ZANEMARENI I U DOBA KORONE: Distanca od nasilnika u kući i pranje ruku bez vode

Kao i u redovnim okolnostima, tako i u doba korone, vlasti u Srpskoj i BiH nisu vodile računa o specifičnim potrebama Roma, žrtava nasilja u porodici i osoba sa invaliditetom, kao ni drugih marginalizovanih grupa, pa su preporuke o distanci i higijeni često izgledale besmisleno.

Kako da Romi, koji žive u pretrpanim neuslovnim kućama bez vodovoda, vode računa o fizičkoj distanci i redovnom pranju ruku? I na koji način da se žrtve nasilja u porodici distanciraju od nasilnika, sa kojim su u doba izolacije 24 sata dnevno bile zatvorene u kući?

Odgovor je – teško, zaključili su učesnici veb debate, koju su nedavno organizovali Fondacija „Fridrih Ebert“ u BiH i Banjalučki centar za ljudska prava.

Kako je istakao Dejan Lučka, moderator debate „Društveno marginalizovane grupe u doba korone“, mnoga prava su u to vrijeme „stavljena na pauzu”, a bila su neophodna za normalno funkcionisanje, odnosno postizanje ravnopravnosti ljudi iz marginalizovanih zajednica.

Ipak, sve mjere za zaštitu od virusa bile su po mjeri „tipične većine“, a ne ljudi koji su ugroženi i koji bi trebalo da uživaju posebnu pažnju institucija.

Dalibor Tanić, glavni urednik Romskog portala UDAR, istakao je da su se Romi u vrijeme vanrednog stanja zbog korona virusa suočavali s „redovnim“ problemima, s kojima se bore već decenijama, a to su siromaštvo, loši uslovi života i socijalna isključenost.

– U prvih desetak dana smo pokušali da podstaknemo medije da obrate pažnju na rizik od širenja zaraze u romskim naseljima, jer veliki broj domaćinstava u romskim naseljima nema ni vode ni struje. Uz to, mnogi pripadnici romske zajednice za život zarađuju sakupljanjem sekundarnih sirovina, a njihove kuće su često daleko od domova zdravlja i od drugih javnih usluga – istakao je Tanić.

Ipak, ni novinari ni političari nisu zalazili u romska naselja. Među Rome su tokom vrhunca epidemije dolazili jedino romski i NVO aktivisti i aktivistkinje, tvrdi Tanić.

– I oni su dolazili u situaciju da, recimo, donesu 30 humanitarnih paketa hrane i higijenskih potrepština u naselje od stotinak siromašnih porodica, čime su mogli izazvati razdor u zajednici i dodatnu marginalizaciju – ocijenio je Tanić.

Kao što je i ranije objavljivano na Srpskainfo, nasilje u porodici je u doba izolacije zbog epidemije korone bilo u porastu, a žrtve često nisu bile u mogućnosti da nasilje prijave. Kako je na veb debati pod nazivom „Društveno marginalizovane grupe u BiH u doba korone“ istakla Amela Bašić Tomić, koordinatorka Sigurne kuće u Banjaluci, krizni štabovi nisu imali mnogo razumijevanja za ove probleme.

– Dok su mnogi drugi ljudi, u vrijeme najvećeg straha od zaraze, imali podršku u porodici i u toplini doma, žene žrtve nasilja su dovedene u očajnu situaciju, jer su danonoćno bile zatvorene s nasilnikom u kući. Ipak, mnogi slučajevi nasilja su ostali skriveni. Praksa pokazuje da žene žrtve nasilja prijavljuju nasilje kada su same u stanu. U doba izolacije nisu imale taj trenutak samoće i sigurnosti, jer su stalno bile nasilniku na oku – istakla je Bašić Tomićeva.

Dodala je da je poseban problem bio što institucije zaštite nisu imale neposredne kontakte sa strankama, a i pristup ljekarima je zbog epidemije bio otežan.

Podsjetila je da je Fondacija „Udružene žene“ Banjaluka apelovala na istitucije da kreiraju posebne mjere zaštite od porodičnog nasilja u doba vanredne situacije zbog korona virusa, ali da je apel ostao bez odgovora.

– Trebalo je da institucije prenesu jasnu poruku da to što je na snazi bio policijski čas ne znači da žena nije smjela istrčati na ulicu i prvom policajcu na kojeg naiđe prijaviti nasilje – rekla je Amela Bašić Tomić.

Ona je dodala da je u doba korone nasilje pojavilo i u porodicama u kojima ga ranije nije bilo, te da su u problemu bile i žene koje su se ohrabrile da napuste nasilnika.

– One su često ostajale bez posla ili im je umanjena plata, što je veliki problem, jer su to najčešće samohrane majke, podstanarke sa skromnim prihodima – rekla je Bašić Tomićeva.

Ana Kotur Erkić: I Crveni krst je marginalizovan

Krizni štabovi i druge institucije tokom korona krize nisu vodile računa ni o specifičnim potrebama osobama s invaliditetaom, ali ni o primjeni međunarodnih standarda u oblasti ljudskih prava. Istakla je to na debati Ana Kotur-Erkić, pravnica, novinarka i aktivistkinja, koja se zalaže za ljudska prava i prava osoba s invaliditetom.

Podsjetila je da je BiH potpisnica brojnih međunarodnih konvencija, koje se u praksi ne primjenjuju, ni u redovnom ni u vanrednom stanju.

– Naši funkcioneri ne shvataju ni elementarne stvari, pa čak ni to da su međunarodni standardi u hijerarhiji iznad domaćih zakona. Institucije nemaju specijaliste ni za šta, pa su i tijela za krizne situacije odluke donosili stihijski. U ovoj zemlji jedino Crveni krst ima kapaciteta da djeluje u takvim okolnostima, ali Crveni krst kod nas nema ugled kakav zaslužuje – marginalizovan je i sveden na „one koji dele pakete pomoći“ – rekla je Kotur Erkićeva.