Romski
Osnivanje romskog teatra u svom rodnom mjestu, dugo godina je bila želja Zoranu Jovanoviću iz sela Novi Karlovci kod Inđije. Svoj san ostvario je 2000. godine i tada jedan od rijetkih romskih teatara u Evropi, Zoran je nazvao Suno e Rromengo (Romski san).
Problemi, obično vezani za finansiranje sa kojima se suočavaju i mnogo veći teatri u Srbiji, uzrokovali su da „Suno e Rromengo“ od 2013. godine postoji samo na papiru. Već šestu godinu, ovaj romski teatar ne održava predstave, nema glumce i glumice, ne osvaja nagrade i priznanja, kojih je ranije bilo pregršt.
Borba za ljepšu sliku
Zoran se pored pozorišne umjetnosti bavi i književnošću. Autor je dvije knjige: Da li znaš romski? i Priče Cigana u noći. Pisao ih je na srpskom, romskom i engleskom želeći da kroz književnost predstavi Rome u drugačijem, pozitivnom svjetlu. Međutim, smatrao je da teatar predstavlja bolji način za razbijanje predrasuda prema Romima.
“Nakon učešća na BITEF-u, Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu shvatio sam da se teatrom može postići mnogo više nego književnošću. Ujedno, znao sam da u svijetu fali više teatara sa romskim predznakom. Onda sam 2000. godine skupio jednu manju grupu Roma i nakon edukacije, počeli smo sa radom”, objašnjava Zoran početke funkcionisanja „Suno e Rromengo“ teatra.
„Mala romska akademija“ je edukativni program koji je „Suno e Rromengo“ sprovodio kroz saradnju sa Izvršnim većem Vojvodine. Na kraju programa polaznici su dobijali diplome o uspješno završenoj akademiji. Nakon prestanka podrške pokrajinske vlade, počeli su i problemi funkcionisanja teatra.
“Teatar je imao svoj ansambl od 20 stalnih glumaca i desetak natruščika, tj. glumaca bez glumačkog obrazovanja. Predstave su se izvodile na srpskom i romskom jeziku, ponekad na engleskom. U predstavama je fokus bio na pokretu i prizoru tako da su predstave bile razumljive na svim jezicima. Kada je sve bilo po protokolu, imali smo dvije premijere godišnje, desetak gostovanja po Srbiji i dva do tri gostovanja u inostranstvu. Imali smo odličnu saradnju sa romskim teatrima van Srbije, naročito sa amaterskim teatrima u Mađarskoj, Makedoniji i Hrvatskoj”, rekao je Jovanović.
Neistražena i nepoznata kultura
Važnost postojanja jednog romskog teatra ogleda se u tome što je romska kultura nedovoljno istražena i kao takva je relativno nepoznata. Osim ovog razloga, Zoran smatra da su Romi svestrani, a ne onako kako se tradicionalno prikazuju. U jednom intervjuu, on je istakao i da Emir Kusturuca promoviše romsku nekulturu, a ne kulturu.
“Neki ljudi javnosti prezentuju Rome kao populaciju koja živi sve teškoće kao i ostali narodi, sa svim svojim vrlinama i manama. Drugi to rade prezentujući samo socijalnu stranu romskog života. Romi vijekovima žive uz druge evropske narode, a o njima se jako malo zna. Romska kultura je neistražena i nepoznata, a veoma je raznovrsna, puna energije. Kroz teatar se oči u oči susreću različite kulture i upoznaje narod i jezik. Tako smo i mi željeli našim radom razbijati predrasude da su Romi prljavi, zli, prevaranti”, naglašava Jovanović.
Tu važnost posljednih nekoliko godina ne prepoznaju vlasti u Srbiji. Jovanović je rekao da se u više navrata obraćao vlastima, ali da nije dobio podršku. Uprkos tome, kod njega postoji određena doza optimizma.
“Negdje u dubini duše imam osjećaj da će neko prepoznati važnost postojanja ovakvog teatra. Ali dok to neko ne prepozna, ostaje mi samo da se nadam, jer nada umire poslednja”, poručio je naš sagovornik na kraju razgovora.
(portal.udar.net)
