Životne priče: Svakodnevnica Roma koji su zbog korone ostali bez posla

Ljudi koji su već bili na rubu egzistencije, još više su potisnuti i prepušteni na milost i nemilost onih koji su na vlasti. Najčešće se postavlja pitanje kako prehraniti porodicu u trenutnoj situaciji koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu, ali i cijeli svijet.

2380

Život velikog broja Roma u Bosni i Hercegovini, čak i prije pojave epidemije korona virusa, je prema svemu sudeći bio borba za opstanak. Suočavanje sa siromaštvom, diskriminacijom, pronalaskom posla i školovanjem djece je u proteklih par mjeseci bilo još teže zbog pojave koronavirusa.

Ljudi koji su već bili na rubu egzistencije, još više su potisnuti i prepušteni na milost i nemilost onih koji su na vlasti. Najčešće se postavlja pitanje kako prehraniti porodicu u trenutnoj situaciji koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu, ali i cijeli svijet. Hrane na stolu je svakim danom sve manje, a posla nema. Koliko god humanitarni paketi sa hranom bili korisni, to je i dalje privremeno rješenje koje traje par sedmica. Postavimo sebi pitanje šta se dešava sa porodicama nakon tih par sedmica i koliko je to uistinu efikasno?

Sabit Muratović je tridesetdvogodišnji otac šestoro djece koji zajedno sa svojom suprugom i roditeljima živi na Prutačama u maloj kućici. Za mnoge je nezamislivo da jedna višečlana porodica spava u jednoj sobi, ali za Sabita i njegovu porodicu to je surova realnost. Struje trenutno nemaju, jer nisu uspjeli da plate sav dug iz proteklih mjeseci. Za njega i njegovu porodicu proteklih par mjeseci je borba za preživljavanje.

Porodica Muratović se više puta prijavljivala na javni poziv za dodjelu stanova za pripadnike romske populacije, ali, kako nam Sabit govori, svaki put je dobio pismenu odbijenicu na kojoj piše da ne ispunjava navedene uslove.

„Nas deset spava u jednoj sobi. U kući ima još jedna soba ali nemam namješaj niti išta da bi mogli da koristimo i tu sobu. Djeca rastu i hoće svoju sobu, a ja im to sad ne mogu da dam. Prijavljivao sam se na pozive za stanove više puta ali su me uvijek odbijali. Nije uredu da mi svi budemo u jednoj sobi, nas je previše.  Otac je bolestan, hoce da ima mir, djeca rastu, svima nam je teško.“, govori Sabit.

Neuslovna kuća u kojoj živi porodica Muratović (foto: Udar)
Neuslovna kuća u kojoj živi porodica Muratović (foto: Udar)

Posao kojim se Sabit bavi je sakupljanje sekundarnih sirovina i rad na dnevnicu, ali od pojave koronavirusa sve je teže naći sirovine, a posla na dnevnicu nema, jer ljudi strahuju. Nikada se nije ni pokušao prijaviti na neki oglas za posao jer kako kaže ljudi Romima dovoljno ne vjeruju da bi ih zaposlili.

„Željeza nema, teško ga je naći a i ako ga nađem cijene su sve niže, pa jedva da uspijem da zaradim. Puno ljudi sada ide za Mostar da bi radilo sa željezom jer su bolje cijene. Ja nemam kombi, niti para da idem za Mostar. Radio sam kod  ljudi na dnevnicu, ali ni toga više nema. U firmu se nikada nisam pokušavao ni prijaviti jer znam da ljudi Romima ne vjeruju i da me neće primiti, a i dosta mi pogleda ispod oka„ veli Sabit Muratović.

Kako nam Sabit govori dobili su samo jedan humanitarni paket koji im je mnogo pomogao, ali sljedeći mjesec, sve je opet bilo po starom.

„Dobili smo jedan paket koji su nam donijeli naši Romi iz Tuzle, i taj paket nam je trajao manje od mjeseca, ali smo makar znali da ne moramo da brinemo za hranu. Da nije korone ne bi ni dobili taj paket, ali makar bi mogao normalno da radim i onda mi ne bi bio ni potreban“, kazuje Sabit.

Sabit Muratović (foto: Udar)
Sabit Muratović (foto: Udar)

Jedini izvor prihoda za cijelu porodicu je dječiji dodatak koji se najvećim dijelom troši na potrepštine za bebu, lijekove za Sabitove roditelje i ovog mjeseca na spremanje dvoje djece za početak školske godine.

Roditelji značaj vide u obrazovanju svoje djece i zato rade sve što mogu da bi njihova djeca završila školu i mogla da nađu posao i žive normalan život bez poteškoća.

Sabitova kćerka Nataša ove godine kreće u treći razred osnovne škole na Prutačama i kaže da je veoma sretna što će moći da ide u školu i vidi svoje drugare i učiteljice.

„Volim da idem u školu jer onda mogu da se igram sa svojim drugaricama i da učimo sa učiteljicom. Najviše volim da crtam i pjevam pjesmice zajedno sa svima. Drago mi je što krećemo u školu jer onda neću morati da učim sama kod kuće“, rekla nam je Nataša koja je vidno sretna znajući da škola uskoro počinje.

Nataša (foto: Udar) Fotografija je napravljena uz dozvolu roditelja za objavljivanje na portalu Udar
Nataša (foto: Udar) Fotografija je napravljena uz dozvolu roditelja za objavljivanje na portalu Udar

Učenje od kuće je bilo teško za Natašu, ali i za njene roditelje koji joj nisu mogli pomoći jer su oboje neobrazovani.

„Učiteljica je nama donosila papire sa kojih je Nataša trebala da uči i da uradi, ali mi joj nismo mogli sve pomoći jer ni žena ni ja nemamo školu. Žena i ja nemamo školu, ali zato nećemo da naša djeca prolaze ono što smo mi morali. Pomogli smo koliko smo mogli, ali eto od sljedećeg mjeseca djeca kreću u školu i biti će puno lakše i za njih a i za nas“ , pojasnio je Sabit.

Ovo nije priča koju živi samo porodica Muratović, ovo je priča mnogih romskih porodica u Bosni i Hercegovini, ali i diljem svijeta. Za mnoge od njih današnji dan je borba za opstanak. Svi čekamo na konkretna rješenja trenutne vlasti i nadamo se da će za porodice poput ove svanuti „bolje sutra“.