Romski
Skoro pola miliona građana je otišlo iz Bosne i Hercegovine od 2013. godine. No, neslavni rekord je postavljen 2021. godine tokom koje je zemlju napustilo oko 170.000 osoba. To je bila godina korone, kada su ulasci u brojne zemlje bili djelimično ograničeni tako da popuštanjem mjera koje se najavljuju u svim zemljama ove godine, rezultati bi mogli da budu porazniji. Ove cifre su podaci iz istraživanja Unije za održivi povratak i integracije BiH. Vlasti tvrde da one nemaju podatak o odlascima jer da bi neko otišao, pa čak i na duže vrijeme, nema nikakvu potrebu da se bilo gdje prijavi odnosno odjavi, osim djece, odnosno njihovih roditelja, koja idu u osnovnu školu jer je riječ o zakonski obaveznom procesu. Aktuelni organi vlasti i partije koje ih čine tvrde da ne mogu potvrditi ove podatke, što je logično jer činjenicom da su na vlasti imaju veću odgovornost. S druge strane predstavnici opozicije se potpuno slažu sa ovim procjenama, No ne treba biti previše pronicljiv da se shvati koliko su ove brojke stvarne. Putujući noći autom prolazi se kroz brojna sela u kojima gori samo poneko svjetlo. Oni stariji će vam potvrditi da je prije 15ak godina tu sve sijalo i da su ljudi poslije strašnog rata pokušavali da stvore sebi dostojan život. Ali očigledno nisu uspjeli.
Predsjednica Unije za održivi povratak i integracije BiH Mirhunisa Zukić je nedavno za UDAR rekla da oni koji odlaze ne idu iz zemlje samo u potrazi za poslom i boljim uslovima, nego zbog sve izraženije besperspektivnosti u Bosni i Hercegovini.
“Oni su izgubili i strpljenje i nadu da će nekad biti bolje u odnosu na one koji su cijelo vrijeme govorili da smo u reformama, da se približavamo Evropskoj Uniji, da je potrebno strpljenje građana. Zašto 170 hiljada? Imali smo, naravno, pandemiju koja je zahvatila cijeli svijet, ali u Bosni i Hercegovini su zbog toga ljudi ostali i bez zdravlja i bez radnih mjesta – oni koji su preživjeli. Razgovarali smo sa tim ljudima kako i na koji način vide budućnost u Bosni i Hercegovini i zašto sad oni odlaze. Vidjeli smo da nije sva sigurnost u novcu. Oni traže kompletnu sigurnost, za budućnost djece, za budućnost familija. Evo, mi imamo, recimo, situaciju u Odžaku. Mi smo tamo imali 10 i po hiljada povratnika. Međutim, mi sad nemamo ni 2 i po hiljade ljudi koji žive trenutno. To su sve stari ljudi, a sve što je moglo da ode, to se tako kaže – to je otišlo sa kompletnim porodicama”, upozorava Mirhunisa Zukić.
Jedan od naših bivših sugrađana je Azur koji sada živi i radi u Njemačkoj. Njegova priča je kratka i jasna.
„U Bosni sam studirao i obavljao više poslova. Radio sam kao konobar, kao stolar, kao voćar. Bio sam manje-više zadovoljan na svim poslovima, ali nisam imao neku sigurnost, neku budućnost dolje. Nisam nigdje bio prijavljen, nisam imao osiguranje ni zdravstveno ni penziono. Sada radim u Dojče post. Dostavljamo pakete i drugu poštu i reklame“, kaže za UDAR.
Izričit je: „Nemam namjere se vratiti“
Na pitanje da li je tome razlog politička kriza i dizanje tenzija od strane političara, odgovorio je – „Između ostalog, da!“
Haris Tutić, student iz Goražda, ističe da sve više želi da napusti BiH.
„Najviše me odbija manjak sadržaja u gradu i naravno politika koja mi pokazuje da samo opstaju oni koji su dobro uvezani ili stranački, ili imaju neke druge interese sa političarima. Želim da živim bar godinu dana vani, da vidim kako se živi u Evropi i svijetu“, kaže Haris za Radio Slobodna Evropa.
Međutim, pored velikog broja mladih koji napuštaju Bosnu i Hercegovinu, postoje i mladi ljudi koji su odlučili da ostanu i grade svoju državu. Jedan od takvih primjera je Dragica Simić (24) iz Vukosavlja.
“Kada razgovarate sa mladima, a to je i moje mišljenje, nažalost, sve manje su šanse da ostanete u ovoj našoj državi, da nađete zaposlenje u struci. Ono što me zadržava jeste naš mentalitet, naša kultura, tradicija, običaji i naravno porodica. Poruka za mlade bi bila da prvo dobro istraže uslove u našoj državi, da ako ikako mogu ostanu, jer naša država je lijepa, ima prelijepu prirodu, ali u koliko se ne snađu ekonomski naravno, mladi će da potraže svoju sreću negdje dalje“- rekla je Dragica.
Jedno od novijih istraživanja o namjeri odlaska iz BiH pokazalo je da skoro 50 posto mladih do 27 godina razmišlja o odlasku iz BiH. U ovom istraživanju Populacionog fonda Ujedinjenih nacija napravljenom 2021. godine imamo takođe crn podatak da 30 posto mladih ne vjeruje u bolju budućnost BiH.
Dervo Sejdić, društveni i politički aktivista takođe smatra da ekonomski razlozi nisu glavni motiv.
Pa neću izmisliti toplu vodu ako kažem da ako se nastavi ovaj trend da bi za nekih 15ak, 20 godina Bosna i Hercegovina bila prazna od ljudi. Zadnjih par godina odlaze mladi ljudi, ali ne samo mladi već i kompletne porodice. Čak i osobe koje su ovdje bile veoma situirane. Poznajem bračni par koje je zajedno zarađivao između osam i devet hiljada maraka koji je napustio BiH, ne zbog novčanog interesa, nego zbog sigurnosti sa sebe i svoje dijete.
Skoro dvije trećine romske populacije je napustilo BiH. Naročito od uvođenja bezviznog režima. Do kada će to biti? Vjerujem dok god imamo ovakav politički sistem koji se bazira na podjelama. Sve dok se bude vrednovalo ko je veći ili bolji Bošnjak, Srbin ili Hrvat. To će potrajati. Ne bih bio sretan da se to biloškim putem desi, ali najverovatnije da će se smjena desiti biloškim putem. Dakle, izumiranjem ove generacije.
Sve manje i Roma u BiH
Procjene romskih nevladinih organizacija su da da je odlazak Roma iz BiH, legalnim ili nelegalnim kanalima, veoma izražen i da se zadnjih desetak godina romska populacija prepolovila.
Nestaju cijela romska naselja – upozorava aktivista iz Kaknja Mujo Fafulić:
„Ljudi odlaze. Iz Vukosavlja je otišla skoro čitava zajednica. Sapna isto, iz Kalesije i Visokog veći broj, iz Kakanja manje ali se pripremaju. Gradiška, Travnik, Bugojno… prazne zajednice. Vukosavlje i Modriča su najkritičnji“, kaže Mujo.
Potvrđuje to i Aleksandar Mašić, predsjednik Saveza Roma Republike Srpske:
–Alarmantno je stanje u našim zajednicama. Ljudi odlaze da bi opstali. Iz Vukosavlja 400, 500 ljudi, Modriča 800-1.000. U Bijeljini smo imali 2.500, u Prijedoru 1.400, Gradiški 2.000… to su cifre, naše stanovništvo je bilo veliko, sada se prepolovilo. Mnogo ljudi je otišlo, dio je umro.
Ljudi su umirali i zbog loših uslova za liječenje korone. Aleksandar priča da je samo iz njegove porodice preminulo troje:
„Ljudi su primorani da skupljaju sekundarne sirovine, onda dobije koronu, dođe kući, zarazi 7-8 članova i onaj ko je najbolesniji ne preživi“
Trend pustošenja zajednica će se nastaviti, predviđa Aleksandar:
„Moja pretpostavka je da će još polovina od ovih koji su još uvijek tu otići. Tačno se zna ko gdje ide: Bijeljina odlazi u Berlin, Modriča u Francusku, zatim Italiju i Holandiju“
I politička kriza je sve teža i sve više utiče na svakodnevnicu:
„Ljudi to čuju, priča se o ratu. Oni koji su to pretrpjeli ne žele više da se susreću sa takvim krizama. Šta očekivati, pitaju me, čemu boljem da se nadaju. Ali mi kao organizacije nismo u mogućnosti značajnije pomoći, nemamo usvojen budžet, sve je manje projekata, lokalne vlasti ne dijele ništa… nema ništa, prepušteni smo sami sebi“, rekao je za Udar Mašić u jednom našem ranijem tekstu koji govori o ekonomskoj krizi u BiH i životu Roma.
Strah kod ljudi osjeti i Mujo Fafulić.
„Uzrok je kombinacija svih ovih faktora – nemaju posla, poskupljenja su velika, ništa ne zarađuju, nemaju pomoći od lokalnih do državnih vlasti i pokušavaju izaći iz ove situacije. Sve je pogoršala ekonomska a i politička kriza. Romi su narod koji nikada nije ratovao niti izazvao nijedan rat, na kraju krajeva, postoji doza straha da ljudi pokušavaju svoje porodice preseliti tamo gdje neće biti progonjeni. Ni na jednoj strani romska zajednica nije dobrodošla“
Mustafa Osmanović je jedan od rijetkih Roma koji se vratio prije 27 godina iz Njemačke i više nije želio da napusti rodnu zemlju. U Njemačkoj je proveo pet godina te kada se vratio odlučio je da novac koji je zaradio uloži kako bi pomogao i svojoj porodici, ali i komšijama. Mustafa pored toga što je odbornik ispred reda nacionalnih manjina, te na taj način pomaže romskoj zajednici da ostvare svoja prava, je i vlasnik otpada sekundarnih sirovina gdje je zaposlio nekoliko Roma.
“Romi u 99% slučajeva nisu zaposleni i oni se snalaze da idu vani, pretežno u Njemačku. Desetak porodica imamo trenutno u Njemačkoj koji odlaze, pa se povremeno vraćaju i opet odlaze, snalaze se trbuhom za kruhom jer moraju od nečega živjeti. Oni koji se ne mogu snaći i nemaju vozačkih dozvola i vozila, njima drugo ne preostaje, samo da idu vani da bi nešto zaradili i da bi djeca opstala da žive”- rekao je Osmanović.
Kaže da Romi teško pronalaze zaposlenje u BiH bez obzira na završeno školovanje.
“Tamo djeca idu u vrtić i u školu, pa se brzo naviknu pričati njemački jezik. Imaju besplatno prevoz i hranu i blizu školu, sve zavisi od mjesta gdje se nalaze. Uslovi su im dobri”, rekao je Osmanović.
Mnogo toga se migracijama i natalitetom mijenja
Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, u BiH živi tri i po miliona ljudi. No, i to što je popisano, tvrde razni stručnjaci i hroničari, je više nego što je stvarno živjelo jer su mnogi iz političkih razloga, ali neki svakako i iz patriotizma, odlučili da dođu i da se popišu, i bar tako imaju vezu sa domovinom. Mnogi smatraju, kada se ubroje svi ovi odlasci, da u BiH istinski živi oko 2,6 miliona ljudi.
U BiH danas ima gotovo duplo manje novorođenčadi u odnosu na broj umrlih u toku godine, što takođe ukazuje na smanjenje broja stanovnika. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, tokom prvih devet mjeseci 2021. godine rođeno je 18.733 djece što u odnosu na isti period 2020. godine pokazuje pad broja živorođenih za 3,33%. U prvih devet mjeseci 2021. godine umrlo je 35.108 osoba, što u odnosu na isti period 2020. godine pokazuje rast broja umrlih za više od četvrtine.
Za mnoge građane Balkana posebno je zabrinjavajuća demografska procjena iz jedne TV debate na France One iz 2018. godine, da za 100 godina više neće postojati srpska, hrvatska i bošnjačka nacija u ovakvom obliku. Razlog je mali natalitet, odlazak i asimilacija građana u razvijenim državama, ali i doseljavanje drugih nacija (vjerovatno Arapa). I onda možemo postaviti pitanje, čemu onda nacionalizam i borba za isključive etničke interese. Naravno, ovo se ne tiče samo ove tri južnoslovenske nacije, već i niz manjih u Evropi. Paralele radi u istoj emisiji je rečeno i da za 100 godina u takozvanim starim zemljama Evropske unije bijelci neće biti većina.
Rat u Ukrajini možda djelimično zaustavi trend iseljavanja iz BiH jer milioni izbjeglica koji dolaze u Evropu imaju čak i formalno „prioritet“ pri zapošljavanju, što su neke članice EU već ozvaničile. No, proces u BiH teško da će stati jer je riječ samo o jednom segmentu globalizacije. Iako ovo sve djeluje zastrašujuće, nema razloga za odustajanje od borbe za bolje društvo, i ekonomski i politički. Ako nam je sudbina da jednog dana budemo crni Francuzi ili tamno smeđi Nijemci, ili neki drugačiji Bosanci, to ne možemo izbjeći. Trebamo se potruditi da budemo srećniji, da naša djeca budu srećnija i uspješnija, a ona neka dalje razmišljaju o svojima. Put vodi.
