Vesna Crnić Grotić: Hrvatska ima najviši prag za primjenu jezičnih prava nacionalnih manjina

1610
Vesna Crnić Grotić

Hrvatska je prošle godine podnijela svoje 6. Izvješće o primjeni Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, a u ožujku ove godine stiglo je i Mišljenje Odbora stručnjaka VE koji prati provedbu Povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima. O ovoj temi, te o tome  da li su neki manjinski jezici ugroženi, ili se trebaju uvesti u nastavni proces, te o pritužbama nekih manjina na rad mainstream medija, posebno javnog rtv servisa HRT-e i drugim pitanjima, razgovarali smo sa Dr.sc. Vesna Crnić Grotić, redovne profesorice međunarodnog prava na Pravnom Fakultetu Sveučilišta u Rijeci te predsjednice Odbora stručnjaka Vijeća Europe za praćenje provedbe europske Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima.

Koje su ključne ocijene i eventualne zamjerk o primjeni Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima u Hrvatskoj?

-Hrvatska je malo kasnila s podnošenjem Izvještaja tako da je u ovaj izvještajni period ušlo dosta dugo razdoblje od 2015. do 2019. godine. To znači da su u taj izvještajni period ušla i neka događanja koja su bila direktno usmjerena protiv manjinskih jezika kao što je to bio slučaj s inicijativama za zabranu ćirilice u Vukovaru što je onda naravno našlo i svoju refleksiju u Izvještaju odnosno u ocjenama koje je dao Odbor stručnjaka za provedbu Povelje. Kao najveći nedostaci naznačeni su problemi ravnopravne uporabe manjinskih jezika u službenom javnom komuniciranju kako je to predviđeno našom zakonskom regulativom, barem u onim sredinama (općinama, gradovima) u kojima ima dovoljan broj pripadnika nacionalnih manjina. Treba napomenuti da Povelja ne govori o pragovima, ona ne koristi taj termin već ona rabi koncept dovoljnog broja govornika koji bi mogli opravdati posebne jezične mjere i rješenja, dok mi baratamo pojmom “jezičnog praga „  koji je uz to kod nas vrlo visok, najviši (1/3 u nekoj administrativnoj jedinici)  među svim zemljama koje su prihvatile ovu Povelju. Na to se Odbor  ponovno osvrnuo i apostrofirao taj problem  ukazujući da bi Hrvatska trebala odustati od tog koncepta brojčanog praga, a gledati gdje ima dovoljan broj govornika nekog manjinskog jezika da bi se određene  jezične mjere mogle koristiti i implementirati.

Da li su neki manjinski jezici u Hrvatskoj posebno ugroženi? Što je s Romima i njihovim jezicima i kako rješavati problem njihove višejezičnosti i kako uopće romski jezik ili jezike uvesti u škole?

-Odbor razlikuje romske jezike – romani chib – i bajaški. Hrvatska je prilikom ratifikacije Povelje stavila rezervu da neće primjenjivat Povelju u odnosu na neteritorijalne jezike što se po mišljenju odbora odnosi na romani chib. Međutim bajaški romski jezik bi bio pokriven Poveljom, jer se ne može smatrati neteritorijalnim jezikom i Odbor je već  tražio da Hrvatska primjeni zaštitne mjere u odnosu na bajaški romski jezik. To prvenstveno znači da bi trebalo uvesti bajaški u obrazovni sustav romske nacionalne manjine te da bi taj jezik trebao uživati određenu promociju u javnoj upotrebi. To ipak ne znači da bi taj jezik trebalo uvesti u službenu upotrebu jer taj jezik nije pod posebnom zaštitom već ga samo promovirati kroz medije i na neke druge načne čime i se potvrdilo da je i taj jezik jedan dio identiteta Hrvatske.

 Kakva je situacija u odnosu na prethodno Izvješće i prethodni evaluacijski ciklus?

-Kao što sam već rekla izvještajni period je bio dug i u njega su ušli određeni negativni trendovi u kojima se određene političke opcije u Hrvatskoj zalažu za zabranu korištenja ćiriličnog  pisma na određenim lokalitetima, što svakako nije dobro odjeknulo. Također to je bio period u kojem je dosta porastao govor mržnje prema pripadnicima nacionalnih manjina pa i to ima svoje mjesto u izvještaju i općenito jedan porast netolerancije. Srećom možemo konstatirati da su ti trendovi u jednom djelu zaustavljeni, ali isto tako moramo kazati da prihvaćenost ćiriličnog pisma kao djela identiteta srpske zajednice u Hrvatskoj još nije sasvim saživio.  Ukupno gledajući moramo razlikovati situacije pojedinih nacionalnih manjina pa tako možemo reći da talijanska nacionalna manjina uživa najveći stupanj prava, mađarska nacionalna manjina i češka  uživaju prilično visok stupanja svojih jezičnih prava dok je srpski jezik i pismo i dalje posebno pitanje.

Ovo je bilo 6. izvješće, odnosno šesti evaluacijski ciklus  hrvatske provedbe Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima. Kako ocjenjujte ovaj period od 1997. kada je Hrvatski sabor ratificirao ovaj važni europski dokument  vezan za manjinska prava? Koliko smo napredovali? Koliko pak zaostajemo ili stagniramo u odnosu na zahtjeve ove  Povelje?

-Pa ja bih rekla da ipak jesmo napredovali. Dvadeset godina se povelja primjenjuje i u tom periodu dosta je stvari krenulo naprijed. Svijest o potrebi zaštite manjinskih jezika raste pa ako hoćete jača i njihov osjećaj identiteta. Tako ako gledate npr. situaciju u obrazovanju tu su dosta pozitivni pomaci, a napredaka ima i u službenom korištenju manjinskih jezika. Ako gledamo korištenje talijanskog jezika u Istri onda bi to bio jedan pozitivan model kojega bi bilo dobro primjenjivati i u drugim slučajevima. Međutim,  Hrvatska često ima problem s primjenom svojih zakonskih rješenja, a to je slučaj i na ovom području. Imamo dobre zakone ali provedba često kiksa ili osjetno zaostaje. Imamo dobar Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ali se u gotovo svim izvještajima ponavljaju isti problemi njegove primjene pa to ukazuje i nedostatak dovoljne političke volje da bi stvari ipak išle puno bolje, a mogle bi.

Manjine imaju puno pritužbi i problema  u odnosu na mainstream medije i poglavito na glavni javni servis HRT. Kakve su u tom pogledu naše obaveze u odnosu na Povelju i zastupljenost manjinskih jezika u glavnom javnom servisu ?

Iako i sama spadam među one koji imaju vrlo pozitivno mišljenje prema najpoznatijoj manjinskoj emisiji odnosno multietničkom magazinu „Prizma“ treba reći da je Odbor ostao dosta kritičan prema toj emisiji i to upravo zato jer je pojavljivanje manjinskih jezika u toj emisiji u velikoj mjeri nedostatno i neregulirano. Manjinski jezici se koriste sporadično, arbitrarno i to korištenje ovisi o raznim okolnostima. Korisnici, odnosno pripadnici manjinskih jezika ne mogu sa sigurnošću računati da će redovito i u određenim terminima čuti svoj jezik. Povelja je pak tu vrlo decidirana. Prije svega, Povelja nudi različite opcije u korištenju manjinskih jezika i Hrvatska mogla birati na koji način će medijski koristiti manjinske jezike ( što će ponuditi , što garantirati ). Hrvatska je izabrala da će imati programe na manjinskim jezicima odnosno na sedam manjinskih jezika koje je posebno zaštitila, a to znači da bi trebala osigurati redovitu upotrebu tih jezika pa makar jednom tjedno , jednom u 15 dana , jednom mjesečno , ovisno o mogućnostima , ali da to bude redovito , da to bude predvidljivo.

Kako uopće ocjenjujete stanje tolerancije prema problemu manjinskih jezika  u Hrvatskoj, s obzirom na to da je u javnosti vrlo rašireno mišljenje da smo previše “popustljivi” prema manjinskim pravima, te da imamo niske pragove za uvođenje dvojezičnosti i sl. Koliko je to točno?

-Kao što sam već rekla naš jezični prag je najviši među potpisnicama Povelje (trenutno ih je 25). Svi se drže praga od 5, 15 do  najviše 20 posto, a jedino mi imamo prag da treba jedna trećina pripadnika nacionalne manjine na nekom području da se mogu ostvarivati određena jezična prava odnosno da bi se uvela upotreba u službene svrhe. Ono što je međutim pohvalno jeste da nemamo praga kada se radi o korištenju manjinskih jezika u obrazovne svrhe a to znači da bez obzira na broj pripadnika nacionalne manjine, ako ima interesa nastojat će se organizirati neka nastava na manjinskom jeziku ili bar neko podučavanje tog jezika. Ovdje bi ih željela spomenuti još jedan zanimljiv problem, a to je stav države u odnosu na istroromanski jezik za koji je odbor utvrdio da spda pod zaštićene jezike jer se radi o autohtonom jeziku koji se faktički koristi stoljećima. Stav države je da se ne može dati obrazovanje na tom jeziku jer ga ne koristi neka posebna nacionalna manjina . A taj stav je u neskladu s Poveljom i Odbor insistira da se takvoj jezičnoj grupi ( koja nije posebna nacionalna manjina , ali koristi taj manjinski jezik pa jeste jezična manjina ) osigura neki oblik podučavanja tog jezika i njegova očuvanja jer će bez toga taj jezik izumrijeti.

Koliko su manjinski jezici uopće prisutni u javnosti i kako ojačati i razviti njihovu društvenu poziciju i upotrebu ?

Ja bih simbolično rekla da mi s obzirom na našu složenu povijest imamo manjine i – Srbe. I uvijek se mnogo toga gleda kroz tu prizmu. Tako se neke mjere ne uvode jer bi se od toga mogla okoristiti i srpska nacionalna manjina, a to bi za neke možda bio problem. A taj diskriminacijski diskurs mi moramo razbiti u našem društvu . Država ima jednaku obavezu prema pripadnicima nacionalnih manjina te svima mora jamčiti ista prava odnosno i ona posebna  koja ih pripadaju po nekom kriteriju kao što je to pravo na upotrebu jezika i pisma na područjima gdje za to imaju zakonske uvijete.

Dugo se kao društvo suočavamo s problemom ćirilice. Što bi bilo neko tolerantno , europsko rješenje tog problema i kako javnost motivirati i senzibilizirati da to prihvati?

-Država ima obvezu da radi na jačanju tolerancije kada su u pitanju jezična i druga prava. Tu je obavezu Hrvatska preuzela ratificirajući Povelju i to je jedna važna preporuka Odbora stručnjaka za provedbu Povelje. Hrvatska na tome treba sustavno raditi i bez obzira na ratne traume treba nastojati afirmirati zajedničku kulturnu baštinu, suživot i toleranciju. Nije Hrvatska jedina s takvim problemima u Europi no upravo zato treba raditi na razvoju europskih vrijednosti pa smo i mi pozvani raditi na tome.

Na kraju, što će biti s preporukama Odbora stručnjaka odnosno Odborom  ministara Vijeća Europe i kakve su obaveze Hrvatske u tom pogledu. Koliko ih mora uvažiti, primijeniti? Kakvu daljnju politiku u tom pogledu možemo očekivati?  Mogu li i kako boljoj implemntaciji doprinijeti i manjinske institucije i organizacije? 

-Naš je sistem monitoringa sada nešto primijenjen.  Mi sada očekujemo  preporuke Odbora ministara ,  ministara vanjskih poslova  VE koji prvo treba prihvatiti preporuke našeg Odbora ili ih doraditi. Država ima političku i pravnu  obavezu da poštuje te preporuke i da u sljedećem izvještaju koji će biti 2023. na to može pozitivno referirati odnosno pokazati napredak  i mislim da će Hrvatska taj napredak i pokazati.

(portal-udar.net)