Romski
Nezaposlenost i neadekvatan pristup obrazovanju u slučaju romske populacije u BiH najčešće su posljedica diskriminacije. U začaranom krugu siromaštva najviše ispaštaju romska djeca koja gube priliku za sretno djetinjstvo, jer su često izložena prinudnom prosjačenju, a nerijetko i ranim brakovima.
Hiljade takvih primjera svakodnevno susrećemo na ulici a da to i ne primijetimo.
Svakodnevno na ulici vidimo djecu romskog porijekla kako prosjače, ponekad im prolaznici pruže po neku kovanicu ili nešto kupe od hrane, ali nerijetko vidimo i one koji ih otjeraju i vrijeđaju.
Dali ste se zapitali zašto ta djeca nisu u toplim kućama kao njihovi vršnjaci i šta ih to ustvari kod kuće čeka?
Jedan takav primjer nalazi se u romskom naselju Vukosavlje, u blizini Modriče.
Amira Osmanović ima samo 37 godina, majka je devetoro djece i baka petoro unučadi. Tužna sudbina Amire je pratila kroz cijeli život a sve je počelo kada je napustila majka.
“Bila sam jako mala, ostala sam sa ocem, on se brzo oženio, živjeli smo s njim i maćehom dok otac nije poginuo za vrijeme rata”, započinje priču Amira.
Dodaje da je imala samo 9 godina kada je nestao.
„Manji su bili brat i sestra, otac se nikada nije vratio iz rata. Rekli su mi da je poginuo, ali ja nemam nikakvog dokaza, nisu ga našli nikada. Nakon toga je maćeha uzela mog brata i sestru i odvela ih u Englesku, gdje i sada žive ali sa mnom nemaju kontakt. Mene je moja tetka voljela i željela je da bar ja ostanem sa njom kao uspomena na njenog brata, mog oca,” ispričala je Amira.
Amirina tetka je gledala kao i svoju djecu i nikada nije pravila razliku, ali su jako teško preživljavali, često su praznih stomaka išli da spavaju, te je tako Amira odlučila da pomogne svojoj tetki da zarade dovoljno novca za hranu.
“Shvatila sam da tetka ide na smetljište i pronalazi hranu koju su drugi bacilli i donosi nam da preživimo, onda sam odlučila da izađem na ulicu i da prosim kako bi zaradila. To sam radila godinama, tetka mi nije branila ali nije me ni tjerala na to. Moji rođaci to nisu htjeli da rade, tako da mi je vremenom to dosadilo i željela sam da pobjegnem od prosjačenja i siromaštva,” kazala je.
Kada je imala 15 godina Amira je upoznala svog sada već preminulog supruga. On je bio njeno svjetlo u tami njenog života, te su odlučili da započnu zajednički život u kući njenog oca koja je bila potpuno prazna.
Amira kaže kako je njeno najsretnije životno doba bilo kada je živjela s njim jer nikad nije dozvolio da prosi.
“Radio je, sakupljao otpad po cijeli dan, zahvaljujući njemu malo smo uspjeli popraviti kuću u kojoj živimo, ali i dalje smo se patili i bili siromašni. Prvu kćerku smo dobili kada sam imala 16 godina, a nakon nje i ostalih 8 djece,” ispričala je Amira.
Amirine kćerke nisu željele da žive u siromaštvu, često su se ljutile na roditelje jer nisu imali dovoljno uslova za dostojan život, pa su po završetku osnovne škole odlučile da započnu novi život i udaju se. Tako je Amira postala jako mlada baka petoro unučadi.
Sudbina se ponovo poigrala sa Amirinim životom. Prije tri godine Amirin suprug i suprug njihove kćerke su krenuli na put bez povratka. Zajedno su radili i borili se da prehrane svoje porodice, pa su i taj dan krenuli da zarade nešto novca. Kada su krenuli kući bilo je jako kasno ali i put je bio klizav pa su automobilom udarili u betonski propust gdje su obojica preminula na licu mjesta.
Nakon toga je Amira ostala udovica sa sedmoro djece koje školuje i petoro unučadi.
“Ostala sam sama sa njima, najgore što je kćerka tada ostala bez muža sa malom bebom od mjesec dana. Jedva smo se izborili, na sreću njoj su pomogli roditelji njenog muža. Ona je sada u Hrvatskoj, započela je novi život,” kaže Amira te dodaje kako nikada nije ni pomislila da se ponovo uda.
“Ne bih dozvolila, jako sam voljela svog muža. A i ko bi prihvatio moju djecu i bio kao što je njihov otac”.
Nakon toliko godina, Amiru je dočekala ista sudbina, prinuđena je da na bilo koji način doprinese svojoj porodici kako bi imali šta da jedu i da idu u školu.
Često je možete vidjeti u naselju u kome živi kako moli ljude za pomoć i ponovo prosi, takođe je ponekad zovu komšinice da im pomogne u čišćenju kuće ili pranju tepiha pa joj nešto plate.
“Nađem tako posla nekog, pa svaka marka mi je bitna. Zovu me žene da im perem tepihe, pospremim, ali kad nema posla moram i da izađem na ulicu i tražim hranu, odjeću za djecu ili novac”.
Kaže kako i njoj sada djeca pomažu kao što je ona svojoj tetki nekada. I ovu zimu će dočekati u jednoj prostoriji, ona sa sedmoro djece. U prostoriji u kojoj su vrata slupana i hladan spoljašnji vazduh ulazi u kuću. Na podu, jer kreveta nemaju, imaju samo jedan mali dušek i nekoliko pokrivača.
“Poslije škole sinovi odu kod komšija i slažu ili cijepaju drva cijeli dan za 5 KM. Ljudi često koriste to što nemamo od čega da živimo. Kada nema posla odu da prose, eto naprosili su mi novca nekog, ja skupila i kupila nam drva da imamo za zimu,” kaže Amira, te dodaje da prije ljudi daju novac djeci nego njoj, njoj uglavnom daju nemoralne ponude i pokušavaju da je ucijene na razne načine.
“Udala sam se da bi pobjegla od siromaštva i prosjačenja, a opet me to dočekalo. Najteže mi je što mi je to dočekalo djecu, ali moram da ih iškolujem da ne bi morali i oni ovako da žive nekada”, završava Amira.
Da li ste se nekada zapitali zašto ta žena ispred vaše zgrade prosi, zašto to dijete sjedi na ulici na kiši dok čeka da mu bacite koji sitniš? Često osudimo ljude bez da znamo kroz šta oni prolaze zbog čega to zapravo rade.
