KAD ODRASLI OKRENU GLAVU, DJECA PLATE NAJSKUPLJU CIJENU – Slučaj strave u Tuzli

Postoji granica iza koje nijedna institucija više ne može govoriti o “propustu” – to je trenutak kada dijete postane žrtva onih koji su ga trebali štititi. Ovo nije samo vijest o kriminalu, nego o kolektivnom porazu empatije. Slučaj u Tuzli, u kojem su djevojčice iz doma za nezbrinutu djecu odvođene i seksualno eksploatisane, nije samo tragedija — to je moralni slom jednog društva. Po ko zna koji put zlostavljana i zanemarena djeca razotkrivaju tamnu istinu o našem društvu — da djeca u Bosni i Hercegovini nisu sigurna ni tamo gdje bi trebala biti najzaštićenija. Policajci koji su prodavali djevojčice, profesor koji je bio “korisnik usluga” i institucija koja je ponovo postala epicentar užasa. U Tuzli, iza zidova jedne ustanove koja bi trebala biti dom i utočište, odvijao se scenarij koji ne bi smio postojati ni u najmračnijoj fikciji. Djevojčice, bez roditeljske skrbi koje su u životu već doživjele trauma u obiteljskom domu, postale su žrtve sistema koji ih je trebao čuvati. Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli nije prvi put obavijen sramotom. Prije samo nekoliko godina tu ustanovu potresla je afera seksualnog zlostavljanja štićenice, zbog koje su osuđene četiri uposlenice doma. I tada se šutjelo, kao što se šuti i danas.

Kako je moguće da djeca bez roditelja – najranjivija među nama – postanu roba u rukama onih koji bi ih morali štititi? Kako je moguće da u istom domu, u kojem bi svako dijete trebalo imati sigurnost, ponovno izbijaju iste tragedije? To nije slučajnost – to je ogledalo sistema koji ne vidi, ne čuje i ne osjeća.

Kada dijete učini nešto strašno – zgražamo se, osuđujemo, tražimo krivca. Kada odrasli učine nešto djetetu – nastupa muk. Policajci koji “nisu znali”, socijalne radnice koje “nisu primijetile”, nastavnice koje “nisu bile sigurne”, građani koji “nisu htjeli da se miješaju” – svi oni čine lanac izdaje. Svi su ti odrasli dio sistema koji se održava na tišini, poslušnosti i strahu. A dijete u tom sistemu ne postoji kao biće – već kao objekt, teret, broj u evidenciji.

Zaista kao stručnjak ne mogu da se ne pitam: gdje su bile odgajateljice, socijalne radnice, nastavnice, stručne službe? Šta su čule, vidjele, osjetile? Djeca koja su preživjela zlostavljanje ne govore riječima — njihov tijelo, pogled, ponašanje i tišina postaju jezik kojim nas upozoravaju da se nešto događa. A neki od znakova su tu i glasno vrište:

1. Tjelesni i emocionalni znakovi

• stalni strah od mraka ili iznenadnih zvukova,
• noćne more i poteškoće sa spavanjem,
• glavobolje, bolove u stomaku, tikove,
• izbjegavanje dodira ili pretjerano tuširanje,
• nagle promjene apetita i tjelesne težine,
• trzaje, ukočenost ili napetost tijela kada su u blizini određenih osoba.

2. Ponašajni i socijalni znakovi

• povlačenje, šutljivost, izbjegavanje kontakta s vršnjacima ili odraslima,
• nagle promjene raspoloženja, impulzivnost ili agresivnost,
• iznenadni pad školskog uspjeha, problemi s koncentracijom,
• učestalo izostajanje iz škole ili bježanje iz doma,
• pretjerana seksualizacija ponašanja — ili potpuna emocionalna “odsječenost”.
• često izgledaju kao da su “tu”, ali zapravo su odsutna
• zloupotreba droga i alkohola u svrhu anesteziranja

3. Psihološki i unutarnji pokazatelji

• osjećaj bespomoćnosti i bezvrijednosti,
• disocijaciju — “isključivanje” uma kako bi se izdržala bol,
• nemogućnost povjerenja u odrasle osobe,
• hipervigilnost — stalnu napetost i osjećaj opasnosti,
• samopovređivanje ili pokušaje kontrole kroz bol,
• dubok osjećaj srama koji ne pripada djetetu, nego nasilju koje je preživjelo.

Najgori oblik zlostavljanja događa se kada dijete pati, a odrasli šute. Zašto niko nije postavio pitanje — što ti se dogodilo?

Naš sistem ne puca samo zato što nema resurse — on puca zato što u njemu nema ljudskosti. Papirnate procedure i pravilnici ne znače ništa ako ih ne nose ljudi koji imaju hrabrost reagovati. Jer nema većeg profesionalnog promašaja od toga da ti dijete pogleda u oči, a ti ne vidiš da je prestrašeno.

Dijete koje je zlostavljano, a nije zaštićeno, gubi temeljno povjerenje u svijet. To nije samo rana — to je poruka: “Nisi vrijedna zaštite.” A takva poruka razara identitet, samopoštovanje i sposobnost da dijete ikada vjeruje sebi i drugima. Ne trebamo samo pitati ko je zlostavljač, nego i ko je sve šutio dok se to dešavalo. Jer između počinitelja i društva koje šuti ne postoji razlika u odgovornosti — postoji samo razlika u formi nasilja.

Seksualno zlostavljanje nije “incident”. Ono je razaranje unutrašnjeg svijeta djeteta. Posljedice su duboke i višeslojne: disocijacija, osjećaj krivnje, sram, bespomoćnost, depresija, fobije, psihosomatske bolesti, kronični umor, nemogućnost uspostavljanja bliskosti, samopovređivanje, suicidalne misli. Tijelo postaje bojno polje u kojem dijete pokušava preživjeti nevidljivi rat. Mnogi od njih kasnije postaju odrasli koji ne razumiju zašto ne mogu voljeti, zašto se boje dodira, zašto ih prati osjećaj bezvrijednosti i stalne napetosti, zatš ih slama sram i krivnja za iskustvo koje nisu birali. Ta djeca su preživjela ono što nijedno dijete ne bi smjelo ni zamisliti. A mi smo ih ponovo vratili u pakao – ovaj put pod okriljem institucije koja je trebala biti njihov dom.

Ta naša kolektivna gluhoća nije slučajna, to je naučena bespomoćnost, duboko ukorijenjena u kulturu u kojoj se nasilje normalizira, a sram pripisuje preživjelima. Svaka rečenica tipa „i mene su tukli pa mi ništa ne fali“, “ma samo se šalio”, ili „sigurno nije bilo baš tako strašno“, “on tebe voli” nije neutralna — to je oblik sekundarnog nasilja nad preživjelima. To je ono zbog čega svako novo dijete u domovima, školama, ulicama, uči istu lekciju: da odrasli ne štite, nego okreću glavu. Zlo živi u rečenicama: “ne miješaj se”, “sigurno nije tako”, “ona sigurno pretjeruje”, “on je dobar čovjek, znam ga godinama”. Na taj način društvo normalizira nasilje i čini ga nevidljivim. Zataje ljudi koji biraju tišinu umjesto istine, lojalnost instituciji umjesto djetetu, komfor umjesto hrabrosti. Nijedna reforma, zakon ni pravilnik neće promijeniti ništa dok se ne promijeni svijest o moralnoj obavezi reagovanja. Jer kada dijete postane broj u izvještaju, kad trauma postane novinska vijest, a institucija saopšti da “postupa u skladu s procedurama” — tada smo izgubili dušu društva.

Mi, odrasli, naučeni smo da je šutnja sigurnost, a ne odgovornost. Da se „ne talasa“, da „ne prijavljujemo“, da „ne kvarimo mir“. Ta naučena bespomoćnost, prenesena s generacije na generaciju, stvorila je društvo koje više ne razlikuje brigu od kontrole, ljubav od nasilja, autoritet od moći. Svjesni smo da nasilje nije samo fizički čin, to je obrazac odnosa. To je sistemska dinamika koja počinje tamo gdje dijete shvati da se o njegovoj boli ne priča. Iz ugla psihoterapije, ovo nije samo društvena tragedija – ovo je kolektivna trauma.

Zlostavljanje koje se ponavlja, sistem koji ne reaguje, društvo koje okreće glavu – sve to stvara psihološki pejzaž u kojem djeca odrastaju bez povjerenja, sigurnosti i nade. Djeca nauče da je bol normalna, da se ljubav mora zaslužiti, da su odrasli oni koji povređuju, da autoritet ponižava, da odrasli ne vjeruju, da institucije štite same sebe.

U zemlji u kojoj je svako peto dijete doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja, a za samo 10% slučajeva se ikada sazna – mi i dalje nemamo sistemsku edukaciju o prepoznavanju nasilja, niti jasne mehanizme odgovornosti. Na pozicije moći se postavljaju podobni, a ne stručni; moralne mrlje se brišu političkim zaleđem, zlostavljači se vraćaju u škole, domove i institucije, školski odbori navijaju za seksualnog predatorada malo odmori godinu na neplaćenom, pa onda da nastavi gdje je stao, predsjednici obrazovnih sindikata govore da će braniti pedofile, gdje advokatske komore štite predatore, gdje se za nasilnike kaže “on je dobar čovjek, ja ga znam” — mi živimo moralnu izopačenost, a ne pravnu državu.

Koliko puta smo rekli “nikad više”? Nakon Denisa Mrnjavca, Smaje Česira, djevojčica ispred Zemaljskog muzeja, djece koja su ubijena, zlostavljana, silovana, zanemarena. Svaki put iznova – “nikad više”. I svaki put – opet isto. Jer “nikad više” traje tačno tri dana, dok vijest ne izgubi medijsku vrijednost, a mi kolektivno ne povjerujemo da smo “učinili dovoljno”. Kultura šutnje ima svoje rituale: medijski spektakl od tuđe tragedije, tri dana moralne panike, a zatim povratak u isti krug negiranja. Zaborav je postao naš mehanizam odbrane, a “nikad više” prazna fraza koju ponavljamo svake godine. To nije kolektivno sjećanje – to je kolektivna amnezija.

Djeca koja su danas žrtve biće sutra odrasli koji žive s traumom — u hroničnom strahu, s poremećajem povjerenja, s iskrivljenom slikom o sebi, s prazninom koju nijedna terapija ne može u potpunosti ispuniti.

Zato moramo ponavljati do iscrpljenosti:

• Nema “privatnosti” kada je dijete u pitanju.
• Nema “čekanja dok se dokaže”.
• Nema “nisam htio da se miješam”.
• Nema “manjih” i “većih” oblika zlostavljanja.
• Nema opravdanja ni “olakotnih okolnosti” za nasilnike.
• Postoji samo jedno – dužnost da zaštitimo, a edukacija i informacija štite.

Šta možemo i moramo učiniti:

• Tražiti odgovornost. Imenovanja ljudi s moralnim mrljama na čelo ustanova za djecu moraju biti zakonski onemogućena.
• Edukacija i nadzor. Svaka škola, dom, i ustanova mora imati obavezne programe prepoznavanja trauma i prijave sumnji.
• Edukacija roditelja i stručnjaka. Razumjeti znakove traume i reagovati odmah.
• Zakonsku zabranu rada sa djecom za sve osobe osuđene za seksualno i fizičko nasilje.
• Psihološki timovi u svakoj školi i domu — ne formalno, nego funkcionalno, sa prostorom, povjerenjem i resursima.
• Uvođenje obavezne supervizije i psihološke podrške za sve koji rade u sistemu socijalne zaštite.
• Uvođenje edukacije o tjelesnom integritetu, pristanku i emocionalnoj pismenosti u obrazovni sistem od vrtića do srednje škole.
• Stvaranje sigurnih prostora za djecu, uključujući anonimne linije, školske savjetnike i lokalne krizne timove.
• Odgovornost institucija – ne samo smjene, nego krivične i moralne posljedice za svakog ko propusti prijaviti zlostavljanje.
• Edukaciju medija o etičkom izvještavanju o slučajevima nasilja nad djecom, bez senzacionalizma i retraumatizacije.
• Javna transparentnost. Ne smijemo više štititi institucije, nego djecu.
• Kultura povjerenja. Djeca moraju znati da im se vjeruje.

Jedna od najvažnijih je uvođenje edukacije o tjelesnom integritetu, pristanku i emocionalnoj pismenosti u obrazovni sistem od vrtića do srednje škole. Nijedna kazna neće spriječiti nasilje ako djeca ne znaju prepoznati opasnost i ne osjećaju sigurnost da progovore. Zato bi edukacija o tjelesnom integritetu i pristanku trebala biti obavezna, ne opcionalna. I trebalo bi je provoditi stručnjaci koji to istinski znaju i žele, a ne tek neko ko je poslan da izlista slajdove i odradi to jer je u nekom planu i program. Edukacija ne smije biti tabuisana kao “uvođenje seksualnog odgoja” – jer nije riječ o seksualizaciji (u seksualnom zlostavljanju djece tu je najmanje riječ o seksualnom činu, mnogo više o moći i dominaciji osobe koja je impotentna ili na drugi način frustrirana u odnosima sa osobama svog uzrasta), nego o osnaživanju i zaštiti djece. Od vrtića nadalje, djeca trebaju znati:

• da njihovo tijelo pripada samo njima,
• da imaju pravo da kažu “ne” svakom dodiru koji im ne prija ili je zbunjujući (NE je cijela rečenica)
• da odrasla osoba sa dobrim namjerama nema šta imati tajne sa djetetom
• da imaju pravo da ih se čuje, vidi i zaštiti bez straha od kazne
• da nisu kriva za iskustvo koje nisu birali
• da nisu kriva!

Edukacija medija je također važna. Senzacionalistički naslovi i objavljivanje detalja o preživjelima retraumatizuju, normalizuju nasilje i gase empatiju. Treba uvesti etičke kodekse izvještavanja o slučajevima nasilja, uz sankcije za kršenje profesionalnih standarda. Svaka riječ u javnom prostoru mora biti odmjerena: dijete nije “djevojčica koja je pristala”, “dječja pornografija” – dijete je osoba koja je preživjela zlostavljanje. Korištenje pravih riječi znači vraćanje dostojanstva. Mediji i influenseri mogu biti saveznici ako biraju da obrazuju, ne da eksploatišu. Ako svaki put kada objavimo priču o tragediji, objavimo i informacije kome se obratiti, kako prijaviti, gdje potražiti pomoć, tada koristimo medij za ono čemu bi trebao služiti – prevenciji, a ne senzaciji.

Svaka tišina odraslih postaje jeka u djetetovom unutrašnjem svijetu. Izlaz iz ove tišine ne traži savršen sistem, nego hrabre ljude u njemu.

Psihoterapijska podrška i iscjeljenje

Dijete koje preživi kompleksnu trauma i seksualno, fizičko ili emocionalno nasilje ne treba samo pravdu — treba sigurno mjesto i dugotrajnu terapijsku podršku. Psihoterapeutski rad s djecom zahtijeva strpljenje, kontinuitet i timski pristup. Nijedna trauma ne nestaje šutnjom, ali može početi da zacjeljuje kada je viđena, priznata i validirana. Sram umire kada susretne empatičnog svjedoka. U terapijskom prostoru djeca prvi put dobiju ono što sistem nije dao – da ih neko zaista vidi i čuje. Zato su potrebni:

• specijalizovani centri za rad s traumom kod djece,
• supervizije i edukacije za terapeute koji rade s maloljetnicima,
• sigurne sobe za razgovor unutar ustanova,
• i mreža saradnje između psihologa, školskih pedagoga, policije i socijalnih službi.

Svaka tragedija pokrene kratak val ogorčenja, a zatim slijedi tišina. Zato moramo promijeniti paradigmu: umjesto da reagujemo kad je kasno, moramo živjeti odgovornost svakog dana.

To znači da:

• kao građani prijavljujemo nasilje,
• kao komšije ne okrećemo glavu,
• kao roditelji učimo djecu da imaju granice,
• kao institucije stvaramo sisteme zaštite koji ne zavise od “dobre volje”.

Zaštita djece nije milost. To je moralni imperativ svakog civilizovanog društva. I ako ga izgubimo, izgubili smo sve što nas čini ljudima. Djeca ne trebaju naše sažaljenje, već našu hrabrost. Ne trebaju da ih žalimo, već da ih zaštitimo. Ili ako već nismo sposobni za to dozvolimo im da se sama zaštite. Obaveza nas odraslih nije da djecu učimo kako da prežive nasilje, nego da stvorimo svijet u kojem nasilje više nije moguće.