Romski
U Omišu je proteklog vikenda održan Dalmacija Ultra Trail, jedno od najraznovrsnijih, ali i najizazovnijih trail takmičenja u regionu. Riječ je o međunarodnoj sportskoj manifestaciji koja ima i regionalni karakter. Od 894 takmičara na pet staza, 51 je bilo iz Bosne i Hercegovine. Brojni su bili i iz Slovenije i Poljske, ali je bilo i trail takmaca iz svh drugih država bivše Jugoslavije, Evrope, Izraela, Rusije, Ukrajine… Najstariji takmičar je bio Vukota Dubak, 73-ogodišnja „gromada“ iz Berana u Crnoj Gori koji je uspješno završio brdsku trku od 30 kilometara, čime je nastavio impozantni niz velikih izazova. Vukota se rado odazvao da sa nama podijeli utiske i svoja sportska i društvena razmišljanja. Prvo što smo ga pitali je, da li je naporno u poznim (mislimo prije svega poznim sportskim godinama) ostvarivati takve uspjehe?
„Da nije naporno, uopšte ne bih ni dolazio. Jer moja deviza u životu je sve što je lako, mene ne interesuje. Ja kada vidim neku scenu, neku sliku gdje takmičari daju nadljudske napore, onda sebe pitam – zašto ne bih i ja. Tako sam došao i na ovaj trail. Ali moram vam nešto reći, volim kamen, ali obići ću kamenjar neko vrijeme. Ipak me je malo slomilo“
Istrčali ste izuzetno teške dionice zadnjih godina. Trail ste išli na 73 kilometra, dva maratona ste istrčali. Da li je tu pored fizičke važna i psihička snaga?
“Važan je karakter. A karakter se brusi sa iskušenjima. Ako nema iskušenja, nema ni karaktera. Vrlo je važna samodisciplina. Čovjek mora da bude iskren prema sebi. Ove trke i ova iskušenja su samo povod da čovjek mora da bude bolji i bolji. Tu mislim i na čisto srce i čistu dušu.”
Da li je bilo teže trčati maraton 42 kilomentra ili jezditi po planinama 73?
“Ja volim obje te trke. Ali cijeneći da sam rođen u planini crnogorskoj, čuvajući ovce i koseći po Bjelasici… ,te da sam onda završio i šumarki fakultet, pa radio u šumarstvu, tako da mi je bliža opcija planine. Gledajući planine, vidim i neke eko sisteme šuma. Moramo čuvati ljepote prirode.”
U neformalnom razgovoru ste više puta spomenuli da sport zbližava ljude raznih nacionalnosti, raznih podneblja, država… Da li preporučujete, pogotovo mladima, da se uvezuju i na ovim trkačim manifestacijama.
“Najveće bogatsvo koje sam u ovu godinu dana imao je što sam upoznao, a neke i ponovo posjetio, predjele i ljude. Počev od Makedonije, gdje sam studirao. I onda poslije 43 godine trčao u Skoplju. Pa onda, zima je bila – Bjelasica Trail, pa sam onda dobio poziv iz Gusinja. Pa onda pošto nisam bio dugo u Bosni, Jahorina Trail i Vučko Trail na Bjelašnici. I svugdje sam upoznao divne ljude. Svaki trail, svaka trka može se ‘baćit’, ali ono što ostaje je druženje sa divnim ljudima. I sada u Omišu, dobri ljudi Dalmatinci i krš, su mi još više izbrusili karakter. Ljudi i planine idu zajedno. Apalovao bih na kraju – ljudi izađite malo iz svojih torova. Mrdnite dalje, ima divnog svijeta, divnih ljudi.”
