Romski
Ove godine obilježeno je 100 godina od usvajanje 19. amandmana koji je ženama u SAD-u dao pravo glasa. Dom zastupnika prvi je amandman usvojio 21. maja 1919., a dvije sedmice kasnije, 4. juna, uslijedilo je glasanje u Senatu. Sljedeće godine, nakon što su tri četvrtine odobrile državne vlasti, amandman je ratificiran u Ustav.
Uvodni dio teksta Amandmana glasi: Sjedinjene Države, niti bilo koja država zbog spola ne može uskratiti, ili umanjiti pravo građanina Sjedinjenih Država da glasaju. Kongres će imati pravo da ovaj članak provede odgovarajućim zakonodavstvom.
ZAOSTAVŠTINA 19. AMANDMANA
Od usvajanja 19. amandmana, žene su pomogle u otvaranju nove ere američke politike. U stvari, mnogi historičari mogu ukazati na jasnu crtu od 19. amandmana do donošenja zakona o građanskim pravima u 1960-im i trenutnog pokreta koji nastoji ponuditi veću saveznu zaštitu gej i transrodnim Amerikancima.
Ovaj amandman nastao je tokom progresivne ere u američkoj politici, razdoblja pojačanog društvenog aktivizma i ekonomske reforme tokom prve dvije decenije 20. stoljeća. Zastupnice poput Jeannette Rankin, prve članice Predstavničkog doma, privukle su veću pažnju na prava žena.
Neke države poput Kalifornije, Washingtona i Arizone donijele su svoje vlastito zakonodavstvo kojim su ženama odobrile potpuno, ili djelomično pravo glasa početkom 1910-ih.
Stupanjem 19. amandman na snagu, zauvijek je promijenio biračko tijelo. Neka imena su ugrađena u anale američke historije: Winnifred Huck iz Illinoisa, prva žena koja je pobijedila na izborima u Kongresu; Gladys Pyle iz Južne Dakote, prva žena izabrana u Senat bez prethodnog imenovanja; Margaret Chase Smith iz Mainea, prva žena koja je služila u obje Kongresne kuće; Patsy Mink sa Havaja, prva žena koja nije bila bijelkinja i Azijka, izabrana za Kongres; Shirley Chisholm iz New Yorka, prva Afroamerikanka izabrana za Kongres; i Carol Moseley Braun iz Illinoisa, prva žena Afroamerikanke izabrana u američki Senat.
A tu su i Nellie Ross iz Wyominga, prva žena guvernerka, Sandra Day O’Conner, prva žena pravde Vrhovnog suda SAD-a, i Nancy Pelosi, prva žena predsjednice Doma.
U pojedinim zemljama svijeta prav glasa za žene uvodeno je već tokom 18. stoljeća.
Novi Zeland prva je od danas postojećih država na svijetu koja je omogućila ženama pravo glasa. Pravo glasa su omogućili od 19. septembra 1893. godine.
OGRANIČAVANJE PRAVA GLASA
Već je prije bilo pokušaja uvođenja ograničenog prava glasa za žene. Tako su u Švedskoj u 18. stoljeću mogle glasati žene koje su kao obrtnici bile učlanjene u cehove. Korzikanski ustav iz 1755.godine omogućavao je glasanje neudatim ženama i udovicama. Međutim, i dalje su postojale države u kojima je tokom 18. i 19. stoljeća uvođenje prava glasa za žene propalo nakon nekog vremena, ili je bili ograničeno na malo lokalno područje.
Neke zemlje u Evropi, primjerice Švicarska, sve do 1971. su odbijale dati ženama to pravo.
Čak su i neke evropske države vrlo kasno uvele pravo glasa za žene. Tako ga je Švicarska uvela tek 1971. Politički i vjerski lideri u Švicarskoj naveli su Božanski poredak kao razlog zašto žene i dalje nisu imale prava glasa sve do 1970. Godine.
Lihtenštajn je dao pravo glasa ženama tek 1984. godine. Na lokalnom nivou najtvrdokorniji je bio švicarski kanton Appenzell Innerrhoden, koji je tek 1991. dao pravo glasa ženama na lokalnim izborima i to pod pritiskom sa savezne razine. Islamske države još su sporije uvodile žensko pravo glasa. Tako su Ujedinjeni Arapski Emirati uveli ograničeno pravo tek 2006., a u Saudijskoj Arabiji 2011. godine. U Bruneju i Ujedinjenim Arapskim Emiratima žene to pravo još uvijek nisu ostvarile.
ŽENE U SFRJ
Žene u Jugoslaviji su se izborile za pravo glasa.11. augusta 1945. godine.Nakon Jugoslavije, ova prava ostvarile su žene u Francuskoj, Belgiji, Italiji, Albaniji, Grčkoj…
Ipak, situacija im nije bila laka iako su zvanično imale pravo glasa – većinski dio stanovništva koji živi na selu bio je nepismen, a nisu zadovoljavali ni imovinski cenzus.
ŽENE DANAS
Žene u BiH imaju pravo glasa, ali to svoje pravo ne shvataju dovoljno ozbiljno. Ravnopravnost muškaraca i žena je vrijednost zagarantovana Ustavom BIH, te propisana i zaštićena zakonima, usprkos tome, žene u našem društvu i dalje su u neravnopravnom položaju. Na prošlogodišnjim izborim, žene na kandidatskim listama su imale veći kredibilitet od muških kandidata, pokazalo je istraživanje koje je 2016. godine sprovedeno u BiH.
Pored ovoga, rezultati su pokazali da kandidatkinje u prosjeku imaju veći stepen obrazovanja od muških kolega (Istraživanje USAID Measure „Razlika u razvojnim prioritetima između političara i političarki u BiH” i „Anketa percepcije građana u BiH 2016.”). Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH određen je procenat od minimalno 40% učešća manje zastupljenog spola te se sve ispod tog praga smatra neravnopravnošću.
Ipak, žene na izborima ne dobijaju dovoljan broj glasova, a posljedica toga je i njihova mala zastupljenost u strukturama vlasti što su potvrdili i rezultati Općih izbora 2018. godine. Zašto je tako?
BiH je država u kojoj vladaju vrlo konzervativni odnosi koje je teško mijenjat i pri tom je duboko patrijarhalno društvo. Treba uzeti u obzir naš mentalitet i tradicionalno, ukorijenjeno mišljenje da je politika muško zanimanje. Žene od muških kolega ne mogu doći do izražaja, skoro su nevidljive samim time njihovi rezultati, projekti i ideje su javnosti skoro pa nepoznati. Njihov glas se dovoljno ne čuje, nisu agresivne kao njihove muške kolege itd.
Preteklih godina puno je toga učinjeno na osnaživanju žena da budu u stanju da mijenjaju. Žene su vrlo sposobne i obrazovane, ali to ne predstavlja ključ za uspjeh. Rodna ravnopravnost treba biti stalna i intenzivna zadaća ne samo zbog današnjih generacija mladih i sposobnih bh. žena nego i zbog budućih generacija. U ovoj zadaći vrlo važnu ulogu ima i korektan pristup medija prema ženama-političarkama. Naredne godine su lokalni izbori kada ćemo svjedočiti promjenama ili ne ostaje da vidimo.
(portal-udar.net)
