama podrška koju pruža program je  olakšavajuća za romske učenike tokom školovanja. Imaju podršku, mjesečnu stipendiju od 40 eura, instruktivnu nastavu iz predmeta sa kojima učenik ima poteškoća, te jedan od najbitnijih faktora-mentor, ili kako mi to zovemo ,,drugi roditelj u školi“. Zahvaljujući ovom projektu, stanje u srednjem obrazovanju je znatno uspješnije, jer daleko veći broj romske djece završava srednje škole i upisuju fakultete.

Član ste nekoliko Komisija u Gradskom vijeću Grada Tuzle. Kakav je vaš uticaj tamo?
-Kao član Komisije za ljudska prava i slobodu u Gradskom vijeću, imam pravo glasa i iznošenja mišljenja jednako kao i svi ostali članovi. Sam naziv Komisije nam sve govori da smo svi jednaki, te imamo pravo iznijeti svoje mišljenje. Moja uloga kao člana jeste da u saradnji sa ostalim kolegama i koleginicama, omogućimo ostvarivanje prava svih građana, te da radimo da se njihova prava ne narušavaju.

Rekli ste i da ste trener životnih vještina koje prenosite na djecu. Koje su to najbitnije vještine koje djeca moraju imati?

-Jedna od najvažnijih životnih vještina, a koja djeci treba u svakodnevnom životu, jeste da nauče ko su oni i koje su to pozitivne kvalitete koje imaju. Radim na tome da djeca podižu svoje samopouzdanje, poboljšaju svoje komunikacijske vještine i kako da sarađuju sa drugima, te kako da upravljaju svojim emocijama i na koji način da ih iskazuju.

Pored posla, bavite se glumom odnosno forum teatrom. Mislite li da forum teatrom možete nešto promijeniti na ljude?

-Forum teatar je metoda koju bi svi trebali primjenjivati u određenim problemima, koje se javljaju u društvu. Teatar je izvor znanja, on je sredstvo za transformaciju društva. Forum teatar može da nam pomogne da gradimo svoju budućnost, a ne da čekamo da se promjene same dogode. Forum teatar je jedna vrsta modernog socijalnog pokreta, koji čini da se ljudi pokrenu i uzmu aktivnu ulogu u sopstvenom životu.

Za šta ćete se vi boriti u narednom periodu da promijenite i koji je vaš cilj.Te da li smatrate sebe kao primjer ostalim mladim ljudima i koja je vaša poruka upućena ka njima?

Gdje se vidite u budućnosti i postoji li nešto što biste poručili mladim Romima i Romkinjama?

-Ja se sigurno neću prestati baviti temama i poslom koji se direktno dotiče mladih ljudi. Smatram da država i društvo ne obraćaju dovoljno pažnje na omladinu. Omladincima bih poručio da nastoje da se edukuju, ne samo formalno već i neformalno, te da ne bježe od volontiranja. Iz ličnog iskustva znam da se dosta korisnije i praktičnije stvari nauče iz ne formalnog obrazovanja. A što se porukea mladima tiče, ona je jednostavna: Učite, istražujte, putujte. Što više znate, više vrijedite!

(portal-udar.net)