Romski
Sedamnaestogodišnja djevojčica Samra Husić iz Kaknja u najljepšem periodu svog života prikovana je za krevet. Samra je nepokretna već godinu dana.
Melisa i Hajro Husić roditelju su hrabre djevojčice Samre. Njena bolest je od rođenja. Nažalost, kasno je primjećena prilikom rutinske posjete doktoru i to zbog obične prehlade.
Samra je prije godinu dana operisala kičmu u Tuzli. Nakon teške operacije, prebačena je u Kantonalnu bolnicu u Zenicu na liječenje, nakon čega se vratila kući potpuno nepokretna.
Borba ove mlade djevojke i njenih roditelja počinje tek nakon Samrinog povratka iz bolnice.
–Samra je skroz nepokretna, ne može na svoje noge, nosimo je. Nakon povratka iz bolnice imala je rane po tijelu od ležanja – rekla je njena majka Melisa Husić.
Teška materijalna situacija
Samrini roditelji, Melisa i Hajro, nisu gubili nadu. Pokušali su pomoći svojoj kćerci tražeći svaki način i pored teške materijalne situacije.
Zahvaljući mnogim apelima za pomoć i dobrim ljudima, uspjeli su prikupiti određena novčana sredstva kako bi Samru odveli u Tursku u bolnicu specijalizovanu za ove vrste bolesti. Turski doktori rekli su da postoji mogućnost da Samra prohoda nakon operacije.
Međutim, potrebno je dosta novca kako bi pokrili troškove transporta i smještaja. Boravak u Turskoj i sama operacija su jako skupi.
–Samra treba ugraditi neki aparatić u nogu pomoću kojeg bi ona mogla hodati i koji košta 5 000 KM – rekla je Samrina majka.
Država, Općina, niti jedna institucija ovim roditeljima nije pritekla u pomoć. Kao pripadnici romske nacionalnosti, obraćali su se i romskim nevladinim udruženjima, ali ni tamo nisu dobili nikakav odgovor.
Na sve to, ova porodica živi u iznajmljenoj kući.
–Ovo nije naša kuća, mi nemamo svog krova nad glavom, plaćamo kiriju svaki mjesec. Čovjek živi u inostranstvu, pa nam je dao pod kiriju – kaže Hajro Husić.
Život tinejdžerke
Dolaskom na kućna vrata ove porodice, kako bi snimili
Kada smo planirali snimanje sa Samrom i njenim roditeljima, ideja je bila da snimanje uradimo vani na otvorenom prostoru. Međutim, njena majka Melisa, rekla nam je da to nije moguće, jer Samra ne može nikako ustati, te da bi u tom sliučaju Samru morali iznijeti vani i sve vrijeme čuvati u krilu.
Ulaskom u toplu prostoriju dočekala nas je u ležećem položaju, ali ipak nasmijana. Na naše pitanje kako je, boli li je nešto, postiđeno je odmahnula glavom.
Jako stidna i povučena djevojka, skupljenih nogica teško je odgovarala na naša pitanja, smješkajući se samo. Odmah smo vidjeli da ovoj djevojci nedostaje socijalizacije, druženja sa vršnjacima i komunikacije.
Samra pohađa 9. razred, online metodom, jer je to jedini način da stekne osnovno obrazovanje.
–Učiteljica nam je izašla u susret i omogućila da Samra pohađa online nastavu, jer ona ne može ići u školu, ne može ni hodati, a ni sjediti – sa tugom nam govori njena majka Melisa.
Zbog ove teške situacije izazvane pandemijom korona virusa, jako rijetko je posjećuju i drugarice i drugari iz školskih klupa i sve se svelo na online komunikaciju.
–Ma skroz slabo, zbog ove korone niko nikom ne dolazi. Samra najviše vremena provodi s nama, nedostaje joj škola, društvo, da izađe napolje. Kad je lijepo vrijeme iznesemo je ispred kuće malo, ali ne može dugo jer dobije bolove i onda ponovo u kuću da može leći – rekao je njen otac Hajro.
Još uvijek postoje humani ljudi koji su spremni pomoći
Koliko god ova priča djeluje tužno, Samra i njeni roditelji vjeruju da će Samra prohodati, da će stati na noge i poigrati se i družiti se sa svojim vršnjacima.
Obraćali su se mnogima, ali pomoć su dobili samo od humanih ljudi koji su razumjeli bol i patnju ove porodice.
Samri sad predstoji da u narednom periodu posjeti liječilište za rehabilitaciju u Fojnici, kako bi se pripremila za operaciju u Turskoj.
–Čekamo, evo već 2 mjeseca za termin u Fojnici, jer se mora tamo pripremiti za operaciju, raditi neke vježbe, da se tijelo opusti. Rekli su da će nas nazvati, nadamo se da će to biti brzo – kaže Melisa.
Nada u bolje sutra
U ovakvim tužnim pričama shvatimo važnost zdravlja i da je to nešto najvrijednije što postoji i da se ni sa čim materijalnim ne može porediti.
Toga su svjesni i ovi roditelji, čija je jedina želja da njihova Samra prohoda.
Ono što ih vuće naprijed i daje snagu jeste nada u bolje sutra i slika Samre koja hoda.
Tokom cijelog razgovora ovi roditelji su se zahvaljivali ljudima koji su donirali određena sredstva i omogućili Samrin prvi odlazak na pregled u Tursku, jer da njih nije bilo to ne bi bilo moguće. Samra i njeni roditelji ne gube nadu i zaista vjeruju da će ona ponovo prohodati.
(Portal Udar)
