ZANEMARENI I U DOBA KORONE: Distanca od nasilnika u kući i pranje ruku bez vode

Kako da Romi, koji žive u pretrpanim neuslovnim kućama bez vodovoda, vode računa o fizičkoj distanci i redovnom pranju ruku? I na koji način da se žrtve nasilja u porodici distanciraju od nasilnika, sa kojim su u doba izolacije 24 sata dnevno bile zatvorene u kući?

1167
Foto: Slađana R. Mrkonjić/RAS Srbija

Kao i u redovnim okolnostima, tako i u doba korone, vlasti u Srpskoj i BiH nisu vodile računa o specifičnim potrebama Roma, žrtava nasilja u porodici i osoba sa invaliditetom, kao ni drugih marginalizovanih grupa, pa su preporuke o distanci i higijeni često izgledale besmisleno.

Kako da Romi, koji žive u pretrpanim neuslovnim kućama bez vodovoda, vode računa o fizičkoj distanci i redovnom pranju ruku? I na koji način da se žrtve nasilja u porodici distanciraju od nasilnika, sa kojim su u doba izolacije 24 sata dnevno bile zatvorene u kući?

Odgovor je – teško, zaključili su učesnici veb debate, koju su nedavno organizovali Fondacija „Fridrih Ebert“ u BiH i Banjalučki centar za ljudska prava.

Kako je istakao Dejan Lučka, moderator debate „Društveno marginalizovane grupe u doba korone“, mnoga prava su u to vrijeme „stavljena na pauzu”, a bila su neophodna za normalno funkcionisanje, odnosno postizanje ravnopravnosti ljudi iz marginalizovanih zajednica.

Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija Dejan Lučka

Ipak, sve mjere za zaštitu od virusa bile su po mjeri „tipične većine“, a ne ljudi koji su ugroženi i koji bi trebalo da uživaju posebnu pažnju institucija.

Dalibor Tanić, glavni urednik Romskog portala UDAR, istakao je da su se Romi u vrijeme vanrednog stanja zbog korona virusa suočavali s „redovnim“ problemima, s kojima se bore već decenijama, a to su siromaštvo, loši uslovi života i socijalna isključenost.

U prvih desetak dana smo pokušali da podstaknemo medije da obrate pažnju na rizik od širenja zaraze u romskim naseljima, jer veliki broj domaćinstava u romskim naseljima nema ni vode ni struje. Uz to, mnogi pripadnici romske zajednice za život zarađuju sakupljanjem sekundarnih sirovina, a njihove kuće su često daleko od domova zdravlja i od drugih javnih usluga – istakao je Tanić.

Foto: N1/Screenshot

Ipak, ni novinari ni političari nisu zalazili u romska naselja. Među Rome su tokom vrhunca epidemije dolazili jedino romski i NVO aktivisti i aktivistkinje, tvrdi Tanić.

I oni su dolazili u situaciju da, recimo, donesu 30 humanitarnih paketa hrane i higijenskih potrepština u naselje od stotinak siromašnih porodica, čime su mogli izazvati razdor u zajednici i dodatnu marginalizaciju – ocijenio je Tanić.

Kao što je i ranije objavljivano na Srpskainfo, nasilje u porodici je u doba izolacije zbog epidemije korone bilo u porastu, a žrtve često nisu bile u mogućnosti da nasilje prijave. Kako je na veb debati pod nazivom „Društveno marginalizovane grupe u BiH u doba korone“ istakla Amela Bašić Tomić, koordinatorka Sigurne kuće u Banjaluci, krizni štabovi nisu imali mnogo razumijevanja za ove probleme.

Foto: Shuterstock

Dok su mnogi drugi ljudi, u vrijeme najvećeg straha od zaraze, imali podršku u porodici i u toplini doma, žene žrtve nasilja su dovedene u očajnu situaciju, jer su danonoćno bile zatvorene s nasilnikom u kući. Ipak, mnogi slučajevi nasilja su ostali skriveni. Praksa pokazuje da žene žrtve nasilja prijavljuju nasilje kada su same u stanu. U doba izolacije nisu imale taj trenutak samoće i sigurnosti, jer su stalno bile nasilniku na oku – istakla je Bašić Tomićeva.

Dodala je da je poseban problem bio što institucije zaštite nisu imale neposredne kontakte sa strankama, a i pristup ljekarima je zbog epidemije bio otežan.

Podsjetila je da je Fondacija „Udružene žene“ Banjaluka apelovala na istitucije da kreiraju posebne mjere zaštite od porodičnog nasilja u doba vanredne situacije zbog korona virusa, ali da je apel ostao bez odgovora.

Trebalo je da institucije prenesu jasnu poruku da to što je na snazi bio policijski čas ne znači da žena nije smjela istrčati na ulicu i prvom policajcu na kojeg naiđe prijaviti nasilje – rekla je Amela Bašić Tomić.

Ona je dodala da je u doba korone nasilje pojavilo i u porodicama u kojima ga ranije nije bilo, te da su u problemu bile i žene koje su se ohrabrile da napuste nasilnika.

– One su često ostajale bez posla ili im je umanjena plata, što je veliki problem, jer su to najčešće samohrane majke, podstanarke sa skromnim prihodima – rekla je Bašić Tomićeva.

Ana Kotur Erkić: I Crveni krst je marginalizovan

Krizni štabovi i druge institucije tokom korona krize nisu vodile računa ni o specifičnim potrebama osobama s invaliditetaom, ali ni o primjeni međunarodnih standarda u oblasti ljudskih prava. Istakla je to na debati Ana Kotur-Erkić, pravnica, novinarka i aktivistkinja, koja se zalaže za ljudska prava i prava osoba s invaliditetom.

Foto: Cvjeta Kovačević/RAS Srbija Ana Kotur-Erkić

Podsjetila je da je BiH potpisnica brojnih međunarodnih konvencija, koje se u praksi ne primjenjuju, ni u redovnom ni u vanrednom stanju.

Naši funkcioneri ne shvataju ni elementarne stvari, pa čak ni to da su međunarodni standardi u hijerarhiji iznad domaćih zakona. Institucije nemaju specijaliste ni za šta, pa su i tijela za krizne situacije odluke donosili stihijski. U ovoj zemlji jedino Crveni krst ima kapaciteta da djeluje u takvim okolnostima, ali Crveni krst kod nas nema ugled kakav zaslužuje – marginalizovan je i sveden na „one koji dele pakete pomoći“ – rekla je Kotur Erkićeva.