Romski
Prvi amblematski film jugoslavenske kinematografije koji tematizira život Roma bio je ujedno vjerojatno najbolji jugoslavenski film svih vremena uopće. Naravno, radi se o filmu “Skupljači perja” Aleksandra Saše Petrovića u kojemu briljiraju Bekim Fehmiu i Olivera Katarina.
Film je snimljen 1976. godine i bio je prvi jugoslavenski dobitnik neke nagrade u Cannesu. Dobio je veliku nagradu žirija, novinarsku nagradu, a Saša Petrović bio je nominiran i za Zlatnu palmu. Osim na Cannesu film je bio jugoslavenski kandidat za Oscara, a i za Zlatni globus. Bili su to veliki međunarodni uspjesi. Film je od Bekima Fehmiua i Olivere Katarine napravio međunarodne zvijezde.
BLISTAVO & STRAŠNO
Kad bismo engleski prijevod naslova ovog filma preveli na naš jezik on bi se zvao “Sreo sam i sretne Cigane” makar je sreće u samom flmu bilo ponajmanje. Preko romske zajednice u Vojvodini ovaj film je bio vjerojatno jedan od prvih koji je problematizirao međuetničke odnose u Jugoslaviji. Također jedan je od onih koji je u zemlji jednakosti problematizirao i socijalne odnose u nominalno socijalističkoj zajednici. A sve, kako rekoh, preko leđa Roma – tako je valjda bilo najbezbolnije – iako za Sašu Petrovića teško možemo reći da je bio kalkulant.
U zemlji ravnopravnih naroda i narodnosti mediji su nas uvjeravali kako su svima zajamčena ista prava, posljedično smo valjda trebali misliti kako svi i živimo jednako. Film Saše Petrovića spomenuo sam zbog slučaja Bekima Fehmiua. Veliki, jedan od najvećih glumaca s ovih prostora, svoj je život okončao samubojstvom. No, prije tog čina u amanet nam je ostavio svoju biografiju “Blistavo i strašno”. Tek kada sam pročitao tu knjigu shvatio sam da sam živio u zemlji u kojoj je živjela i jedna zajednica o kojoj nisam znao ništa osim onoga što je bazirano na predrasudama o pekarima i zlatarima kojih ima posvuda i neka su vrsta plemenske zajednice s kojom se nije pametno kačiti.
Shvatio sam da nemam pojma gdje su dječaci mojih godina išli u školu, kako su živjeli iza kapija svojih kuća, a sve dok mi Bekim Fehmiu svojom knjigom nije širom otvorio te kapije i omogućio mi da zavirim u živote svojih susjeda. Sve ovo pišem iz razloga što mi je knjiga Bekima Fehmiua omogućila da shvatim da ni o životu romske zajednice u Jugoslaviji mi nismo imali pojma iako su ti ljudi bili svuda oko nas. Njihovi životi su nam misterij. Sve što smo znali su predrasude o lopovima, pjevačima, i onima koji će nas odnijeti ako ne budemo dobri (preciznije, ako ne budemo slušali roditelje). Osim toga znali smo da su lutalice. Ako oni odu odnekuda, tu će sigurno početi rat. Na tome je zasnovan jugoslavenski pogled na romsku zajednicu. Zato je film Saše Petrovića bio bitan. Možda je bacio malo drugačije svjetlo na život Roma u Jugoslaviji. Meni, naravno, post festum.
BARBARI EMIRA KUSTURICE
Većina jugoslavenske kinematografije Rome prikazuje u sporednim likovima uglavnom glazbenika čije užagrene oči i tugaljiva pjesma prate život socijalističke zajednice. Ali ima još par filmova koji su fokusirani isključivo na život romske zajednice.
To da se Romi bave čudnim poslovima, žive u nekoj vrsti plemenske zajednice i lutaju svijetom ostalo je uvriježeno i u daljnjem filmskom tematiziranju života Roma. Raspjevane lutalice, gotovo barbari, bili su prikazani i u filmu Emira Kusturice “Dom za vješanje”. U međuljudskim odnosima prevladavaju gotovo životinjski instinkti. Glazba je glasna, tužna ali raspomamljujuća, i sve je uvijek, ako ne u mraku, a onda u polutami. S druge strane, valja reći da ludilu koje se kotrljalo Jugoslavijom Kusturica kontrapunktira život romske zajednice kao čežnju za stvarnom, individualnom egzistencijalnom slobodom. Tako su u njegovim filmovima Romi, na neki način, simbol čežnje za slobodom i simbol mira.
Unatoč tomu, ostaje činjenica da šira jugoslavenska zajednica kroz film i dalje hrani svoje predrasude o Romima.
To što se kroz filmove popularizirala romska kultura, ponajprije glazba, teško da je pomoglo samim Romima. Oni su i dalje viđeni kroz uvriježene predrasude. Malo tko je znao kako stvarno žive Romi u našem najbližem okruženju. Njihov život najviše gledamo kroz organizirano prosjačenje na ulicama gradova kao da među “bijelcima” kriminala uopće nema.
POŠTEN ŽIVOT NA MARGINI
Malo drugačije svjetlo na život Roma bačeno je filmom “Epizoda u životu berača željeza” Danisa Tanovića. Opet se preko leđa romske zajednice osvijetlio problem etničke diskriminacije u bosanskohercegovačkom društvu. Ipak, u ovom filmu po prvi put romski život nije praćen razularenom glazbom. Sve je u sivim tonovima i gledatelju je hladno dok gleda film.
Tanović prikazuje život na margini društva, ali častan, pošten život, što se kaže od svog rada. Ali ni to ne pomaže akterima ove priče kad se suoče s nemilosrdnom diskriminacijom, ponajprije administrativnom ali iza koje treperi ona etnička.
Baš kao u priči o stradalom Marku Sejdoviću, ispada da je romski život manje vrijedan od života drugih ljudi. I čemu onda težnja da se živi od svog rada, da se pokuša zaraditi novac i izgraditi kuća kad te okolica ne vidi kao jednakovrijednu jedinku i ne priznaje te administrativno? S druge strane, u onom plemenskom razularenom životu uvijek se postavlja pitanje: koja je cijena slobode?
Ovo je sve tek natuknica, tema vjerojatno zahtijeva ozbiljnu studiju, ali valja otvoriti i ove teme. Možda je vrijeme da sami Romi osvijetle svoj život i prikažu ga zajednici u kojoj žive, netko bi trebao odškrinuti vrata romskih kuća onako kako je to Bekim Fehmiu napravio s vratima albanskih kuća u Jugoslaviji.
(portal-udar.net)
