Romski
U vremenu smrti, nakon skoro dvogodišnje pandemije COVID-a, narod je napokon dobio novi zajednički fokus – Novaka Đokovića i australijski proces.
Primila sam tri doze vakcine, poštujem sve zakone vlastite i zemalja u koje odlazim, sport ne pratim, liječim se na Kliničkom centru, na psihoterapiju odlazim tamo gdje su educirani ljudi za tu vrstu usluga i narednih nekoliko rečenica nemaju nikakve veze sa ostrašćenom antivakserskom ili obožavateljsko-sportskom podrškom teniskom šampionu. Imaju samo veze s nama i prilikom da likujemo nad pritvorom najboljeg na svijetu u tenisu. Nad mogućnošću da barem nekoliko dana i najbolji bude u blatu. Da to ne budemo samo mi. Da vidimo da i bogati plaču. Da i nad njima ima sud. Da nam lakše bude probavljiva vlastita bijeda. Da onaj koji se naštiklao na banderu nakon što su mu isključili struju, da ona koja ne plaća odvoz smeća, da onaj što tuče ženu, da svi ti i sve te pobjedonosno uzviknu kako postoje dijelovi svijeta u kojima postoji vladavina prava. Oni će se koliko sutra voziti javnim prevozom bez maske, isto će to činiti i prilikom posjete ljekaru, insistiraće da s temperaturom uđu u ambulantu, ali će biti blaženi u svojim malim i za komšiju, a kamoli čovječanstvo, nebitnim životom i sretni jer je Novak Đoković imao barem nekoliko dana u kojima sigurno nije bio posve sretan.
Neće ih zanimati to što im je taj čovjek pokazao kako možeš biti najbolji bez obzira na to odakle dolaziš. Neće se baviti činjenicom da je pomagao bez obzira na to kakve su nacionalne predznake ljudi u potrebi imali. Zanimaće ih samo njegovo kratkotrajno blato zahvaljujući kojem su privremeno mogli odmoriti od vlastitog. Biće to prilika i da se siti ismiju Novakovom grljenju drveta i jonizaciji kod Semira od Visokog.
Koliko sutra otići će da im se izlije strava, a dijagnoza prepozna u olovu. Za ljude koji po vlastite dijagnoze povezane s psihičkim poteškoćama odlaze kod stručnjaka, vjerovaće da su budale. U medicinu vjeruju toliko da će tvrditi kako su „najbolji penicilin“ rakija i bijeli luk na čije su mirise neusporedivo tolerantniji nego na bilo kakvu različitost u društvu. Svijest o tome da smo svi različiti/e i dužni da poštujemo druge neće njegovati, jer iza svakog argumenta na ovom svijetu pojaviće se jedno srpsko, hrvatsko i bošnjačko ali u koje su integrisane sve naše predrasude i stereotipi.
Nismo tolerantni_e jer smo lijeni i zločesti, ponekad i zli. Da bismo razumjeli Drugog i Drugačijeg nije potreban bog zna kakav trud, ali nam i to malo najčešće nedostaje.
Rješenje za našu lijenost su stereotipi. Zašto bismo proveli sate, dane i godine objašnjavajući vlastitoj djeci širok spektar opasnosti koji ih očekuje u neposrednom okruženju, trošili energiju znajući da će djeca malo toga čuti a još manje usvojiti. Zar nije lakše reći da će ako ne slušaju doći „Ciganka“ i odnijeti ih. Zašto „Ciganka“, šta bi ona tačno radila sa njima, zašto bi im tako odnesenim nužno bilo loše sa „Cigankom“, pitanja su o kojima ne razmišljaju a djeca su isuviše mala da bi ih postavljala. Zato će bez mogućnosti preispitivanja odrastati u svijetu u kojem se strah od Roma_kinja usvaja rođenjem, a na tako plodno tlo kasnije se lako nakalemi svaka predrasuda. Vjerovati da Romi ne zaslužuju bolje uslove života, da svakako za bolje ne znaju i da im bolje nije ni potrebno, postavke su na kojima njegujemo vjeru u vlastitu superiornost, jer šta bismo sa svojim lošim kada ne bi postojalo tuđe gore. Pa kako je samo bilo zabavno na strah od pandemije odgovarati pošalicama o Romima i njihovim higijenskim navikama. O kako smo se smijali do suza ne razmišljajući kako će na kraju one biti jedine koje će nam ostati, onda kada se zbog posljedica pandemije na društvo i ekonomiju i sami nađemo na korak do branja željeza, a premijer nam se nasmiješi i poruči da nije do poskupljenja nego naše percepcije trošenja. Ok, nije on rekao percepcije, to zahtijeva i određeni napor, ali tako nekako je mislio.
Šta je toliko pogrešno u onome što radimo pa živimo ovako kako živimo, rijetko će biti predmet naše analize. Nema ni potrebe, jer i to zahtijeva angažman. Jer nama nije loše zbog toga što smo se potrudili vlastitim nečinjenjem da nam tako bude, nama su za vlastito loše uvijek krivi drugi. Otuda i strašni animozitet prema ljudima u pokretu. Prema razlozima njihovog boravka u ovo malo „naše“ zemlje. Sumnjamo u njihove namjere jer znamo koliko smo sami zločesti i zli, pa zašto bi oni bili dobri, da su dobri sigurno ne bi bili ovdje, a to što njihov boravak ovdje nije i dio njihovog izbora, tema je za koju gubimo interesovanje kod druge šoljice kafe.
I mi smo bili negdje drugdje, ali to nema veze, kod nas je bio rat, i evo trideset godina ključni nam je argument za sve. I biće do novog rata kog s nestrpljenjem čekamo, odgovarajući na anketno pitanje u televizijskoj emisiji o tome kud ćemo i šta ćemo ako se dogodi.
Unutar porodičnih odnosa najbolje njegujemo porodično nasilje. Svjedoče o tome prebukirane sigurne kuće i anonimne ispovijesti žena na internetu. Svjedoči i statistika o femicidu, u BiH i u bratskim i sestrinskim zemljama „Zapadnog Balkana“. Ali mi postojano stojimo na braniku tradicionalnih vrijednosti od kojih je tradicionalna porodica temeljna vrijednost. Branimo je od mrskih neprijatelja, ne damo naše nasilje nikome da ga odnese. A mogli bi to učiniti ovi_e što paradiraju za jednaka prava istospolnih zajednica, ovi_e što su nam vrijednosti uvezli sa Zapada, šireći „virus istospolne seksualne orijentacije“ putem popularne kulture. Pogledaš muzički spot i postaneš gej i prva ti je misao da razoriš tradicionalnu porodicu, najbolju čuvaricu patrijarhata i kapitalizma. Mislimo da kao heteroseksualna većina imamo pravo da odlučujemo o životima LGBTI osoba. Da im uskratimo svaku priliku za dostojanstven život. Tako nam se vlastiti gubitak dostojanstva u zajednicama koje krpimo čini manje ponižavajući.
Neće oni nama paradirati jer ni mi ne paradiramo, dok u koloni uz zvuke sirena ne ispraćamo mladence u sretnu zajedničku budućnost.
I možda je važnije od onoga zašto smo netolerantni/e je pitanje kako nam više nije dodijalo. Kako se nismo umorili/e od tog diskriminacijskog maratona i pogrešne vjere u vlastitu superiornost. Kako stvarno više imamo energije da maskiramo nerijetko promašene vlastite živote netrpeljivošću prema životu, izborima i porijeklu drugih.
Kako za promjenu, avanture i novog iskustva radi, ne pokušamo barem na jedan dan prihvatiti da postoje oni koji nisu kao mi i kako upravo u toj različitosti i leži krhka nada za mogućnost spasa ovog posrnulog svijeta.
