Zaboravljeni genocid nad Romima – Znate li šta je Samudaripen i gdje je Uštica?

390
Foto: Romski memorijalni centar Uštica
Foto: Romski memorijalni centar Uštica

Svako elementarno pismen zna šta je Holokaust, ili Jasenovac. Ali, većina ljudi na Balkanu ne zna šta znači Samudaripen i šta se u Drugom svjetskom ratu dešavalo u jasenovačkom selu Uštica. Samudaripen je za Rome ono što je za Jevreje Holokaust, a Uštica je bio logor unutar jasenovačkog kompleksa, u kojem je pobijeno najmanje 16.173 romske djece, žena i muškaraca.

Nisu to znali ni mladići i djevojke, koji su osamdesetih godina prošlog vijeka učestvovali na Omladinskoj radnoj akciji „Jasenovac“. Njihovo brigadirsko naselje bilo je upravo u Uštici, selu na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su u to vrijeme bile socijalističke republike unutar Jugoslavije.

Kad nisu radili na nasipima, brigadiri i brigadirke iz cijele SFRJ su u svom naselju pjevali uz logorsku vatru, plesali, ljubili se i radili sve što rade mladi. Nisu znali da se nalaze na zemlji koja skriva 21 masovnu grobnicu, sa tijelima hiljada Roma, umorenih u vrijeme ustaške Nezavisne Države Hrvatske.

Ne može se reći da su oni bili ravnodušni prema zločnima počinjenim u Drugom svjetskom ratu. Naprotiv, ovi Titovi pioniri su znali šta simbolizuje Jasenovac. Odlazili su do Kamenog cvijeta da odaju počast žrtvama logora. Jednostavno, oni su znali za Jasenovac, ali ne i za Ušticu.

Zašto je bilo tako? I zašto ni danas, skoro 80 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, mnogi ne znaju za strahote Samudaripena?

Decenijma je stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu prećutkivano. Romske žrtve su se spominjale tek uzgred.

Danas u Uštici postoji impresivni Romski memorijalni centar, ali on je otvoren tek prije 4 godine, 2. avgusta 2020, na Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu – Samudaripen.

– Postavljanjem betonske spomen-ploče, početkom jula 1971. otvara se lokalitet Uštica. Dijelom Spomen područja Jasenovac postaje 1983. godine, ali je taj prostor sve do 2012. godine bio zapušten i zanemaren – kaže Robert Korenić, voditelj Romskog memorijalnog centra Uštica.

Dakle, u vrijeme kada su veseli akcijaši „zaposjeli“ Ušticu, tamo je bila samo u korov zarasla spomen – ploča.

Kako navodi Korenić, Nezavisna Država Hrvatska od jula 1942. provodi masovne deportacije Roma u jasenovački logor, i to sa cijele teritorije NDH, koja je obuhvatala i današnju Bosnu i Hercegovinu i dijelove današnje Srbije.

Deportovani Romi su smještani u napuštenim ili nasilno ispražnjenim kućama srpskog stanovništva u Uštici, selu na ušću Une u Savu.

– Prilikom deportacije Rome nisu službeno pojedinačno bilježili, evidentirani su samo stočni vagoni, u kojima su depotovani, iako je dobar dio njih išao pješice ili svojim kolima – navodi Korenić.

Kada su Romi stigli, oduzeta im je sva preostala imovina i podijeljeni su u dvije grupe: nemoćne, bolesne, žene i djecu odvodili su u Donju Gradinu i ubijali, dok su jače i izdržljivije muškarce iscrpljivali do smrti prisilnim radom.

– O užasu svjedoči i podatak da je životni vijek Roma u logoru bio tek desetak dana – kaže Korenić.

Logor u Uštici zatvoren je tek u maju 1945. nakon dolaska Narodnooslobodilačke vojske.

Prema službenim podacima Spomen područja Jasenovac, od 1941. do maja 1945. godine, na području logora Jasenovac ubijeno je 16.173 Roma, među kojima je 4. 877 žena i 5.608 djece.

-Konačan broj teško da će ikada biti utvrđen. Samo je u Uštici, na području površine 4.700 kvadratnih metara, evidentirana 21 masovna grobnica – navodi Korenić.

Ipak, Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj je prvi put obilježen 2012. godine, sedam decenija od početka uništavanja romskog naroda u NDH.

-U organizaciji Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „Kali Sara“ i zastupnika romske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Veljka Kajtazija, od 2012. se obilježava taj datum, koji je dvije godine kasnije priznat i od strane Hrvatskog sabora. Komemoracija u Uštici je najveće godišnje okupljanje Roma na području Republike Hrvatske – kaže Korenić.

Još je godinama trajala borba za otvaranje Romskog memorijalnog centra Uštica, kako kaže Korenić, „uz velike prepreke u vidu pronalaska sredstava, te opšte klime u društvu koja je i dalje puna predrasuda prema romskoj nacionalnoj manjini.“

Danas ovaj Memorijalni centar ima galerijsko-muzejsku i memorijalno-edukativnu funkciju.

-Cilj nam je da uključimo Romski memorijalni centar Uštica u programe školskih kurikuluma, kako bi se djeca i mladi upoznali s ovim mračnim, a često prešućivanim periodom naše novije istorije. Uz to želimo da se svakom pripadniku romske manjine u Hrvatskoj bar jednom u životu omogući posjeta Centru i odavanje počasti žrtvama – navodi Korenić.

Savez Roma u Republici Hrvatskoj 2021. godine je pokrenuo Ljetnu školu suočavanja s prošlošću, koja uključuje trodnevni susret mladih ljudi s istoričarima specijalizovanim za temu genocida nad Romima u Drugom svjetskom ratu.

A ti istoričari kažu da istraživanje stradanja Roma još nije završeno.

Istoričar Danijel Vojak kaže da i danas otkriva mjesta stradanja Roma na području Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i da tu ima „još mnogo posla“.

– I 80 godina poslije rata, mi smo tek na početku sistematskog istraživanja, a imajte na umu da Hrvatska prednjači među svim zemljama bivše Jugoslavije u kulturi sjećnja na romske žrtve – kaže Vojak.

Dodaje da su Romi bili žrtve u ratnim sukobima, i prije i poslije Drugog svjetskog rata.

– Često su bili kolateralna žrtva ratova, a sve se to temelji na viševjekovnim predrasudama o Romima kao lažljivcima, kriminalcima i otimačima nevine djece – kaže Vojak.

Danijel Vojak (foto: Stina)
Danijel Vojak (foto: Stina)

Vojak kaže da su Romi stradavali i u jugoslovenskim ratovima devedesetih, ali da to još nije istraženo.

-Koliko ja znam u ratu u Hrvatskoj devedesetih, Romi nisu bili targetirani, ni od strane hrvatkske vojske, ni od strane srpskih paravojnih formacija, ali na Kosovu i u BiH jesu – kaže Vojak.

Miroslav Ljubojević iz Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, kaže da na području Republike Srpske u ratu devedesetih nisu zabilježeni slučajevi zločina nad Romima.

– Vjerovatno se mnogi sjećaju navoda da su 2004. godine u Sijekovcu kod Broda ekshumirani posmrtni ostaci Roma, navodno uijenih 1992. godine, ali mi kao institucija ne možemo potvrditi te navode. Federalna komisija je radila ekshumaciju i nikad nije potvrđeno da su to posmrtni ostaci Roma. Sve je ostalo na nivou novinarskih priča – kaže Ljubojević.

Tvrdi da mu „nije poznato da su u proteklom ratu u Republici Srpskoj neka lica, pogotovo civili, stradali zato što su bili pripadnici romske populacije“.

Ono što nije poznato Ljubjeviću, itekako je poznato Romima i borcima za prava Roma u sjeveroistočnom dijelu RS.

Dragan Joković, izvršni direktor Udruženja za promociju obrazovanja Roma “Otaharin” u Bijeljini, svjedoči o progonu Roma iz Bijeljine, ali i o zločinu koji se dogodio u julu 1992. u selu Skočić kod Zvornika.

-Taj je masakr počinila paravojna formacija Simini četnici, koji su došli iz Srbije. Pobili su cijelo romsko naselje, a o tome je svjedočio jedini preživjeli, Zijo Ribić, koji je u to vrijeme imao osam godina – kaže Joković.

Mali Zijo je uboden nožem u vrat i bačen u jamu, sa ostalih 27 stradalnika, uključujući i njegovu porodicu: oca, trudnu majku, šest sestara i dvogodišnjeg brata.

– Iako teško ranjen Zijo je ispuzao iz jame u koju je bačena bomba. Našla su ga dva vojnika Vojske Republike Srpske i spasili su ga – priča Joković.

Zijo se godinama borio sa posljedicama preživljene traume. Danas je odrastao čovjek. Živi u Tuzli, ima porodicu, radi kao kuvar, a kao aktivista na skupovima govori o stradanjima Roma i masakru koji je preživio. Kako je sam mnogo puta rekao, nikog ne mrzi.

– Masakr u Skočiću ni danas nije poznat u BiH, niti je prepoznat kao ratni zločin, ali mi imamo problem da se prepoznaju i zločini nad Romima u Drugom svjetskom ratu – kaže Dragan Joković.

Joković sumnja da su u ratu u BiH, gdje god su „operisale“ paravojne formacije, Romi bili na udaru, ali da ti zločini nisu istraženi.

Ako je suditi po iskustvu iz Drugog svjetskog rata, još će mnogo godina proći dok se ta priča otvori prema široj javnosti. Ako uopšte bude otvorena.

Tekste je preuzet sa AbrašMedia