Romski
Njmačka televizija ZDF History, emitovala je krajem oktobra dokumentarac o životu Roma i Sinta u ovoj zemlji, a mi vam donosimo najzanimljivije dijelove iz razgovora sa mnogobrojnim sagovornicima.
U dokumentarcu su intervjuisane ličnosti iz javnog života, romski aktivisti i drugi predstavnici romske manjinske zajednice koji su na interesantan način prikazali svoja lična iskustva u borbi protiv predrasuda.
Dokumentarac između ostalog govori o tome kako su se Romi i Sinti prije 75 godina odupirali prijetnjama istrebljenjem u takozvanom “Ciganskom logoru u Auschwitzu”. Oni su uspjeli to odgoditi, ali ne i spriječiti. U noći 2. augusta 1944. godine, Sinti i Romi su ubijeni u gasnim komorama.
Kao mlada predstavnica velike muzičke dinastije Reinhardt, Dotschy Reinhardt u dokumentarcu govori o sudbini svoje porodice. Rita Vowe-Trollmann podsjeća na svog oca, boksera “Rukeli”, kojem su nacisti jednostavno oduzeli naslov prvaka – zbog “ne njemačkog” boksa.
Romani Rose priča o svom ocu Oskaru koji je uzalud tražio pomoć minhenskog kardinala Faulhabera za svoj narod.
Muzičar Janko Lauenberger prisjeća se svoje rodice Erne. “Ede i Unku”, poručuje Lauenberger, je knjige o njoj koju bi obavezno trebalo uključiti u školsku nastavu.
Otac pjevačice Marianne Rosenberg borio se u maju 1944. godine u ustanku protiv SS-a. Preživio je i rekao svojoj kćeri da bolje prikrije svoje porijeklo.
Izvodi iz intervjua
Predrasude
Janko Lauenberger:
“Kada sam bio dijete nisam govorio sam da sam Sint, jer sam znao što se događa u glavama ljudi koji vas pitaju “Zašto si tako tamnoput, zašto imaš crnu kosu?’ Kada kažete da ste Sint, to neće razumjeti, ali ako kažete da ste Ciganin, tek tada primijetite kako im naviru ideje o tome ko ste i vidite ih kako u glavi otvaraju svoju knjigu sa pričama o Ciganima.”
Životni stil Sinta i Roma
Frank Reiter:
“Mnogi su imali pokretne poslove i zanate, te kamp prikolice koje ne znače da su to bili nomadi koji su putovali od Sicilije do Sjevernog kampa, ali živjeli su, na primjer, u određenim regijama, tržištima i imali stalne kupce. Ljeti su putovali a tokom zime su imali stalni boravak u određenim krajevima. Za snabdijevanje ruralnih područja ovi pokretni poslovi i profesije su bile izuzetno važne.”
Današnja slika koja se nije uvijek podrazumijevala
Romani Rose, romski je aktivista i šef Centralnog vijeća njemačkih Sintija i Roma. U holokaustu je izgubio 13 rođaka, a u intervju-u je rekao:
“Da mi je netko prije 40 godina rekao gdje ću danas biti, rekao bih:” Vi fantazirate. “Danas, ja stojim ovdje, naravno, ja sam Nijemac i ja sam i manjina sa svojom kulturom. Jedno ne isključuje drugo. Moj maternji jezik je njemački, a govorim i romski i jedan sam od tih ljudi.”
Muzika je spasila pradjeda
Dotschy Reinhardt:
“Kad je moj pradjed Heinrich Pfisterer već bio u plinskoj komori s ostalima i plin je već ulazio u sobu, otvorila su se vrata i pitali su, da li među prisutnima ima muzičara, jer su im bili potrebni muzičari za proslavu koja se dešavala u tom trenutku. Moj pradjed je svirao violinu i u tom trenutku mu je to spasilo život. To je bila prilično perfidna i surova situacija, kada je izveden iz gasne komore, obučen u čistu odjeću morao je da se suoči sa svojim mučiteljima na ovoj nacističkoj zabavi svirajući violinu.”
Siromaštvo u vrijeme ekonomskog napretkaa
Petra Rosenberg:
“Nakon što je bio zatvoren u koncentracioni logor, moj otac više nije bio u stanju da radi, obolio je fizički i psihički. Uvijek smo se lijepo oblačili i imali hranu i piće, ali smo zaista živjeli u siromaštvu. Mi nismo osjetili vrijeme kada je ekonomija cvjetala, jer moj otac nije mogao da radi.”
Dozvola za trajno doseljavanje
Dotschy Reinhardt:
“Kada su se moji roditelji početkom 1970-ih htjeli preseliti u selo blizu Ravensburga, socijalni radnik morao je zatražiti odobrenje i saglasnost od lokalnih stanovnika kako bi omogućili da se porodica Sinta doseli. Dobra vijest je bila da s tim niko nije imao problem, osim jedne porodice. Bila je glupa situacija jer se radilo o našim prvim komšijama. Za mene bi danas bilo nezamislivo podnositi takvo poniženje, ali svejedno, moji roditelji i dan danas žive u istom selu. Ovo je pokazatelj da Sinti kao i svi drugi vole stanovati na istom mjestu ako im dopustite.”
Dokumentarni film također pokazuje kako su se Sinti i Romi borili za odštetu i priznanje nakon rata i kako je anticiganizam odnosno retorika protiv Roma i Sinta i dalje rasprostranjena.
(portal-udar.net/www.zdf.de/dokumentation)
